pollex.hr

metodika u nastavi klasičnih jezika

Proslijediti:

Poštovane kolegice, poštovani kolege,
kao i prošlih godina, i ove će se održati testiranje u okviru European Common Framework for Classical Languages. Ove godine imamo testove na dvije razine: Vestibulum (za 1-2 godine učenja) i Ianua (za 3-5 godina učenja).
Srdačno pozivam Vas, Vaše učenike i ostale zainteresirane da se uključite i sudjelujete u ovom projektu, koji se odvija u 26 europskih zemalja pod pokroviteljstvom Vijeća Europe. Bit ćemo zahvalni ako proslijedite informaciju i kolegama koji nisu dobili ovaj email.
Testiranje će se održati 28.11.2018., a zainteresirane molim da do 31.10.2018. ispune prijavni obrazac na ovoj adresi: https://goo.gl/forms/AZyTPEMCKHyI14oB3
Podatci o fondu znanja razine Vestibulum koji testovi pokrivaju nalaze se u priloženim dokumentima. Budući da je razina Ianua u nekoj vrsti eksperimentalne provedbe, nemamo, nažalost, katalog znanja za tu razinu.
Početkom studenoga javit ćemo se prijavljenima s daljnjim uputama. Nakon objave rezultata certifikati će biti poslani nastavnicima elektroničkim putem, nakon čega će ih oni isprintati i uručiti učenicima.
Hvala i srdačan pozdrav,
Šime Demo
Oglasi
Komentiraj »

Gaslighting a.k.a flatus, -us, m.

Bilo je neprimjereno pisati o pojmu ‘gaslighting-a’ na sam dan učitelja, a eto baš toliko dugo ovaj se post kiselio, i vrijeme mu je, sazorio je:

Ako još niste čuli, radi se o još jednom pojmu s polja psihologije, koji je dobio ime po starom filmu (Gaslight iz 1944.), a u nas se prevodi kao ‘izluđivanje’.

Pretpostavljam da ne moram objašnjavati zbog čega ga ovdje dovodim u svezu s učiteljima, ali pretpostavljam da moram objasniti naslov svojeg posta, pa ću to pokriti slobodnijim prijevodom: Imenica četvrte deklinacije, muškog roda, ne označava samo vjetrove (i one u trbuhu, gasis, također), nego i oholost i nadutost, kao karakterne osobine.

Naoko sitnica, koja je meni zasmetala, bila je čestitka koju su učitelji Petrove škole sastavili samima sebi, tobože u ime učenika, a doslovno je glasila: “Vama, koji nesebično prenosite svoje znanje… veliko hvala…”.

Nakon toga doslovno mi je dizala živce svaka učiteljica koja se pojavila na TV-u, kukajući kako sama kupuje papir za kopiranje i kako ima malu plaću, u odnosu na…

Suodnos je uvijek s ostalim VSS-ima iz javnog sektora. Napose s liječnicima. Ili osobama koje rade u pravosuđu. Općenito ljudima kojima radni sat traje šezdeset, a ne četrdeset minuta, godišnji odmor tri tjedna a ne tri mjeseca, i koji razumiju da su administrativni poslovi dio radnog staža.

Druga boldana riječ iz čestitke, se pak dotiče imaginarnog znanja koje živi samo po školskim zgradama. I oholosti iz naslova mog posta.

Taj jedan dan besprizorne javne kuknjave u godini, napravi više štete, nego svi propisani kurikulumi, zajedno. (Koje, budi i to rečeno, malo koji nastavnik stvarno pročitava. Zato se i usude govoriti o svojem znanju.)

Dakle, da ponovimo,

znanje (misli se na akumulirano sjećanje homo sapiensa) živi u knjigama, e-knjigama, također, a živi učitelj je osoba koja služi kao uzor, obrazac poželjnog ponašanja.

Što u stvari rade naši učitelji? Koga ovakvi predstavljaju?

Gaslighting is a tactic in which a person or entity, in order to gain more power, makes a victim question their reality. It works much better than you may think. Anyone is susceptible to gaslighting, and it is a common technique of abusers, dictators, narcissists, and cult leaders. It is done slowly, so the victim doesn’t realize how much they’ve been brainwashed…

Da vam uštedim na Google-u, kao gaslighter-e obično etiketiraju demokrati republikance, a republikanci demokrate, tradicionalni katolici papa Franju, feministice muškarce, a sav normalan svijet židove, ali nikom ne pada na pamet siromašna učiteljica koja tvrdi da mora sama kupovati papir, jer eto… u školstvo se ne ulaže… U znanje, znanje, se ne ulaže… nikom nije stalo… bez entuzijazma, velikog… našeg… i sve

😛

Komentiraj »

Tantum… quantum…

Tko je rekao da se ne radi na reformi obrazovanja? Odnosno, ako se i radi da se radi loše?

