pollex.hr

metodika u nastavi klasičnih jezika

Mađarice mlade

Kad na kraju posta napišem “nastavit će se…”, nemam zaista namjeru pisati serijale, više je to svijest o kretanju u krugu, začaranom, moj način da vam kažem kako se zapravo proces odvija, bez pravog kraja i konca, i da se zapravo radi o ponavljajućoj radnji. I onda s vremena na vrijeme, pročitavam svoje objave, da se uvjerim da jest sve rečeno i da jest sve jasno i da se nema tu više što za dodati. Ukratko, nema apdejtovanja, samo repetitiones.

Dakle, bijah u školi, bijah na edukaciji, sudjelovah tu i tamo, naslušah se, svega čega, budući klasično obrazovana znam da su nam dana jedna usta, a dva uha da bismo mogli više slušati a manje pričati jer se nikada ne može toliko pametnog prešutjeti koliko se gluposti može izreći. I onda za utjehu, pogledah kako sam prije nekoliko godina žalila se, baš na ovom mjestu kako nikad nisam imala gluplju generaciju, te navodim primjere koji mi se iz ove pozicije ni ne čine tako glupima, jer nedavno, baš prije neki dan se požalih kolegici kako mi se jedna učenica na satu rasplakala nad mrtvim latinskim: da zašto je on sad mrtav, neću, neću!, a ovu je zanimalo samo koja je to učenica: aaa, kolegice, znam znam, ta mala je toliko dobra, tako osjećajna… I onda mi je baš prije neki dan, najbolji učenik rekao da je mađarski jedan od romanskih jezika, i pomislih da se predugo i pregorko zezam na temu borbe kontra mađarizacije novolatinštinom, a onda nesretna doznah da na satu materinjeg uče mađarizme!, turcizme, germanizme i ostale -izme, kao dio jezičnog korpusa budući su na ovim prostorima… dugo vremena… Uvjerljivo je siroto dijete objašnjavalo… Znate ono, kako u nastavnim priručnicima piše da učenike treba naučiti kako da misle / razmišljaju, pa nadobudna nastavnica zamijeni način za stanje.

-.-

Na cehovskim okupljanjima, u onih pet minuta što se raspravlja o “metodici i metodama”, bude vam jasno da je većina zaglavila na Deskriptivnoj II, a ostalih pet i pol, od šest sati se razmjenjuju recepti i planiraju šopinzi: odlazak na edukaciju je izgovor za izlazak, kako god je učenje, dok samo bile mlađe bio izgovor za nerad. Jer, kao: Čemu? Na duge smo staze, ionako svi mrtvi.

-.-

U nadi da produžetaka na ovu temu više biti neće, donosim bonus priču:

Mlada kolegica prezentira svoj način rada navodeći primjere korelacija s drugim predmetima

– Pridjevi I. i II. deklinacije, koji u svim padežima zadržavaju -e-, kao na primjer liber, miser, armiger, lucifer, onda oni meni svi (učenici, op.b.) šta sad, kako lucifer, šta sad lucifer ima s tim. Onda ja njima (učenicima, op.b.) tako je, to je pali anđeo koji je završio tako i tako, i sad smo mi u nadi da će se vratiti tamo gdje mi je mjesto. I to vam (sad se obraća skupu) je ta korelacija s vjeronaukom.

Ja nisam riječ rekla.

A neću ni sad.

-.-

 

1 Komentar »

Štefica Cvek u obrazovanju (21+)

sadržaj koji slijedi nije razumljiv ni mlađim punoljetnicima

Kako to! Zašto to tako?

Meni je, recimo, zanimljivo, ali razumijem da ne mora to tako biti svima, kako to da najnormalnije prihvacamo činjenicu da različita ljudska bica mogu imati različitu boju kose, očiju, biti različite visine, težine, ali kad se radi o sposobnosti uvida, ili pamcenja, i.e. bilo kojoj ‘nevidljivoj’ odn. nemjerljivoj karakteristici, e onda se kolektivno dižemo na zadnje noge trseci se dokazati da smo
a) svi isti po tom pitanju, odnosno da smo
b) baš mi, ili naši najmiliji, mrvicu istiji (č. bolji u tom nečem nemjerljivom).
Još jedan od mogucih odgovora na pitanje o poplavi odlikaša u vecim gradovima (a i manjim, također, iz prve ruke mogu posvjedočiti izjave tipa “Zbog čega ne bi i mi našoj djeci omogucili…”)

Druga, pak, meni zanimljiva stvar, koja se direktno veže na ovu prvu, jest povjerenje i.e. vjera koju ljudi imaju u certifikate.

