pollex.hr

metodika u nastavi klasičnih jezika

Nista kontra Harry Pottera

Na pitanje kako se Harry Potter uvukao u skolski kurikulum, ne bih vam znala odgovoriti.

Iako se radi samo o prijedlogu, ne znaci da vec nije stvarnost.

Imam li sto protiv? Naravno da ne. Ali fan nisam.

Hoce li to doprinijeti popularizaciji latinskoga ili popularizaciji ucenja kao takvog? Ne vjerujem.

Knjigice o Harryju Potteru, u knjiznicama, mozete naci i na odjelu za djecu i na odjelu za odrasle, navodno ih svi jednako vole. Na hrvatskome i u engleskom originalu. Ali nikad na polici sund literature, kako sugeriraju autori metodickog prirucnika za dvogodisnji latinski.

Knjigice slicnog tipa postajale su djecjim klasicima i uvlacile se u obveznu lektiru, bez vecih problema. Pretvarale su se u kazalisne predstave, snimani su filmovi, kreirane su igrice. Dio su danasnje opce kulture.

Ipak, onog trena kad ucitelj pokaze prstom na njih, magija kao da nestane.

Je li to zato sto je zivot protiv skole koliko god da ‘skola je za zivot’?

Ako mene pitate, stvar je bas obratna.

Ima jedan detalj iz predzadnjeg dijela serijala, onaj kad glavni junaci inkognito upadaju u ministarstvo magije: ulaz je kroz wc: djelatnici ministarstva doslovno ulaze u skoljku i kad puste vodu, nadu se na svom radnom mjestu: na kom vlada atmosfera straha: broje se krvna zrnca. provjeravaju diplome:

Kako istinito!

Oglasi
Komentiraj »

Značke

Ono što zovemo viškom vremena zapravo je nus pojava onog što zovemo životom u zajednici, i induciranim osjećajem ne/korisnosti, u slučaju kad nas nitko ne gleda. Za primjer, kad smo sami, bez većih problema možemo zuriti u oblake, vatru ili mlaz vode iz slavine. Kad nas netko gleda dok to isto radimo, ne samo da će nas, bez sumnje, proglasiti ludim i lijenim, nego ćemo i sami biti sigurni da je baš to na stvari. Zato se društvo pobrinulo da nas uvijek pomalo progoni osjećaj da nas netko uvijek nadzire, i da taj netko nije bog, kojega još nitko nije čuo govoriti ljudskim jezikom, nego vaš bližnji.

Kako nisam cijepljena od latentne paranoje, ta veći dio života provedoh po državnim ustanovama, nego s bićima koja me defoltno vole, svoj višak vremena najradije provedem, ako ne na ovom blogu (ili nekom drugom), a ono translatirajući fraze na gugl prevoditelju. Do sad sam skupila preko nekoliko tisuća znački. I pošto je princip isti, potakla bih, ovim putem, sve vas koji radije skupljate bodove na kakvoj video igri, da umjesto na trenutnu zabavu, uložite svoj višak doprinoseći zajednici.

Isti taj princip rada i vrednovanja, primjenjuje se, ako niste znali, i u našoj novoj eksperimentalnoj ‘školi za život’, kojoj je krajem polugodišta dana ‘čvrsta četvorka’, kako smo mogli čuti na vijestima, čitati u novinama.

Izrađena je, naime, platforma, koju sam na ovim stranicama već reklamirala, i kojoj imaju pristup samo registrirani korisnici, koji istu i nadograđuju: Za svaki unos/doprinos bivaju nagrađivani značkama, bez obzira da li će zajednica to na koncu ocijeniti korisnim ili primjenjivim. Postoji forum na kojem pomažu jedni drugima i razmjenjuju iskustva. (Svi su jako pristojni, još nisam naišla na kvalitetniju raspravu, a o korisnosti, što možemo reći? Neka kaže vrijeme.) Dakle, baš sve kao na google translatoru, Osim što nije besplatno. I što mi nećemo znati, što se točno radi niti zbog čega.