Nije prošlo niti punih pet godina otkako sam objavila ovaj kvalitetan post, a marljivi ljudi u CARNet-u su izradili tičrs šerpojnt, za nastavnike!, koji naravno, nije otvoren za javnost i koji zahtijeva korisničko ime i lozinku. Evo linkova, za vas koji niste dobili obavijest o tom u matičnoj školi: http://uciteljihr-my.sharepoint.com; https://loomen.carnet.hr.

Što vas očekuje kad se ulogirate i pronađete svoj predmet?

Pozdravi vas ministrica osobno! Zajedno sa svojom zamjenicom. Dalje vam mentori, pod uvjetom da je vaša škola u eksperimentalnom programu, daju smjernice kako raditi ono što već radite godinama. Ako! (odnosi se na rad, ne na davanje smjernica, jer mentori zaista obavljaju hvalevrijedan posao, i čini se da je netko uvijek prisutan tamo) Budući da moja(?) škola ne eksperimentira, u fazi sam ‘hvala, samo gledam’. Da, to se može. Pod uvjetom da ste osoba kojoj je dodijeljena šifra možete gledati zaista sve teme svih nastavnih predmeta. I naravno, imam mišljenje i stekla sam određen dojam:

Preozbiljno su kolege shvatile ono ‘trebalo bi učiti kroz igru’. I više se pažnje daje programu, nego kadru. Osobno mi je uvijek smetala ona da svi mogu sve, uz određen trud, jer, zbog čega bi se trudili oko onoga što nekom dugom leži prirodno i radi to s lakoćom. Ne možemo svi biti matematičari, kao što ne može svatko biti pjevač ili plesač. Zbog čega ‘moramo’?!

Konkretno kod mojeg predmeta (za grčki još ne postoji MP), izrađuju se slovarice i memo kartice… Slovarice, zaboga! Šetnje po rodnim gradovima isključivo uz stručno vodstvo! Djeca između 16-te i 18-te nisu sposobna za samostalna istraživanja. Zaboga, djeca!

U vrijeme mojih djedova, klasične su gimnazije obrazovale elitu. Liječnike i političare. Ljude koji će moći sami donositi odluke i ljude kojima će se moći vjerovati.

Mi obrazujemo vječne vrtićarce.

 

Komentiraj »

Škola za život

Jučer je beba, koju sam vam bila predstavila u ovom postu, imala prvi dan vrtića.

Ponosni tata mi je poslao video na kom se vide dvije tri tete koje sjede na premalim stoličicama, dva tri tate koji se dosađuju i dvoje troje nesretne djece svako sa igračkom koju je po svoj prilici donijelo od kuće. Osim minijaturnog namještaja, tu su i igračke, redom didaktičke, bež, drvene, crvene i plave. Uglavnom geometrijski oblici koje se treba umetati nekamo. Ništa što sliči na stvarni svijet.

Pogledala sam video jedan jedini put, postala ohrabrujući komentar, a gropa u grlu još se ne mogu riješiti. Slika naše malene kako grčevito grli svoju bebu Dunju, proganjala me čitavu noć. Grmjelo je i sijevalo. Kiša je lila.

Jesen stiže…

Točno se mogu sjetiti vremena kad sam duboko zamrzila svoju mamu. Bijaše to onog trena kad mi je odlijepila ruke kojima sam se držala za tatinu nogavicu da me ne ostave samu na tom neprirodnom mjestu:

Dodijeljen mi je ormarić, na kojem sam trebala zapamtiti oznaku – plavi trokut i dva crvena kruga – ne slova, ni brojeve, za to je bilo prerano, to se uči tek u pravoj školi. I uopće, bezbroj takvih stvari za koje je bilo prerano. Ili pak prekasno. Kriteriji su bili nejasni.

Prava je sreća u nesreći bila što sam bila boležljivo dijete pa sam više vremena provodila s pravom bakom i svojim djedom, koji nisu mijenjali glasove kad bi čitali, nisu gestikulirali kao da pričaju s idiotom, i imali su pravo brašno i pravu vodu od kojih su se pravili kolači. Koji su se zaista mogli i pojesti.

Kakav plastelin i koji glinamol! Slikovnice iz kojih iskaču komadi papira! Pa dnevne novine su imale jednak broj slika i jednako blesave priče.

Možda čak i više, jer su bile stvarne. Sigurno više!

 

Čak i kad se odmaknemo iz pozicije malog plavog miša s pelenom, iz tomiđerija. I plastelin i glinamol i torba i papuče i petsto kuna mjesečno za državni vrtić, previsoka su cijena, i preskupa zamjena za _

Ne razumijem. Ne mogu shvatiti. Nisu mi jasne te mame i ti tate, koji nisu siromašni i koji ne ovise o državnoj skrbi. Da od svoje slobodne volje od svojeg djeteta prave OliverTvista. Ne mogu to objasniti ni ispranim mozgom, niti ulogom korisne budale.