Dakle, svi smo nominalno istih sposobnosti i svi možemo sve, pod uvjetom da imamo za to nešto pisanu potvrdu: tako na pr. prof. biologije i kemije tvrdi da ima dva fakulteta (brojeci, valjda broj predmeta koje, ako ima srecu predaje, ili broj svitaka koja mu je faks izdao na promociji, o da, ima i toga, iako, u najboljoj vjeri vjerujem da je to ipak – vic); prof. engl. i njem. – četiri, dakle, jezici & književnost; a prof. filozofije, logike, etike i čega sve ne, naziva sebe Filozofom. Da ne budem isključiva: i svi ostali nastavnici za sebe misle/kažu da su Povjesničari, Kemičari, Geografi…

I ponavljam: nikakva zla, pod uvjetom da oni kojima se podvaljuje (moram), i shvacaju to upravo tako, kao – vic.

Imate, na primjer, mladih nastavnika koji bez krzmanja tvrde da su njihovi srednjoškolski profesori imali više znanja od svih sveučilišnih, miješajuci, i po svoj prilici, još uvijek ne razlikujuci ono što im se prikazuje od onog što jest, tipa mladi prof filozofije izjavljuje da je on mislio da se na faksu uči samo B. Kalin, kad tamo “trebaš upamtit čitav popis autora i naslova da bi te na ispitu pitalo koje su boje korice te i te knjige”.

-.-

I onda uđeš u razred, i učenici te pitaju “Koji vi još jezik govorite, osim latinskog?”
Onda ja kažem “Jedva hrvatski”
Onda oni, u istom tonu “Profesor/ica iz XY zna talijanski”
“On/a vec sedam godina uči na sveučilištu”

(“sveučilište” je kolokvijalni naziv za školu stranih jezika, op.b.)

Sedam!

Mislim da je Štefica Cvek u prvom semestru našla to po što se vec ide na cjeloživotna…

Pa, društvo.

Komentiraj »

“Metoda natura”

Pomaganje mladicama

Jedan je čovjek, nevježa u poljodjelustvu, zasijao njivu pšenicom. Svakoga je dana obilazio njivu, nestrpljivo zavirujući među brazde, da vidi nije li se gdje pomolio koji izdanak.

Kad je prošlo vrijeme za to određeno, iz zemlje proklijaše mladice. Bile su nježne i zelene. Čovjek ih je sada obilazio dva puta dnevno. Izdanci su rasli, ali čovjek, budući da ih je svakodnevno zagledao, nije primjećivao njihov rast.

“One presporo rastu” zaključio je. “Uzalud i sunce i kiša, njima treba dodatna pomoć.”

Jednoga se dana vratio s polja posve iscrpljen.

“Umorio sam se”, reče ukućanima “Pomagao sam izdancima da rastu.”

Kad su ga upitali kako je to radio, objasnio je da ih je vukao iz zemlje. Njegov sin tada otrči u polje. Imao je što i vidjeti: sve su mladice bile uvenule, isčupane.

Mencius (lat.), Mengzi (kin.) narodni filozof koji je živio par sto godina prije Krista, vjerovao je da je čovjek po prirodi dobar. Ovdje ga navodim kao dokaz tezi da nije to novoizmišljotina nas nekoliko koji smo odrastali i živimo pod staklenim zvonom. Međutim, kako se dogodilo s vremenom da se voda onečišćava na samom izvoru, potreban je nuždan oprez: Čuvati se onih dobronamjernih koji znaju kako ‘bi trebalo’.

Komentiraj »

Vesna Krmpotić o obrazovanju

Vesna Krmpotić sačinila je zbornik građe namijenjen roditejima, učiteljima i odgojiteljima koji započinje ovakvim navodom o obrazovanju:

Od kakve je koristi svekoliko znanje ovoga svijeta, ako s njim nismo dobili i valjan karakter?

Citat je to Sathya Sai Babe. A njegovim imenom bih bila i naslovila ovaj zapis jer radi se o programu tzv. SDE, Sai duhovne edukacije, čija se metodologija temelji na učenju i usvajanju pet ljudskih vrijednosti, a to su istina, ispravno postupanje ili ćudoređe, mir, ljubav i nenasilje.

Program SDE, kaže Krmpotić, ne zahtijeva nikakvu promjenu u već postojećem školskom programu bilo kojeg prosvjetnog sustava. SDE je dopuna svakoga programa u svakoj sredini.

Budući da Satya Sai organizacija nije propovjednička ni preobratiteljska (jer ne propovijeda novu religiju, niti popovijeda samo jednu religiju, već naprotiv, naglašava vrijednost i osobitost svake, ali i jedninstvo svih kroz zajedničku duhovnu sustinu), budući da Sai pokret nije pokret koji skuplja sljedbenike Sathya Sai Babe (jer skuplja sljedbenike Boga i božanskog učenja ma koje religije), to je Sai duhovnoj edukaciji jedini cilj da kod djece razvije svijest o bratstvu ljudi i očinstvu Boga.

Mladi pohodnici toga programa pokazuju izrazit otklon od neprimjerenog ponašanja – promjena se očituje u boljoj disciplini, usredotočenosti, marljivosti, odgovornosti, u odstupanju od nelijepih navika, te u boljem razbiru između dobra i zla, istine i privida.