Ministrica je izjavila nešto poput “ocjenu su izrekli svi učitelji, ravnatelji i khm učenici…”… Roditelje nitko ne spominje. To su one osobe kojima učitelji i ravnatelji smiju i mogu poslati socijalne radnike na kućnu adresu u slučaju da prema njihovoj stručnoj procjeni nisu zadovoljni kućnim odgojem đaka.

Ili općenito ponašanjem, odnosom prema udžbenicima, suučenicima ili radu.

Ukratko, stvar je dogovora unutar zajednice. Koje dio niste.

2 komentara »

Ja robot

Prema svim dostupnim izvorima, riječ robot, slavenskog je podrijetla, a znači težak prisilni rad. Skovao ju je Karelov brat, Josef Čapek i prvi je put upotrijebljena u njihovoj zajedničkoj drami R.U.R., ne tako sjajnoj, ali sudeći prema popularnosti koja je zadesila riječ iz naslova, utjecajnoj. Sam Karel Čapek je navodno htio da do tada korišene riječi grčkoga podrijetla automaton i android, zamijeni latinska labor, ali njegov je brat predložio češku. Ostalo je povijest.

Navodno od pamtivijeka ljudska vrsta nastoji sebi olakšati svakodnevni život, a produkt toga su izumi raznih strojeva i alata koji umjesto njih obavljaju, ne samo fizički teške, nego i psihološki dosadne, repetitivne radnje koje bi ih dehumanizirale. Pod strojevima i pod alatima, ne mislim samo na kotač, kramp ili komp, nego i na sustav koji opažajući uzorke i obrasce, na osnovu uzroka predviđa posljedice (ili možda obratno?), te iste rješava, na uniforman način. Takvome sustavu, potrebni su ljudi, samo kad nešto strši iz pogona, ili kad nešto pođe krivo. To bi trebali biti iznimni ljudi koji razumiju narav sistema, toliko dobro da ga mogu popraviti i prilagoditi, ali i narav (s)tvari koju proizvode, da bi mogli zaključiti pripada li toj proizvodnoj liniji ili nekoj drugoj, te je navrijeme preusmjeriti, potisnuti ili odbaciti.

Tako to funkcionira, u pogonima koji proizvode za život nužno potrebne stvari kao što su hrana, roba i mobiteli. Ali može li se na isti način proizvesti osoba koja taj pogon kontrolira?

Razlog zbog kojeg volim znanstvenu fantastiku je taj što se radnja žanra uvijek vrti oko toga da strojevi razviju svijest (engl. conscientious, lat. conscientia), pobune se, i malne unište ljudski rod te zavladaju svijetom.

Svijest je ono što većina ljudi iz sustava nema.

Sve ako i niste imali posla s istim, mogli ste čuti frazu da sustav štiti sam sebe, i da se protiv sustava ne može. Ništa ne može biti krivlje od tih tvrdnji. Ljudi koji su se ugurali u sustav štite svoja sigurna radna mjesta i svoj osjećaj moći. Protiv ljudi koji su se ugurali na sigurna radna mjesta u sustavu se ne može ništa jer nitko normalan ne želi raditi to što oni rade, na način na koji oni to rade. Jer vlada mišljenje da se drugačije ne može i da se tako mora, jer se ne može protiv sustava.

Roboti su već zavladali.

Ali to nije nexus6.

To je načelnik općine, koji neće moći vama, ali će moći mati. To je novinarka koja prati teme iz običnog života. To je doktorica koja vam neće dati uputnicu kad ju tražite jer niste vi doktor. To je učiteljica vašeg maloljetnog djeteta, koja će vam reći je li gori ili bolji od prosjeka. A kad dođe do punoljetnosti. Onda već je kasno.