Eno na vijestima kažu zatvaraju se škole, nema djece. U preko sto njih nije upisan ni jedan prvašić. Selo izumire. Mladi iseljavaju. Bilo u irsku, ili u zagreb. Ministrica socijale će plaćati svakoj majci koja rodi… obitelji koja se vrati… blblblaa. Ma šta!

“… ozbiljno je ugrožen čitav sustav obrazovanja…” – najozbiljnijim je tonom izgovorila ozbiljna novinarka.

Ministrica školstva će dizati plaće učiteljima koji se educiraju, ili šta ono? Stimulacije i poticaji?

Državni vrtići glume montessoričinu pedagogiju, osnovne škole waldorfsku. Vidi se po programima, pomagalima i aksesoarima. I tako je to još od mojeg vremena. Razlika je jedino u tom što montessori ili waldorfsku licencu ne može dobiti svatko ni bilo tko.

A državne licence za državne službenike u državnim školama i vrtićima, o moj bože …

… osobe koje preživljavaju. Kojima je važnija njihova rata kredita, za njihov stan, auto, mobitel … privid osobe koja je uspjela. Koja se ostvarila. i Kojoj je sve to omogućeno!

 

 

Eto, tako je meni prošao prvi dan škole.

A kako je prošao vama? Jeste li već upoznali svoje prvašiće s vašim programima? I…? Kakvi su vam?

 

Komentiraj »

Scio me nihil scire

Na prošlogodišnjem zagrijavanju za novi početak školske godine, kolegice iz okolnih županija su došle do zaključka da ocjena, iako jest mjerilo znanja ne može imati istu težinu. Pod težinom su mislile na to da se ne može i ne smije jednako vrjednovati ocjena iz primjerice gramatike i ocjena iz na primjer vokabulara. Odnosno da su pri zaključivanju ocjena, neke ocjene jednakije od drugih.

Nakon duge i teške rasprave, zaključile su da je najvrjednija ocjena iz razumijevanja.

Zaključke su poslale Agenciji za odgoj i obrazovanje. Odgovor je bio diplomatski.

Naravno, pričam vam kako sam čula. Sama na sastanku nisam nazočila, iako mogu zamisliti kako je protekao (sve su zbornice iste!), niti sam vidjela odgovor savjetnika azoo-a, iako vjerujem da ih je samo podsjetio na obvezu pridržavanja pravila.

Kolegicu koja mi je to pričala, sam upitala misli li da je ocjena iz primjerice matematike vrjednija od ocjene iz na primjer latinskoga, ili likovnoga ili vjeronauka, koje, kazat će se u narodu, služe samo za popravljanje prosjeka. Ali, možete me držati za riječ u ovom, s nastavnikom možete pričati jedino protiv. Programa, učenika, roditelja, savjetnika, inspektora, ministara, drugih nastavnika, iz drugih predmeta, iz istih predmeta, inače…

Moj se komentar shvatio kao ironija (sad ću na Sokrata, samo malo)… uglavnom, opet sam pogrešno shvaćena. Pa kao takva, pribjegla prošle godine isprobanoj metodi zagrijavanja uz mistike s Istoka:

Oko pete minute govori o znanju i o ne znanju na Sokratov način, ali pročitajte cijeli video, ima tu i jednostavno opisanih činjenica o obrazovanju, korupciji, nepotizmu, demokraciji, ekonomiji i sustavu (koji je načelno dobar), a ima i šala i doskočica, rečenih prispodoba.

Kako god da bilo, samo hrabro!

 

Komentiraj »

Timeo hominem unius libri

Hipotetički sad, ako bi Platonova Država postala dio obaveznog školskog kurikula – da je nekad negdje bila, pretpostavljam po tom što se u njoj spominju i Gigov prsten i Hadova kapa i Er s onoga svijeta, sve dijelovi današnje pop kulture – , što bi se s tim moglo u dva ili tri školska sata tjedno?

Da sam ja ravnatelj škole, a prema Zakonu, Pravilniku i Statutu rav. je osoba koja sastavlja i/li odobrava nastavni plan i program škole, rasporedila bi ju na sve predmete i sve nastavnike svih razrednih odjela:

a) nastavnici jezika bi se bavili tekstom tj. prijevodima originalnog teksta, ili bi se obrađivale adaptacije,

b) nastavnici društvenih predmeta (ovdje ubrajam i povijest i likovni i glazbu) bi govorili o društvenom aspektu, a

c) nastavnici prirodnih neka, jer optimist sam po prirodi, pokušaju odgonetati Platonov broj (da, i to postoji!), ili nek’ se zadrže na onom dijelu sedme knjige gdje se primat daje geometriji, i astronomiji!

Problem je, međutim u tome, što su sadašnje generacije nastavnika školovane po prilagođenim kurikulima, i što imaju običaj sve ono što sami ne razumiju, a ne razumiju puno toga, proglasiti glupim i nepotrebnim. S učenicima bi se ovo moglo.