Nastavni sat se održava po ovakvom obrascu:

  1. Geslo/poslovica/molitva (5-6 min)
  2. Tihovanje (5-6 min)
  3. Zajedničko pjevanje (6-7 min)
  4. Priča i razgovor o priči (15-20 min)
  5. Igraonica/radionica (15-20 min)

U sredinama u kojima se ne odobrava molitva prilikom nastave, preporuča se da se molitva izbjegne. Ukoliko je molitva dopuštena, djeca bi morala naučiti molitve svih vjera.

Preporuča se da se sat završi utišavanjem (mirnim sjedenjem bez riječi), koje traje minutu dvije.

Sathya Sai Baba je napisao poruku i blagoslov učiteljima:

Dragi učitelji,

Učiteljstvo je najplemenitije među zvanjima. Ono je također najsvetija sadhana (duhovni put) ka samoostvarenju. Jer ono sadrži uzgoj nesebične ljubavi, te obilato davanje i dijeljenje te ljubavi. Učitelj oblikuje nadolazeće pokoljenje u osobe sa samopouzdanjem i osloncem na sebe, u bogosvjesne osobe. On je graditelj sretnih domova, naprednih zajednica, i miroljubivih naroda. Ne samo da se učitelj mora opremiti znanjem i umijenjem kako saopćiti i podučiti, već i vizijom i uvidom kako nadahnuti i preobraziti.

Djeca upijaju običaje i navade, ponašanje i vjerovanje, koje zatiču kod učitelja i starijih …

I tako dalje, i tako dalje,

dakle, i Sai Baba se slaže sa mnom da su učitelji odgovorni za katastrofalno stanje uma nacije.

Nikakve kurikularne reforme, nikakvi planovi i programi nikakve strategije, sve dok se ne uvede obavezno psiho testiranje učitelja i pedagoga.

Rekoh, na početku, da je Krmpotić sastavila zbornik priča, točnije, metodološki je obradila svaki “nastavni” sat, koji počinje molitvom ili poslovicom, meditacijom, koju slijedi priča, iza koje su “pitanja za razgovor”, na koja je dala i točne(!) odgovore, a sve zajedno završava igrom, igrokazom, glumljenjem ovog o čem su slušali ili crtanjem istog.

Znakovito, prva se priča zove Ćepinatu Ćesthara? (Zar djela slijede riječi?) iz koje ću prepisati samo dio koji nas zanima:

Ćepinatu Ćesthara? – naljutio se otac – Zar se radi onako kako se kaže?

Naredio je dječaku da smjesta pođe u školu.

Dječak je pošao u školu. Tamo ga je čekalo novo iznenađenje. Bio je to dan ubrzane pripreme za sutrašnju posjetu okruznoga skolskog nadglednika. Učitelj je pripremao svoj razred za tu posjetu.

Ako nadglednik upita koliko smo lekcija obradili, vi ćete reći, 32 – poučavao je učitelj učenike. Zapravo, odradili su 23. Također je najvio da će danas raditi lekciju o H., istinoljubivomu vladaru, da bi se pripremili za sutrašnji dolazak nadglednika.

Ako nadglednik upita jesmo li već radili H., vi recite da nismo – upućivao je učitelj – Želio bih da sutra budete potkovani i sigurni.

Tada je učitelj počeo poučavati o H.-ovoj vjernosti zadanoj riječi, i o njegovoj zrtvi za istinu.

Kad je nastava završila a svi učenici otišli, samo je naš dječak ostao u razredu. On upita učitelja:

Zašto sami ne slijedite savjet o kojem nas poučavate?

Uvrijeđen, učitelj mu odbrusi: Ćepinatu Ćesthara?

Dječak je sutradan odbio poći u školu. Bacio je knjige, izjavivši da je boravak u školi čisti gubitak vremena. Unezvjereni roditelji nisu znali što činiti, pa brže bolje poslaše po učitelja, ne bi li pomogao nagovoriti dječaka da se urazumi. Učitelj stize, no prije nego što je ista uspio reći dječaku, dječak kaže:

Ako je ono što nas uči majka, otac i škola samo za jezik i za papir, a odbaci se istoga časa kada ga treba primijeniti u zivotu, onda ja ne razumijem zašto bih ista trebao učiti.

Priča, naravno, završava tako da su riječi djeteta otvorile oči ovo troje odraslih te su se promijenili i počeli djelima svjedočiti istinu svojih riječi.

Mislim da na zapadu postoji priča u kojoj dijete viče: Car je gol! sa istim završetkom.

… a onda je mudrac izmislio sekularne škole…

-.-

Posebno mi je simpatično što u gotovo svakom od priručnika nove metodike postoji po citat iz Platonove Države. Tako i u Vesne:

Hoćemo li tek tako, to jest nebrižno, dopustiti da nam djeca slušaju kojekakve plitke priče, koje izmišljaju plitke osobe, da bi umom upila ideje, koje se najčešće suprote onim idejama, kakve bismo željeli da oni kao odrasli posjeduju?