U međuvremenu…

… Čapekovi roboti nisu mašinerija i memorijske kartice, organska su tvar, sposobna učiti, misliti i razviti osjećaje. A par, koji nakon pobune ostane na životu, vrlo moguće postane novi adam i eva.

 

1 Komentar »

X-files

Moja se mama, zadnje vrijeme, oduševljava nekom mladom liječnicom, koja je odbila primiti cvijet i bombonijeru. Navodno je rekla, neka to radije preda sestrama, jer sestre su te koje rade sav posao koji je bitan. “A tako su slabo plaćene.”

Budući da sam sama dijete sustava, to znam da je više gorčine, nego iskrene pohvale u navodnim riječima te mlade liječnice.

Ali, kako sam obećala da neću više pisati o društvenim paradigmama, ovo neće biti objava na temu stalno najavljivanih, a nikako ostvarenih (ostvarivih) reformi, niti na temu najavljenog štrajka zaposlenih u javnim službama zbog povećanja od 3 (tri) posto.

Vi koji ste redovito ovdje, znate da mislim da nas većina ne zaslužuje ni toliko.

Ipak, voljela bih kad biste mi pomogli oko jedne računice:

Ako gradić od dvjestotinjak tisuća duša, kojem gravitiraju i okolna sela, zaseoci i naselja, ima samo jednu zdravstvenu školu, samo jedan razred krojačica, kozmetičarki, kuharica ili automehaničara, a svi moramo jesti (kuhari/slastičari), obući se (krojači i postolari) i izgledati lijepo (frizeri, kozmetičari, maseri i pedikeri), pri tom nisu isključene ni tjelesne ozljede (fizioterapeuti i štajaznam), što rade ovi koji nisu upali u škole koje školuju za zanimanja?

Rade posao koji je bitan.

Što je to što je bitno?

Administracija, informatizacija, birokra a a cija.

Moj je ujak, koji je veći dio radnog staža bio sveučilišni, no školski profesor, o svakom svom studentu vodio karton. Znam da je meni bila jeziva sama pomisao na to da bi netko koga zapravo ne znaš (koliko zapravo možemo znati svoje profesore?) (a oni nas?), zapisivao o tebi nešto što zapravo ne znaš. Niti na to možeš utjecati. Ali sjećam se da je on oduševljeno (ujak s mamine strane) objašnjavao kako je divno pratiti kako ti mladi ljudi napreduju kroz život i znati da si ti (bio) dio toga.

Moja prva šefica je govorila nešto slično. Ona nije pratila samo đake, naime, pratila je i svoje zaposlenike. I privatno.

Nešto kao Saramagov gospodin Jose. Samo što je taj bio tragikomičan lik. U stvarnom životu, stvar je strašna.

Kad se okrenete, oko vas su sami špijuni. Je li čudno što smo društvo paranoika?

Ali realno, liječnici vode kartone od dana rođenja. Učitelji od dana ulaska u sustav. Realno znate da nije liječnik taj koji vam je izliječio gripu, gležanj, glavobolju. To čini vrijeme. Realno, učitelji vas ne uče ničemu, ali možete zbog njih zavoljeti ili zamrziti svijet oko nas.

Profesor latinskoga, realno, danas može biti svatko. Doctor scientiae? Sigurno da.

Možda zato sustav pomnije bira tko će biti kuhar, postolar, električar ili pomoćni radnik u građevinarstvu?

 

1 Komentar »

Erravi

Pogriješih, ne sasvim namjerno, u prethodnom postu kad navedoh da Agencija za odgoj i obrazovanje proslijeđuje informacije o održavanju stručnih skupova za zaposlenike u državnim osnovnim i srednjim školama. Agencija je, naime, organizator istih.

Ponizno se ispričavam zbog učinjene nepravde; azoo ni u kom slučaju nije samo kurir ili policajac za učitelje, i iako sam sigurna da postoji nekakav zakon ili pravilnik koji jest poznat iniciranima, ne bismo trebali zanemariti ni opći dojam koji je stvoren a temelji se, na čem drugom, nego iskustvu.