Naravno, ne mora Država, niti Sokrat, biti temelj. S bilo kojom knjigom, i bilo kojim (povijesnim!) likom, bi se mogao izvesti jednostavan, a koristan program. I naravno, ne radi se o samo jednoj knjizi.

Vratimo se sada naslovu mog posta. U nastavku vam prenosim obećani dio o umijeću oponašanja:

  • Neka; oponašateljem zoveš tvorca tvorevine treće nakon prirode?
  • Svakako.
  • To će dakle biti i tragički pjesnik, ako je doista oponašatelj, naime nekako treći, nakon kralja i istine, kao i svi ostali oponašatelji.
  • Čini mi se.
  • Za oponašatelja smo se dakle složili. A reci mi za slikara ovo: da li ti se čini da on nastoji oponašati upravo svaki prapredmet ili djela obrtnika?
  • Djela obrtnika.
  • Zar onako kakva jesu ili kakva se čine? Jer, odredi još to.
  • Kako misliš? Ovako: ako postelju gledaš postrance, sprijeda ili kako god hoćeš, zar se što razlikuje sama od sebe? Ili se ništa ne razlikuje, nego se samo čini drukčija; i ostalo isto tako?
  • Ta samo se čini, a ne razlikuje se ništa.
  • Pazi dakle upravo to: kako postupa slikarstvo kod svakog predmeta? Da li prema biću, naime da oponaša kako jest, ili prema priviđanju, kako se priviđa? Kao oponašanje priviđanja ili istine?
  • Priviđanja.
  • Daleko je dakle oponašanje od istine, i kako se čini, zato sve izrađuje što samo malo doseže do svakoga predmeta, i to sliku. Npr. slikar će nam, velimo, slikati postolara, stolara, ostale obrtnike, a ne razumije se ništa u te vještine. Ali ipak, ako bi bio dobar slikar, pa bi naslikao stolara i izdaleka ga pokazivao, varao bi djecu i nerazumne ljude time što bi se priviđalo da je ono doista stolar.

(Kano da je Sokrates predvidio teveliziju, op.b.)

  • Ali prijatelju, ovo mislim treba o svim tim stvarima imati na umu. Kad nam tko priča o nekome, naime da se namjerio na čovjeka koji zna sve obrte i koji sve drugo, što zna svaki pojedini, zna točnije od koga god, takvu treba reći ovo: da je lud čovjek, da se, kako se čini, dao prevariti od nekakva opsjenara i oponašatelja na kojega se namjerio, te mu se taj čovjek pričinio premudrim, a to zato što sam ne može razlikovati znanje, neznanje i oponašanje.
  • Živa istina.
  • Zar ne treba – rekoh ja – nakon toga ogledati tragediju i njezina prvaka Homera, kad već čujemo od nekih da ti pjesnici znaju sva umijeća i sve ljudske stvari i njihovu krepost i zloću, kao i sve božanske stvari. Jer, kako se kaže, dobar pjesnik treba da sa znanjem pjeva, ako hoće lijepo pjevati o onome što pjeva, ili da ne smije pjevati. Treba dakle razmotriti jesu li se ti ljudi prevarili kad su se namjerili na te oponašatelje; zatim, da li gledajući djela tih oponašateja ne opažaju da su djela trostruko daleko od bića, i da ih je lako stvarati bez znanja istine. Ta oni stvaraju prikaze, a ne ono što jest. Ili dobri pjesnici i kažu nešto i doista znaju ono o čemu se svijetu čini da dobro pjevaju?

(Kano da govori o općem obrazovanju i o učenju s razumijevanjem. op.b.)

  • Misliš dakle, ako bi tko mogao oboje stvarati, i predmet oponašanja i njegovu sliku, da bi se pustio u nastojanje oko izrađivanja slike, i da bi to postavio za zadaću svoga života, kao najbolje što ima?
  • Ne mislim.
  • Nego ako bi već, mislim, doista imao znanje o tim stvarima koje i oponaša, mogao bi prije uznastojati oko djela nego oko oponašanja, gledao bi mnoga i lijepa djela ostaviti kao spomen iza sebe i volio bi biti hvaljen nego hvaliti.

(Si vis laudari, lauda! op.op.)

  • Uzimajmo dakle da su svi pjesnici, počevši od Homera, oponašatelji slika kreposti i ostaloga o čemu pjevaju. Nego, kako smo upravo sada govorili, slikar će načiniti prividna postolara, premda se sam ne razumije u postolarstvo, i to za ljude koje se sami ne razumiju, nego gledaju samo na boje i oblike.
  • Svakako.
  • Tako ćemo dakle, mislim, reći i za pjesnika: on boji svakakvim bojama od svakoga umijeća svoje imenice i glagole, a ne zna nego oponašati. Zato se drugima takvima, koji sude po govorima, čini da se vrlo lijepo govori, govorio tko u stihovima, ritmu i harmoniji o postolarstvu, o vođenju bitaka ili o čemu god drugome. Nekakav velik čar imaju od prirode ta sredstva. Jer kako pjesnička djela izgledaju kad im se oduzmu umjetničke boje, te se govore sama za se, mislim znaš; ta vidio si već.