To  što nikad nigdje nije navedeno točno mjesto citata niti ime prevoditelja, meni je (a ne mora i vama biti) znak šarlatanstva.

 

Komentiraj »

Malba Tahan o obrazovanju

Vrijednost jednog čovjeka ravna je onome što on zna. Znanje je moć. Mudri ljudi podučavaju primjerom, a ništa tako ne grije čovjekov duh kao dobar primjer. Potraga za znanjem, međutim, treba biti samo zbog dobra.

Grčki filozof Sokrat uložio je sav svoj autoritet kada je rekao: “Jedino korisno znanje jest ono koje nas čini boljima.”  Seneka, drugi slavni mislilac, upitao je u nevjerici: “Kakva korist od toga da se zna što je ravna crta ako onoga koji zna ne krasi vrlina čestitosti?”

Malba Tahan, Čovjek koji je brojio, Izvori, Zagreb, 2003. s portugalskog preveo Damir Mikuličić

Malba Tahan je pseudonim brazilskog matematičara de Mello e Souza, a osim ovog mog izdanja, postoji i ovo u izdanju Frakture iz Zaprešića i zapada samo 50 kuna! (ovo nije plaćeni oglas):

Prepisat ću još, jer je meni zanimljivo, a nigdje u samoj knjizi niti na njenim koricama nema prijetnje sankcijama u slučaju neovlaštenog raspačavanja teksta:

Iako zborim jezikom muškim i anđeoskim,

sve dok nisam dobrostiva,

zvučim poput limene svirale

ili tritravog cimbala,

ja sam ništa,

ja sam ništa.

Iako sam vična proroštvu,

i pojmim tajne, znanje imam,

te planine mogu pomicati,

sve dok nisam dobrostiva,

ja sam ništa,

ja sam ništa.

Iako dadoh sva svoja dobra,

da uboge nahranim,

iako dadoh da mi spale tijelo,

sve dok nisam dobrostiva,

ja sam ništa,

ja sam ništa.

pjesmu koju pjeva nevidljiva Beremizova učenica, a vi pogledajte De charitate, u plavoj knjizi iz latinskog, pa Prvu Korinćanima 13, 1-4.

Komentiraj »

Graditelj Bob, Justin Bieber & društvene zvijezde

Slušam na radiju, Marko s portala MojPosao nabraja zanimanja koja će u ovoj godini biti najtraženija: sva obrtnička i sva zdravstvena. Spiker se, prigodno, spominje sile liječnika koja napušta našu domovinu, a Marko šuti. Izrezalo ga, pretpostavljam. Možda javnost ne treba čuti da silu liječnika u bijelom svijetu i ne čekaju baš onakve bijele kute kakve su zamislili sebi u domaji, a koje su rezervirane, nemojmo se lagat, za odabrane. Svijet, najme traži, radnike njegovatelje.

S tim u vezi, jer lijepo se uklapa u moju teoriju da su za katastrofalno stanje uma najviše krive školske učiteljice, pa tek onda novinari, koji su prededucirani od strane istih tih učiteljica, slijedi topla božićna priča:

Da bih, kad se vratim s praznika, mogla reći da sam proslavila mirno i dobro (u krugu najmilijih), na okupljanjima uvijek uzmem bebu: ne moram se pretjerano trgat, kao profesorici latinskoga dobro mi ide uspavljivanje nevine dječice. Vještina je to, i tek 10 posto talenta. I dok tako sjedim nevidljiva, preda mnom se odvija čist horor: Gospođa nacrtanih obrva, s visoka govori mojoj sestri kako je prava šteta što se naš mali (i moj, nego kako!) nije uspio upisati u gimnaziju…, i šta će sutra bit s njim. A moja sestra se pravda, kako nije on baš za knjigu. Dakle, pravda sebe, a krivi njega. Mali ide u srednju tehničku, istu školu kao i njegov otac, koji je privatnik i ima loše gene. Mislim se, jer ne mogu, na sreću, pričat zbog bebe: pa je li mogla smislit bolje ‘opravdanje’, ili reći da ide očevim stopama, ili jednostavno prešutjet.

Gospođa s obrvama ima i manju sebe pored sebe koja je završila neku gimnaziju i sad nešto studira. Na pitanje što studira prilazi bebi “gući-gući” (vjerojatno, dakle, nešto na filozofskom), otima mi dijete iz ruku, starija vadi mobitel da se slikaju ispod bora, beba zaplače, sljedeći tren se pozdravljaju i odlaze.

Da se svi odreda ne bi rasplakali, iz osjećaja dužnosti, govorim kako samo u našem malom gradu ima čak devet, ili više, gimnazija, a samo jedna tehnička škola, u tih devet ili više gimnazija ima po pet ili šest razreda sa po dvadeset i šest učenika, a u jednoj tehničkoj isti program sluša samo njih dvadeset i šest. Carum est quod rarum est! – ovo ubacujem samo zbog bloga, u stvarnom se životu nije popularno (niti volim) koristiti latinskim izrekama.