Pa kad smo već otvorili tu kutiju…

…većina nastavnika, iz svih predmeta će (neslužbeno) reći da je to što im se prezentira na skupovima neprimjenljivo u nastavi (službeno, pak, skupljaju bodove za napredovanje u zvanju. Kako su već primijetili pametniji od mene, sve što je mjerljivo, podložno je manipulaciji. Konkretno ovdje, potvrde da ste sudjelovali, a zapravo samo nazočili, predavanjima koja su po vašem osobnom mišljenju nepotrebna, koristite zato da biste u bližoj budućnosti ostvarili pravo na titulu mentora ili savjetnika. Kad jednom dobijete tu titulu, možete i sami držati jednaka takva predavanja koja će netko drugi iskoristiti za isto to pravo. Osim tih potvrda treba vam još i kakav zapažen uspjeh u radu s učenicima, tipa školskih natjecanja ili smotri, koje organizira ista agencija, i koji su podložni sličnim manipuliranjima.)

… prva savjetnica za koju sam ja doznala – naime informacije o tome ćete teško dobiti u samoj školi, ne samo zbog antagonizma između dvije ‘neprijateljske’ ustanove, nego zato što ova druga doslovno ima moć da vam digne cifru na platnoj listi, i doda kraticu iza imena i prezimena, dakle, informacijama se na neki način trguje – bila je moja profesorica. I uglavnom mi je bilo jasno to o čem je govorila. Već sljedeća je požurila srušiti sve što je prethodna gradila, počev od formalnosti poput elemenata ocjenjivanja (do tad smo vrednovali usmeno i pismeno. Dakle, ništa izražavanje, ništa provjeravanje. Samo 1. usmeno i 2. pismeno, pa su tu ulazili i domaći radovi i referati i diktati. Nova je agentica sve to poodvajala.). Aktualni pak savjetnik forsira lepršavost i rad na terenu. Uglavnom organizira izlete, za ograničen broj sudionika, koje ravnatelji škola nerado financiraju, tako da mislim da je to taj moment kad se učitelji žale da se u obrazovanje ne ulaže dovoljno. Ako se ne uspiju svidjeti i savjetniku koji će im sačuvati mjesto u busu i ravnatelju koji će im osigurati novac za službeno putovanje.

Da skratim dugu priču: radi se o samo još jednom izvoru frustracija.

 

 

Komentiraj »

AZOO – a je to?

Vjerojatno ste načuli, isto kao i ja, da je Agencija za odgoj i obrazovanje samostalna i neovisna ustanova koja, za razliku od Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje (NCVVO) koji pomaže učenicima, pomaže učiteljima. ‘Pomaže’, u vidu proslijeđenih informacija o održavanju stručnih skupova, čiji certifikat vam je potreban ukoliko želite napredovati u zvanju (ne u struci), datumima i mjestima polaganja stručnih ispita, a mislim da se bave i izdavačkom djelatnošću te nekim vidom inspekcijskog nadzora.

Na više mjesta sam pokušavala doznati u čemu je razlika između prosvjetne inspekcije i ove agencijske, i to ne samo kod anonimusa poput mene, ili kakva nastavnika s iskustvom bliskog susreta, ali zadovoljavajući odgovor redovito je izostajao.

Po svemu sudeći, prosvjetnu inspekciju roditelji angažiraju ako žele da se ocjena njihovog djeteta poništi, a agenciju obavještavaju kad su nezadovoljni određenim nastavnikom uopće.

Pošto se još nije dogodilo da je nastavnik zaposlen u javnoj školi (ne privatnoj s pravom javnosti, ovdje se misli da radnika s ugovorom na neodređeno i članstvom u sindikatu), bio kažnjen, na ikakav način osim što mu je mrvicu natučen ego, ma kakav grijeh da je počinio, prema onom čemu sam i sama mogla svjedočiti, i agencija i inspekcija, jednako kao i svaka druga državna ustanova, nije do li uhljebilište.