Da ovdje povlačim paralele s majstorima improvizacije, gimnazijskim nastavnicima, ne bih. Sve je dijalektika.

Komentiraj »

Ali ne smije se više cijeniti čovjek od istine*

Sokrat sam nije nikada zapisao ništa, i s tom općepoznatom činjenicom nastavljamo raspravu o vašem temeljnom ljudskom pravu na nasilno obrazovanje.

Usporedimo li s tim, u današnje vrijeme popularne i ovdje spominjane majstore duha S. N. Lazareva ili Osho-a, čija su se predavanja naknadno pretvarala u knjige, Platon bijaše Sokratu duh, ili crnac, ili urednik, a samo će vrijeme pokazati hoće li se, ova spomenuta dvojica uvrstiti u obavezni školski kurikulum, i koliko će se njihovo učenje iskriviti, ili će poput Isusa iz Nazareta ostati alternativom s brojnim štovateljima, koji će oponašati samo njihovu fizičku pojavu?

Spominjem ‘nasilno obrazovanje’, a ne prisilno. Prisiliti vas naime nitko ne može da razumijete nešto ili naučite nešto dok na to niste sami od sebe spremni i sposobni. Hodati ste naučili sami od sebe. Da, postoje škole za specifičan rad nogu, ali samo ako ćete učiti za nogometaša ili manekenku. Ako, pak, od prirode hodati ne možete, možete se i mogu vas, na to prisiljavati, ali tako je kao je. A alternativa postoji. Postoje, također i škole disanja: tamo vas učitelji uče kad da udahnete a kad da izdahnete, ali ako biste prestali disati, prestali biste i živjeti. Što vas se zapravo uči? Da radite nešto što biste radili i onako, ali na tuđi način. To je nasilje.

Ili da se vratim na primjer iz prethodne objave, moj slabo informirani srednjoškolski profesor je mogao uspješno provesti mentalno nasilje, da nije postojala moćna zaštita srednjoškolske populacije, zvana pubertet.

Opet valja usporediti Sokrata, oko kojeg se skupljala zainetesirana omladina, koju je on strpljivo slušao i samo davao svoje mišljenje, sa mojim srednjoškolskim, kojem je sustav natjerao svu omladinu koju je mogao skupiti u tijesan prostor, da bi … nešto … ne znam što … rugao se ljudima koji su o nečemu razgovarali prije par tisuća godina?

Ako prihvatimo činjenicu da je informacija varljiva, jedino što se moglo naučiti od tog čovjeka jest da, kad nešto ne znam trebam to ismijavati. I to nazvati kritičkim mišljenjem.

U nastavku prenosim dio iz desete knjige:

– Hoćeš li dakle da počnemo razmatrati uobičajenim postupkom? Obično naime uzimamo svaki pojedini pojam za svako pojedino mnoštvo predmeta kojima nadijevamo isto ime; ili ne razumiješ?

– Razumijem.

– Da uzmemo dakle i sada mnostvo predmeta koje hoćeš, npr. ako hoćeš mnogo ima postelja i stolova.

– Kako ne?

– Ali samo su dvije ideje za te predmete, jedna za postelju, a duga za stol. (ideja je uzorak, prototip, op.b.)

– Da.

– Dakle, obično i govorimo da obrtnik jednoga i drugoga toga predmeta, gledajući ideju, jedan pravi postelje, a drugi stolove, kojima se mi sluzimo, i ostale predmete isto tako. Ta ne pravi ni jedan obrtnik samu ideju. Ta kako bi?

– Nikako.

– Ali pazi dakle kakvim zoveš ovog obrtnika?

– Kojega?

– Koji pravi sve one predmete koje i svaki pojedini obrtnik.

– O silnom nekakvom i čudnovatom čovjeku govoriš.

– Ubrzo ćeš o tome još više reći. Jer taj isti rukotvorac može ne samo napraviti one predmete koje i ljudi, nego pravi i sve raslinje iz zemlje i stvara sve životinje i sve ostalo, pa i sam sebe, a osim toga stvara zemlju, nebo, bogove, sve na nebu i sve ono pod zemljom u Hadu.

– Posve čudnovata mudraca spominješ.

– Ne vjeruješ? I reci mi: čini li ti se da uopće ne bi postojao takav obrtnik ili da bi bio na neki način stvoritelj svega toga, a na neki način ne bi? Ili ne vidiš da bi, na neki način, mogao i ti sam sve to stvoriti?

– A koji je to način?