Osim toga, on će steći neko praktično i korisno znanje (č. unovčivo), a za učenje (koje je samo po sebi luksuz) uvijek ima vremena, ako ima volje.

Kakva si ti to profesorica!

Evo kakva:

Nekakvi su se građevinski radovi obavljali u, i na školskoj zgradi, čitavo polugodište, i lako je moguće da će trajati i čitavo drugo. Mislim da su radnici plaćeni po satu. Iako nije to ono što želim ispričati. Želim reći kako sam zatekla nekoliko puta cure (ne samo učenice) kako doslovce bulje u njih. I kažem, ima, istina je, nečega privlačnog u uniformama, pa bile to bijele kute, modre kute ili zaštitna odijela. Osim što iz prve govori o kom se tu zapravo radi, sugerira red i rad. A svi vole red i rad. Međutim:

– E jadni moj prika, – jedan od učenika, tobože jednom od radnika – Da ti je bila draža knjiga ne bi se sad morao znojit… Je l tako, profesorice?

I sigurna sam da je to čuo najprije od neke od profesorica.

Šta je to tako užasno sramotno u radu rukama?

Mislim to što ne ostavlja mogućnost varanju. Što napraviš napravio si. Svi to mogu vidjet i to je to. A u nas je varanje na cijeni.

Tako da se na zadnjoj sjednici raspravljalo o tome treba li učenicima pravdati onaj izostanak kad je bio u nas koncert Justina Biebera, a za koji su se ili donosile liječničke ispričnice ili spominjao posjet Interliberu.

Sramota, pjenili su zborničari, kakvi su to roditelji koji će radije maloljetnoj djevojci kupiti kartu za koncert jednog običnog pjevača, nego da sjedi u školi i stječe znanje! (ako sam na momente posvađana s padežima to je zato što želim što vjernije prenijeti uzavrelu atmosferu) Moji bi roditelji mene bili prije ubili nego dopustili da radim takvo nešto!

Možda bih se ipak trebala korigirati: nisu školske učiteljice krive za katastrofalno stanje uma nacije, nego roditelji školskih učiteljica.

Ti ćeš meni učit, makar i na silu, ali nećeš mi radit!

I da zaključim, u prazničkom tonu, a latinskom izrekom, i.e. izrekom na latinskome:

Carmina non dant panem?

Nemojte to pitat Justina Biebera, on radi, i radi dobro, pitajte naše – školske učiteljice.

-.-

 

Komentiraj »

Topson

Prvašica gimnazije, negdašnja odlikašica hvaljene osnovne škole, analizira rečenicu:

– Romulus, to je subjekt, prvo lice akuzativa jednine prezenta indikativa …

Prije desetak godina, čitav razred bi se smijao, prije pet – šest, netko bi zahihotao, jučer – nitko ništa.

Kako sam starija i strpljivija nego prije deset godina, idem polako, po drugoj deklinaciji na -us, sve brojeći na prste:

– Akuzativ je -um, a nama piše Romul-US, dakle …

Gleda me ravno u oči. Nikakvog znaka da prati što govorim, ili da nastoji pratiti. Uvlači stomak i namješta guzičicu, zna da ju čitav razred gleda i nastoji ostaviti dobar dojam. Djevojčica sa stavom.

– Može li subjekt rečenice biti u akuzativu …

Svi šute. Valjda misle da je trik pitanje.

– I što s ovim prezentom i s ovim indikativom, može li se imenu, bilo kojoj imenici, odrediti vrijeme i lice …

Ovo je definitivno trik pitanje.

-.-

Pretpostavljam, to je ono beskorisno znanje protiv kojeg se moja generacija bunila. I generacija mojih roditelja, također. Usudila bih se reći, i generacija mojih djedova, jer se sjećam – reći ćete kakve to sad veze ima – da je moj djed čitao Feral potajno, ali ga je čitao s guštom.

Alternativa dogovornoj stvarnosti mora postojati i uvijek jest postojala. Stvar jedino u tome što se sada ne zna što je što.

Kako je pjesnik rekao: Ništa nije sveto – Sve je zabava.

A kako nam se zabava sve češće prikazuje kao težak i ozbiljan posao, tako sve lagano klizi prema …

Ne, ne mislim ja da su današnja djeca gluplja od jučerašnje, niti da namjerno provociraju, dapače, sigurna sam da se trude svim silama pokazati u najboljem svjetlu, biti najboljim na svijetu i nikog ne razočarati.

Najnoviji rezultati pisa testiranja nisu nikoga pogodili više od njih, u to vas uvjeravam, jer dok se odrasli zabavljaju time što mogu jedni drugima trljati na nos tuđi neuspjeh ili prebacivati krivicu, nikom ne pada na pamet da šuteća omladina gleda, sluša i gledajući i slušajući uči. Dakle, trljanje na nos i prebacivanje krivice.