Zašto ipak mislim da je bitno da obavijestite jedne ili druge, ako primijetite ikakav propust u radu – evo sam, nakon skoro sedam godina pisanja ovog bloga shvatila da me više čitaju roditelji i studenti, negoli kolegice – ?

Zbog efekta male sredine.

Najme, koliko god oni govorili, a mi mislili, da se radi o samostalnoj, neovisnoj i odvojenoj cjelini, i prvi i drugi imaju sjedište u donjim sveticama, kao i ministarstvo. Svi smo dakle zaposlenici iste tvrtke, i svi se na neki način poznajemo. Svi smo dakle u zavadi i mislimo da bolje znamo što bi i kako ovaj drugi trebao raditi.  Razlika je u tome što jedni imaju ovlasti da ispisuju rješenja, a drugi dužnost da ih izvršavaju. Dok god o tome govorimo teoretski i kao o nečem što se događa nekom drugom, ali ne i nama, ama ništa se neće promijeniti. Pogotovo što ovi drugi baš i nisu spremni na promjene.

Na terenu je stanje ovakovo:

Posao u državnoj možete dobiti samo ako ste blizak (vi ili netko tko će jamčiti za vas) bilo kojoj političkoj opciji. Isti ljudi koji dobiju posao u vrtiću, školi ili na faksu, dobijaju i mandate u gore spominjanim ustanovama. Agencijskom savjetniku to ulazi u satnicu, iako se, mislim, vodi kao vanjski suradnik. Dakle, na račun toga ima manje rada u učionici za iste novce, slično kao sindikalni povjerenici ili povjerenici za zaštitu na radu. I kao osobe od povjerenja, ponašaju se kao tijela za sebe. Kako tijela za sebe ostavljaju dojam da imaju nekakav viši cilj ili auktoritet kojem su odgovorni, skupljaju oko sebe nekakvu sljedbu pokornih, ili pak hejtera, ovisno o ozračju koje uspiju stvoriti svojom karizmom. Većina ih ostane tako sve do penzije, dok sniva snove o briselu.

U međuvremenu se mladi naraštaji bore za što bolje ocjene, da bi mogli kad narastu imati isti takav dobar život. Samo što će se tada boriti za zvanje. Mentora ili savjetnika. Što je otprilike 200 do 500 kuna više, ali oni zaista govore istinu kad kažu da nema u tome materijalnog dobitka, sve su im to, naime, pojeli novostečeni prijatelji iz ureda.

 

Ne znam kako vi, predragi čitatelji, ali ja se osjećam poletno i vedro kad nešto novo naučim ili spoznam.

Zbog čega je onda formalno obrazovanje takva prokleta muka?

 

Komentiraj »

Proslijediti:

Poštovane kolegice, poštovani kolege,
kao i prošlih godina, i ove će se održati testiranje u okviru European Common Framework for Classical Languages. Ove godine imamo testove na dvije razine: Vestibulum (za 1-2 godine učenja) i Ianua (za 3-5 godina učenja).
Srdačno pozivam Vas, Vaše učenike i ostale zainteresirane da se uključite i sudjelujete u ovom projektu, koji se odvija u 26 europskih zemalja pod pokroviteljstvom Vijeća Europe. Bit ćemo zahvalni ako proslijedite informaciju i kolegama koji nisu dobili ovaj email.
Testiranje će se održati 28.11.2018., a zainteresirane molim da do 31.10.2018. ispune prijavni obrazac na ovoj adresi: https://goo.gl/forms/AZyTPEMCKHyI14oB3
Podatci o fondu znanja razine Vestibulum koji testovi pokrivaju nalaze se u priloženim dokumentima. Budući da je razina Ianua u nekoj vrsti eksperimentalne provedbe, nemamo, nažalost, katalog znanja za tu razinu.
Početkom studenoga javit ćemo se prijavljenima s daljnjim uputama. Nakon objave rezultata certifikati će biti poslani nastavnicima elektroničkim putem, nakon čega će ih oni isprintati i uručiti učenicima.
Hvala i srdačan pozdrav,
Šime Demo
Komentiraj »

Gaslighting a.k.a flatus, -us, m.