– Nije težak, pa se moze mnogovrsno i brzo obavljati, a najbrze tako ako uzmes ogledalo i svuda ga okrećeš. Brzo ćeš napraviti sunce, predmete na nebu, zemlju, sebe, ostale zivotinje, predmete, raslinje i sve stvari o kojima se upravo sada govorilo.

– Prividno da, ali ne tako da bi sve to negdje doista bilo.

– Lijepo i zgodno dolazi tvoj odgovor nasem istrazivanju. Jer, mislim, među takve obrtnike pripada i slikar; zar ne?

– Ta kako ne?

– Ali ćeš mislim reći da ne pravi istinito ono što pravi. Premda i slikar pravi postelju na neki način; ili ne pravi?

– Da, prividnu pravi i on.

– A što tvorac postelja? Nisi li netom govorio da ne pravi ideju, za koju upravo velimo da je ono što postelja jest, nego da pravi neki postelju?

– Ta govorio sam

– Dakle, ako ne pravi ono što jest, ne bi pravio biće, nego nesto sto je kao biće, a nije samo biće; a ako bi tko govorio da je djelo tvorca  postelja ili kojega drugog rukotvorca savrseno biće, čini se da ne bi govorio istinu.

– Ne bi zaista, barem ne onima koji se bave ovakvim razmatranjima.

– Ne čudimo se dakle nista ako je i to nekako nejasno prema istini.

 

 

_________________________________________________________________________

* Slično Arist., Nik. etika, 1096 a 16: “No, svakako se ne moze smatrati ispravnijim, sta vise za duznost da se, kad je u pitanju očuvanje istine, i prijateljstvo odbaci ako je potrebno, a to pogotovo vazi za filozofe: jer iako nam je i jedno i drugo dragocjeno, sveta je duznost dati istini prednost.”

Komentiraj »

What if your rights are wrong?

Moj srednjoškolski profesor filozofije nije cijenio Sokrata. Onaj jedan put kad ga je spomenuo, nazvao ga je ‘he he budaletinom’, ali u to vrijeme nisam ni mislila da je bitno što moj srednjoškolski profesor misli o ikome. I to je sreća i prokletstvo boravka u javnim školama: bilo tko može bilo što govoriti o bilo kome ili čemu, bez trajnijih posljedica. Šteta je vremena. I nevolja je što, ako te jednom život nanese u okruženje koje ima valjano mišljenje o nekom ili nečem, ili znanje koje je vrijedno pažnje i pamćenja, ti jedino možeš napravit grimasu, jer se sjećaš da je to ta koja ti je osigurala odličnu ocjenu kod profesora koji nije cijenio Sokrata.

I

Dok su me, tako, u srednjoj učili da je faca, Hegel – to je onaj “šteta po činjenice” – na faksu mi nisu uopće, ni o kome, govorili ništa.

Platonova Država je bila dio obavezne lektire, znate ono o odgoju, učiteljski smjer, ali nemojte sve, nije dobro zdravo za gotovo, doći će vrijeme. Tako mislim:

Sad, kako Država nije u hrestomatiji, i kako ja već nekih 15 godina nisam predavala, pa niti ponavljala grčki, da vas na početku oslobodim straha od određenih članova i nepravilnih glagola, u ovom ih tekstu neće biti, koristim prijevod Martina Kuzmića iz devetsto četrdeset druge, i idem ravno u pećinu (to je naime bio dio obaveznog gradiva):

Usporedi – rekoh – našu narav prema tome da li je ili nije obrazovana sa sljedećim stanjem. Zamisli naime da ljudi žive u podzemnoj špilji koja ima dug ulaz otvoren prema svjetlu, duž cijele spilje; da su ljudi u njoj odmala s okovima na nogama i vratu, tako da ostaju na istom mjestu i da gledaju samo predase, te glavu zbog okova ne mogu naokolo okretati, a svjetlo im ognja gori odozgo i izdaleka njima za leđima; među ognjem i sužnjima zamisli put gore, a uza nj sazidan zid, kao što čarobnjaci stoje pred gledaocima za ogradom preko koje pokazuju svoje sljeparije.

– Zamišljam.

– Zamisli dakle uz taj zid ljude koji nose svakakve sprave što iznad zida izviruju, kipove, druge životinje kamene, drvene i svakojako izrađene; i kako je prirodno, da jedni nosioci govore a drugi da šute.

– Čudnu sliku veliš, i čudne sužnje.

– Nalik na nas! Jer misliš li najprije da bi sužnji od sebe samih i jedan od drugoga što drugo vidjeli osim sjena što bi od ognja padale na stijenu pećine pred njima?

– Ta kako, ako bi bili prisliljeni cijeli zivot drzati glavu nepomično?

– A što bi vidjeli od predmeta koji bi se mimo nosili? Zar ne bi isto?

– Dašto.

– Ako bi se dakle mogli među sobom razgovarati, ne misliš li da bi ono što bi vidjeli smatrali pravim predmetima?

– Bez sumnje.