 

BONUS:

topson

Dječaku, ili djevojčici koji/a je predao/la ovakav test, nije bilo bitno što će dobit topa, ili nekoliko njih odjednom, nego ‘jesam li ga komu pokazala i kako su reagirali’.

Reći ću sad vama i ovdje (mogu li javnije, od interneta?):

Nisam zvala mamu, nisam ništa rekla razrednici, nisam pokazala niti svojoj mami, ali opet, reću ću vama:

Nadam se da ova generacija (jer ovaj test nije nikakav izuzetak) neće odrasti u odvratna ljudska bića. Kojoj je bit, i bitno biti – klaun. A da tog nisu svjesni.

-.-

 

Komentiraj »

Deimos kai phobos

I onda se, nakon bolovanja, napokon vratite na posao, i stvari vam se, budući da je svo to vrijeme provedeno pomno biranom hranom, društvom i slobodnim aktivnostima, učine i gorim nego što su bile, ili što bi itko mogao zamisliti:

  • Nastavničko se vijeće opet okomilo na neko bolesno dijete, s pripadajućim roditeljima;
  • Moderni nastavnik koji se u nedavnom postu (vidi bilo koji prije doktorskog serijala) hvalio novim androidom, i dalje stalka učenice i prebrojava lajkove;
  • Putnici nastavnici se i dalje žale zbog kašnjenja uplate za putne troškove “Šta oni (misli se na ministra, glavom) misle, kako ćemo mi doć na radno mjesto, nemamo mi kola ni šofera da nas vozaju ko njih”

Znakovito je, složit ćete se sa mnom, a to je zapravo ono strašno, što su svi ovi ‘glasni’ nastavnici muškog roda, žene naime iskustveno, ne intuitivno ni instinktivno, znaju da će, kažu li to naglas i javno, doći na glas kao svadljive, podle i lijene.

A kako jesmo patrijarhalno društvo, i pošto živimo u muškom svijetu, ove zaista svadljive, podle i lijene su dobile ne alibi ni dozvolu, nego potvrdu da su one u pravu.

Oprostit ćete sirotom rekonvalescentu, trebat će mi još vremena da ojačam, očvrsnem i prilagodim se.

Ipak, jedna stvar mi nikako nije jasna:

sad je puno moderno pričati o nošenju oružja, pa često imamo priliku čuti usporedbu kako više ljudi gine u prometu nego od puške i pištolja, pa svejedno svakave budale dobiju vozačku dozvolu, a svakava vozila prolaze tehnički. -> I za vozačku i za oružje prolazi se IQ i psiho testiranje. Za nastavničko vijeće niti nominalno.

Dovoljno je da ravnatelj uvjeri Školski odbor da mu trebaš baš ti.

A ravnatelj je politički.

Komentiraj »

Harriet Beinfield i Efrem Korngold o obrazovanju

Danas, kada civilizacija dosiže vrhunac u svojoj složenosti, naši svakodnevni životi su podijeljeni u grupe i kategorije. Dogovoreno prikrivamo svoje emocije na poslu, a od rane smo dobi naučili kako ušutkati vlastito tijelo. Naš duhovni razvoj je često podređen nužnosti ekonomskog preživljavanja. Izolirane od zajednice koja bi tome pruzila podršku, obitelji više ne njeguju dom i ne podižu djecu zajedno. Mnogi očevi ne žive u istom domu s majkom, i mnogi od njih ne dijele svoje zivote s djecom. Gubi se značaj obitelji i zajednice, njihova ljuska postaje krhka.

Obrazovanje djece je usmjereno u to da ih se nauči kako da prihvate, natječu se i uklope umjesto da pitaju, surađuju i pronalaze nova rješenja – kroz mladost nas se ne ohrabruje u iznalaženju vlastitog glasa ili testiranju valjanosti stavova koje smo prihvatili.

Izborom između dvije krajnje ili-ili opcije, rascjepljujemo svijet u kojem zivimo na pobjednike i gubitnike, vladare i robove, superiorne i inferiorne, one koji imaju i one koji nemaju. Takvu hijerarhijsku podjelu nameće nam moral koji je sam sebi svrhom. Mi biramo između onog što je dobro za naš um ili tijelo, mene ili tebe, posla ili okoliša, sigurnosti moje domovine ili tvoje, svrhe i cilja, hvališući se i izričući kletve u obrani onog što po zakonu dogovora smatramo pravom stranom medalje. Umjesto da poštujemo svoj spol, etničke različitosti uz obostrano poštivanje, jednaku priliku koju imamo opterećujemo homogenošću, rušenjem različitosti i namećući sebi banalnost masovne monokulture.

Harriet i Efrem su liječnici akupunkturisti, poznavatelji herbalne medicine i učitelji, a gornji citat je prepisan iz njihova priručnika “Između neba i zemlje: vodič kroz tradicionalnu kinesku medicinu” (str. 434., prev. Sanja Novko).