Bilo je neprimjereno pisati o pojmu ‘gaslighting-a’ na sam dan učitelja, a eto baš toliko dugo ovaj se post kiselio, i vrijeme mu je, sazorio je:

Ako još niste čuli, radi se o još jednom pojmu s polja psihologije, koji je dobio ime po starom filmu (Gaslight iz 1944.), a u nas se prevodi kao ‘izluđivanje’.

Pretpostavljam da ne moram objašnjavati zbog čega ga ovdje dovodim u svezu s učiteljima, ali pretpostavljam da moram objasniti naslov svojeg posta, pa ću to pokriti slobodnijim prijevodom: Imenica četvrte deklinacije, muškog roda, ne označava samo vjetrove (i one u trbuhu, gasis, također), nego i oholost i nadutost, kao karakterne osobine.

Naoko sitnica, koja je meni zasmetala, bila je čestitka koju su učitelji Petrove škole sastavili samima sebi, tobože u ime učenika, a doslovno je glasila: “Vama, koji nesebično prenosite svoje znanje… veliko hvala…”.

Nakon toga doslovno mi je dizala živce svaka učiteljica koja se pojavila na TV-u, kukajući kako sama kupuje papir za kopiranje i kako ima malu plaću, u odnosu na…

Suodnos je uvijek s ostalim VSS-ima iz javnog sektora. Napose s liječnicima. Ili osobama koje rade u pravosuđu. Općenito ljudima kojima radni sat traje šezdeset, a ne četrdeset minuta, godišnji odmor tri tjedna a ne tri mjeseca, i koji razumiju da su administrativni poslovi dio radnog staža.

Druga boldana riječ iz čestitke, se pak dotiče imaginarnog znanja koje živi samo po školskim zgradama. I oholosti iz naslova mog posta.

Taj jedan dan besprizorne javne kuknjave u godini, napravi više štete, nego svi propisani kurikulumi, zajedno. (Koje, budi i to rečeno, malo koji nastavnik stvarno pročitava. Zato se i usude govoriti o svojem znanju.)

Dakle, da ponovimo,

znanje (misli se na akumulirano sjećanje homo sapiensa) živi u knjigama, e-knjigama, također, a živi učitelj je osoba koja služi kao uzor, obrazac poželjnog ponašanja.

Što u stvari rade naši učitelji? Koga ovakvi predstavljaju?

Gaslighting is a tactic in which a person or entity, in order to gain more power, makes a victim question their reality. It works much better than you may think. Anyone is susceptible to gaslighting, and it is a common technique of abusers, dictators, narcissists, and cult leaders. It is done slowly, so the victim doesn’t realize how much they’ve been brainwashed…

Da vam uštedim na Google-u, kao gaslighter-e obično etiketiraju demokrati republikance, a republikanci demokrate, tradicionalni katolici papa Franju, feministice muškarce, a sav normalan svijet židove, ali nikom ne pada na pamet siromašna učiteljica koja tvrdi da mora sama kupovati papir, jer eto… u školstvo se ne ulaže… U znanje, znanje, se ne ulaže… nikom nije stalo… bez entuzijazma, velikog… našeg… i sve

😛

Komentiraj »

Tantum… quantum…

Tko je rekao da se ne radi na reformi obrazovanja? Odnosno, ako se i radi da se radi loše?