– Ako bi, dalje, u tamnici od suprotne strane odjekivalo kad bi koji od prolaznika progovorio, misliš li da bi oni držali da netko drugi govori, a ne sjena koja bi mimo prolazila?

– Zeusa mi, ne mislim.

– Posve bi dakle takvi ljudi držali da ništa drugo nije istina nego sjene predmeta.

– Vrlo nužno.

– Gledaj dakle što bi im se dogodilo kad bi se toga izbavili, odbacili okove i izliječili ludosti, ako bi im se prirodno ovako to događalo. Kad bi koji bio odvezan i prisliljen iznenada ustati, okretati vrat, stupati i gledati gore prema svjetlu, osjećao bi kod svega toga bol i zbog blistanja svjetla ne bi mogao spoznati ono čiju je do tada sjenu vidio. Što bi, misliš, rekao ako bi mu tko govorio da je tada gledao tlapnje, a sad da bolje vidi jer je nešto bliže biću i okrenut k višem biću, a ako bi mu onda sve što bi prolazilo mimo pokazivao i pitanjima silio da odgovara što je, misliš da ne bi bio u zabuni i mislio da je istinitije ono što je do tada vidio nego ono što mu se sada pokazuje?

– Kudikamo.

– Zar ga ne bi, ako bi ga tko silio da gleda u samo svjetlo, boljele oči, zar ne bi bježao i okretao se prema onome što može gledati i mislio da je to zaista jasnije od onoga što bi mu se pokazivalo?

– Da, tako.

– A ako bi ga vukao tko silom odanle neravnim i strmim uzlaskom i ne bi pustio prije nego bi ga izvukao do sunčanog svjetla, zar se ne bi pri tom namučio i ljutio sto ga vuku, a kad bi već došao na svjetlo, zabliještenim očima ne bi mogao vidjeti nista od onoga čemu sada velimo da je istinito?

– Ta ne bi kad bi to bilo iznenada.

– Dakle bi mu, mislim, trebalo priučiti se ako bi htio vidjeti one predmete  gore. I najprije bi najlakse opažao sjene, zatim u vodi slike ljudske i ostale, poslije pak same predmete. Zatim bi lakse promotrio noću stvari na nebu i samo nebo, pogledajući u svjetlo zvijezda i mjeseca negoli danju sunce i sunčano svjetlo.

– Kako ne!

– Napokon bi dakle, mislim mogao vidjeti i ogledati sunce, kakvo jest, ne njegove slike u vodi i na tuđem mjestu, nego sunce samo po sebi i na svojem mjestu.

– Naravno.

I zatim bi već o njemu zaključivao da ono daje godišta i godine, da svime upravlja u vidljivom svijetu i da je na neki način uzrok svemu onome što je vidljivo.

– Očito bi nakon onoga na to došao.

– Misliš li da onda, kad bi se sjećao prijašnjeg stanja mudrosti ondje i tadašnjih supatnika, ne bi sebe držao sretnim zbog te promjene, a one žalio?

– I te kako.

– A ako je tamo imao kakve časti i pohvale od drugih i počasti onaj koji je naoštrije vidio sjene koje su mimo prolazile i koji je najbolje pamtio što je običavalo prolaziti prije, poslije i zajedno, te bi onda iz toga najvrsnije pogađao ono što će se dogoditi, misliš li da bi bio željan toga i zavidan na časti i vlasti među onima? Ili bi mu se dogodilo po Homerovim riječima, te bi živo volio “kao težak služiti drugome čovjeku siromašnu” i bilo što radije podnio nego da bi onako morao misliti i zivjeti?

– Ja mislim tako, da bi volio sve podnosti nego onako zivjeti.

– I ovo dakle uzmi na um. Ako bi takav opet sišao i na isto mjesto sjedao, zar mu ne bi oči bile pune mraka, došavši iznenada sa sunca?

– I te kako.

– A ako bi mu onda opet trebalo prepirući se s onim vječnim sužnjima prosuđivati one sjene dok je još zabliješten, prije nego se oči ustale – a to vrijeme privikavanja ne bi bilo baš kratko – zar mu se ne bi smijali, i zar se ne bi o njemu govorilo da se gore uspeo samo zato da se vrati s pokvarenim očima, te da nije vrijedno ni kušati gore ići?  I ako bi kako mogli dobiti u ruke onoga koji bi ih htio otkivati i gore voditi, zar ga ne bi i ubili?

– Zaista bi.