Evo što kažu o američkim zdravstvenim školama:

Početkom stoljeća provedeno je istraživanje medicinskih škola koje su financirale zaklade Carnegie i Rockefeller. Svrha je bila pronaći škole najviše zainteresirane za promidžbu “znanstvene medicine”, i samim time za promidžbu tehnološke industrije specijalizirane za proizvodnju lijekova i opreme za bolnice. Izvješće o istrazivanju nazvano Flexner koje je 1910. godine objavilo American Medical Association (Američko medicinsko udruzenje), sadrzavalo je preporuku da financijska potpora zaklade bude nagrada smo školama koje provode znanstvena istrazivanja temeljena na modelima razvijenim u 19. stoljeću. Sve terapije koje se ne temelje na kartezijskom modelu smatrane su neznanstvnima i izgubile su povlastice. Opstalo je samo 20 posto postojećih medicinskih škola. Ostalih 80 posto ostalo je vjerno “načelu vitalnosti” koji je branilo tezu da “čovjek pomaze, ali priroda liječi”. Naturopatija, homeopatija i herbologija izgurane su iz glavne stuje i protjerane u status narodne medicine. A zbog manjka novaca i političkog šikaniranja, degradirane su u nizi rang.

Nekad su liječnici bili pomagači, saveznici i tješitelji onih koji bi se svakodnevno borili s bolešću. Liječnik danasnjeg doba je specijalist za određena područja i hrabar borac protiv bolesti. Sve više izaslanstava autoriteta i moći odlazi k liječniku. Pacijente se naučilo da vjeruju kako samo liječnici mogu točno reći od čega boluju te da će im samo medicinska tehnologija i lijekovi pomoći da se osjećaju dobro.

Nadalje, tijekom školovanja i stvaranja karijere, liječnici su stjecali vrstu moći nad pacijentom. Medicinska vještina prerasla je u tehnički usavršeno i ekskluzivno visoko svećeništvo. Podaci korisni u primjeni medicinske njege, običnoj su osobi postali nedostupni ili nerazumljivi. Čak je među liječnicima nastala podjela na nekoliko visoko specijaliziranih područja: iskusan liječnik koji  se brine o cjelovitoj osobi zamijenjen je kardiologom koji brine o srcu, ortopedom koji je posvećen kostima, neurologom posvećenom zivčanom sustavu, onkologom specijaliziranom za karcinom, psihijatrom koji je stručnjak za um i tako dalje.

Kada je liječnik opće prakse stekao moć nad osobom, a nakon njega specijalist, više nije postojao nitko tko bi se brinuo o cjelovitoj osobi i poznavao njezine zivotne okolsnosti. Nekoć prisan odnos između onog koji pomaze i onog kojem se pomaze promijenio se u neosobni odnos dvoje stranaca. Liječnici su zanemarili činjenicu da su njihovi pacijenti zapravo stvarni ljudi.

Takva promjena u ustrojstvu medicine među ljudima je stvorila dojam da znanost o njima zna više nego bi oni ikad mogli naučiti o sebi. Ljudi su, počeli odustajati od odgovornosti za vlastito zdravlje. Fraza sustav zdravstvene skrbi podrazumijeva da liječnik poput poštara isporučuje zdravlje na prag. Takva situacija podsjeća na Platonov prikaz “kućanstva” u kojem “gospodar”, odnosno um, zna, ali ništa ne poduzima, te “rob”, odnosno tijelo, poduzima, ali nema znanje. Liječnici funkcioniraju kao gospodar (um), a pacijenti kao robovi (tijelo). Ljudi zabunom osjećaju da moć ozdravljenja dolazi izvana, da je ostvaruje strana inteligencija.

Odnos između liječnika i pacijenta često je iskrivljen pod utjecajem moći. U slučaju da liječnici ne uspiju odigrati ulogu junaka koji popravlja pokvareni stroj, ponekad za to okrive žrtvu, ocjenjujući da je pacijent sam kriv ako mu nije bolje. Izolirani, uvjereni da su nevažni, pacijenti se osjećaju kao da su osuđeni na zatvoreni krug boli. Uz fizičke patnje s kojima se bore, nezadovoljni su i ljuti jer su nemoćni. To je trenutak u kojem za svoje probleme lako okrive liječnika, optuzujući ga za loše obavljen posao. Liječnik je ili junak ili zločinac – kojega slavimo zbog izlječenja ili okrivljujemo zbog loših rezultata.

U zadnjim passusima, pokušajte zamijeniti imenice “liječnik” i “pacijent”, riječima “učitelj” i “učenik”, a imenicu “zdravlje” sa “znanje”, “sustav zdravstvene skrbi” sa “sustavom obrazovanja”.

 

I još samo malo Harriet i Efrema:

Moć, bez obzira na to tko njome raspolaže, ne podrazumijeva mudrost. Liječnici (učitelji, op.b.) ponekad svoj autoritet izjednačuju s mudrošću.

A onda opet ja:

Sjećam se jedne davne generacije mojih strukovnjaka, koji su izreku “Gloria discipuli – gloria magistri” nadopunili sa “a ako ne bude glorije, onda je greška prirode”.

Kad sretnete nekoga, bilo koga, koji zahtijeva da ga se poštuje jer je – liječnik, učitelj, stariji, pametniji, šef, pop, roditelj, … budite sigurni da se radi o osobi koja ne zasluzuje postovanje!

1 Komentar »

Sir Arthur Conan Doyle (33)

Prije neki dan sam se bila izgubila u bolnici. Umjesto na odjel, zalutala sam u prostoriju za osoblje. Nitko me nije bio zaustavljao. Nitko pitao, tko sam ni što ću tu, kud ću. A onda je naišao neki – lik, ne znam kako dugačije nazvati (nego po lektiri. hvala profa.) nešto što može biti medicinski brat, vozač hitne ili pak liječnik sa hipsterskom bradom, i kad sam ga pitala da, molim kako doći na odjel xXx, rekao je:

– NE znam. – onako ljutito. Tako da sa 99%-tnom sigurnošću mogu reći da je lik, liječnik.

A liječnička svlačiona je, što da vam kažem, ista kao na američkim “pametnim” serijalima o životu i radu liječničkog osoblja. Uski sivi ormari, duga drvena klupa, bijela plahta ili ručnik visi tu i tamo – spremalo se žurno i odjurilo na zadatak!

Spašavati starce kojima rodbina ne da u miru umrijeti, ili kojoj umornoj dehidriranoj ženi omogućiti koji sat predaha.

Ne zezam se. Pitajte koga god znate (a svatko zna barem jednog liječnika), to je svakodnevica zdravstvenih djelatnika.

Inače na ulazu u Hitnu stoji dugačak popis svega što NIJE hitno.

Opći dojam je, da u stvarnom svijetu nema toliko puno stvarnih bolesnika. Umišljenih da. Stvarnih … (‘ko sam ja da sudim)

U svakom slučaju, preeduciranih. Pitajte koga god znate, a svatko zna bar jednog liječnika, da ljudi dolaze s gotovom dijagnozom i onda te testiraju, ‘oćeš li pogodit’ šta on ima!

Uglavnom, pronađoh ja svoj xXx odjel, predam papire i čekam red. Za čas je ambulanta zujala o onoj curici o onom dijagnozom. Kao curici, jer je okolo sve sama drhtureća starčad, ali kad su počele dolazit sestre sa drugih odjela, samo da me vide, počela me hvatat panika. A inače nisam paničar.

Doktorica je bila doktorski neugodna:

– Šta ste vi, profesor latinskog, šta je ovo kon ge nital na – tipka, dok govori, s dva prsta – A od kad to imate

Trenutak stanem, da me ne testira ‘oću li pogodit’ šta to ona na latinskom nešto, a ja pro… lat..

– Oduvijek – velim, za svaki slučaj. Ona i dalje tipka.

Pada mi, opet, na pamet, moj profesor koji je rekao “Može li se vjerovati liječniku koji ne zna latinski”.

Živa sam, pa zašto ne? To je zanat. Omotan velom tajne. I tobožnje učenosti. I dobrote, ne zaboravimo dobrotu.

Što hoću reć?

Osim da ne volim liječnike, ali to ste znali od prije.

Državne bolnice, isto kao i državne škole = daleko, daleko više štete nego koristi. Prve stvaraju bolesnike, druge imbecile. (Htjedoh reći ‘ovisnike’ o autoritetima, odobravanjima, nadmetanjima u ovom ili onom, ali predmnijevam, ako ste već stigli do ovdje, znadete otprilike kamo idem)

– Od uv i jek – tipka moja dotkorica (na novom skupom računalu. Država ulaže u zdravstvo! Eto u novu modernu tehnologiju. Danas za sve imaš aplikaciju. Ne treba ti mislit’! I ‘ko je ono rekao da nas moderna tehnologija razdvaja i otuđuje i svašta nešta. Pocrkali bi svi da nije IT-ja.)

(u serijalu Sir A. C. Doyle bavimo se temama vezanima za zdravstvo, koji je vezan na latinski jezik (koji je tema ovog bloga), kojima dokazujemo ne samo da latinski nije potreban zdravstvenim radnicima, nego da niti zdravstveni radnici… OK, otac forenzike, dr. Doyle, po zanimanju liječnik, napisaše puno, jako puno krimi romana, iz razloga, kako se navodi u nj. biografiji, da besposlen ne umre od dosade.)

BONUS

– I šta vi s latinskim – veli liječinica

– Ma ništa, nije to više tako bitno… ČItav taj sistem školovanja… Uostalom, i vi ste naučila tipkat sama od sebe, jel tako, niste za to trebala školu tuć.

Komentiraj »