– Dakle, mili Glaukone, – rekoh ja – tu cijelu sliku treba nadovezati na prijašnje prikazivanje, pa uspoređivati svijet što se preko vida ukazuje sa stanom u tamnici; svjetlo ognja u njoj s djelovanjem sunca; a ako uspon gore i gledanje predmeta tamo gore uzimaš kao uzlazak duše u misaoni kraj, nećeš promašiti ono što mislim, kad već to želiš čuti, a bog zna da li je moje mišljenje upravo istinito. Meni se dakle ispravnim čini da je u svijetu spoznaje ideja dobra zadnja i da se jedva moze vidjeti. Ali kad se ugleda, treba zaključivati da je ona uzrok svemu što je ispravno i lijepo u svijetu; vidljivom svijetu rađa svjetlo i njegova gospodara, a u misonom svijetu sama kao gospodar daje istinu i um; zatim mi se čini da nju tu treba vidjeti onaj koji želi razumno raditi bilo u privatnom, bilo u javnom životu.

Istok. Mistika?

Dakle, sve do glave sedme, opisuje se život kakav jest. Ako ste imali strpljenja za Vladara, ili za dnevne novosti. Ukratko, bolje je činiti nepravdu, a činiti se pravednim, jer se onaj koji je pravedan – čini nepravednim. Praktično, radi se o ne mogućnosti gledanja dalje od vlastita nosa.

A Sokrat se sjeća zlatnog doba ljudskog roda. I označava početak kraja.

Ali, tih će početaka biti još:

od tud moj interes za teorije urota :Đ

 

1 Komentar »

Tko drugome školu gradi, nek’ sam u nju uđe

Kad god pomislim, jer ne usudim se to reći na glas, koliko sam sretna što sam imala profesore koje / kakve sam imala, stvarnost se pobrine da me demantira: Organizira se kakav stručni skup ili naleti neki od kolega sa studija, koji se istih tih profesora sjeća kao “budala koje su na predavanjima čitali sa papira”, a ovdje citiram najbezazleniju opasku.

Nastavnici koji su moju akademsku personu oblikovali, svi su pokojni, a predavanja koja su / smo zapisivali, tko zna gdje su. Knjižnice su punije, po mom mišljenju, nevrjednijih a popularnih stvari, a za antiku je, kako se čini, zainteresiran samo poneki gejmer. Ispravite me, slobodno.

Zato sam odlučila, jer ipak je ljetni odmor, te nema brige oko potomstva koje u školama zaglupljuju tko zna čime, jer ne može se sve to pratit, vratiti na ovo mjesto originalni motiv – klasično obrazovanje.

Malo vas to zna, diplomirala sam na komediji, prije dvadesetak godina, što je u to vrijeme bio prilično ozbiljan i nerazuman pothvat, ne zbog nedostatka literature na koju bih se mogla nasloniti, nego zato što “ovo umijeće oponaša život i ljude koji su lošiji od stvarnih”, a jedini zaključak koji sam mogla izvesti bio je da je taj život i da su ti ljudi, u dlaku isti kao ovi sadašnji mi.

Čemu ovakav uvod:

brinem se, jasno, na kakav život se nastavlja moja nastava (klasičnih jezika), i kakav je uzor (će biti uzor) moja nastavnička osoba.

Započet ću, naravno, sa Sokratom.

Komentiraj »

Tipoglikemija

o disleksiji i o disgrafiji, te o gramatici i o pravopisu

Tipoglikemija je sposobnost mozga da pročita riječi u kojima slova nisu napisana ispravnim redoslijedom. Bitno je, kako su zaključili znanstvenici s Kembridža, da se prvo i zadnje slovo nalaze na pravom mjestu, a sve ostalo mozak će sam posložiti. Ako možete pročitati sljedeći tekst, vaš mozak radi besprijekorno:

Poamećrej kjoi se jaljva pirkilom čtianja nokeg teskta. Zaavljhuujci nobniecoj mcoi ljdksuog mgzoa, pemra irtazsiavnjima nucainka sa Kmbreidza, njie vzano kjoim su roedsijldoem npiasnaa slvoa u rjicei, jdieno je btino da se pvro i psldijeonje sovlo nlaaze na sovm mstjeu. Otasla solva mgou btii u ptponuom nerdeu i bez ozibra na ovu oloknost, tkest mzeote ctiati bez pobrelma. Ovo je zobg tgoa sto ljduksi mzoak ne ctia savko slvoo pnaooosb, vec rjicei prmraota kao clejniu. Oavj preomecaj je sljiavo nzavan tipoglikemija.
Zacudjujujuce, zar ne? A uejivk ste msilili da su gamrakita i pavrpois vzani…

: a onaj tko bi vam rekao suprotno, vjerojatno je zavidan, te je s tog razloga i izmislio ime za disleksiju i za disgrafiju.

Kao izvori poslužiše (opet) alternativne web stranice:

http://www.novi-svjetski-poredak.com/2015/08/02/moz4k-r4di-punom-p4rom-ako-mozete-procitati-ovaj-tekst-imate-takozvani-poremecaj-mozga/

http://www.katehetski-nadbiskupija-split.net/zanimljivi-tekstovi/tioglikemija-pobrkana-slova/

https://www.srednja.hr/jeste-li-znali/ako-mozete-procitati-ovaj-tekst-imate-poremecaj-mozga-3/

8 komentara »