Nije prošlo niti punih pet godina otkako sam objavila ovaj kvalitetan post, a marljivi ljudi u CARNet-u su izradili tičrs šerpojnt, za nastavnike!, koji naravno, nije otvoren za javnost i koji zahtijeva korisničko ime i lozinku. Evo linkova, za vas koji niste dobili obavijest o tom u matičnoj školi: http://uciteljihr-my.sharepoint.com; https://loomen.carnet.hr.

Što vas očekuje kad se ulogirate i pronađete svoj predmet?

Pozdravi vas ministrica osobno! Zajedno sa svojom zamjenicom. Dalje vam mentori, pod uvjetom da je vaša škola u eksperimentalnom programu, daju smjernice kako raditi ono što već radite godinama. Ako! (odnosi se na rad, ne na davanje smjernica, jer mentori zaista obavljaju hvalevrijedan posao, i čini se da je netko uvijek prisutan tamo) Budući da moja(?) škola ne eksperimentira, u fazi sam ‘hvala, samo gledam’. Da, to se može. Pod uvjetom da ste osoba kojoj je dodijeljena šifra možete gledati zaista sve teme svih nastavnih predmeta. I naravno, imam mišljenje i stekla sam određen dojam:

Preozbiljno su kolege shvatile ono ‘trebalo bi učiti kroz igru’. I više se pažnje daje programu, nego kadru. Osobno mi je uvijek smetala ona da svi mogu sve, uz određen trud, jer, zbog čega bi se trudili oko onoga što nekom dugom leži prirodno i radi to s lakoćom. Ne možemo svi biti matematičari, kao što ne može svatko biti pjevač ili plesač. Zbog čega ‘moramo’?!

Konkretno kod mojeg predmeta (za grčki još ne postoji MP), izrađuju se slovarice i memo kartice… Slovarice, zaboga! Šetnje po rodnim gradovima isključivo uz stručno vodstvo! Djeca između 16-te i 18-te nisu sposobna za samostalna istraživanja. Zaboga, djeca!

U vrijeme mojih djedova, klasične su gimnazije obrazovale elitu. Liječnike i političare. Ljude koji će moći sami donositi odluke i ljude kojima će se moći vjerovati.

Mi obrazujemo vječne vrtićarce.

 

Komentiraj »

Škola za život

Jučer je beba, koju sam vam bila predstavila u ovom postu, imala prvi dan vrtića.

Ponosni tata mi je poslao video na kom se vide dvije tri tete koje sjede na premalim stoličicama, dva tri tate koji se dosađuju i dvoje troje nesretne djece svako sa igračkom koju je po svoj prilici donijelo od kuće. Osim minijaturnog namještaja, tu su i igračke, redom didaktičke, bež, drvene, crvene i plave. Uglavnom geometrijski oblici koje se treba umetati nekamo. Ništa što sliči na stvarni svijet.

Pogledala sam video jedan jedini put, postala ohrabrujući komentar, a gropa u grlu još se ne mogu riješiti. Slika naše malene kako grčevito grli svoju bebu Dunju, proganjala me čitavu noć. Grmjelo je i sijevalo. Kiša je lila.

Jesen stiže…

Točno se mogu sjetiti vremena kad sam duboko zamrzila svoju mamu. Bijaše to onog trena kad mi je odlijepila ruke kojima sam se držala za tatinu nogavicu da me ne ostave samu na tom neprirodnom mjestu:

Dodijeljen mi je ormarić, na kojem sam trebala zapamtiti oznaku – plavi trokut i dva crvena kruga – ne slova, ni brojeve, za to je bilo prerano, to se uči tek u pravoj školi. I uopće, bezbroj takvih stvari za koje je bilo prerano. Ili pak prekasno. Kriteriji su bili nejasni.

Prava je sreća u nesreći bila što sam bila boležljivo dijete pa sam više vremena provodila s pravom bakom i svojim djedom, koji nisu mijenjali glasove kad bi čitali, nisu gestikulirali kao da pričaju s idiotom, i imali su pravo brašno i pravu vodu od kojih su se pravili kolači. Koji su se zaista mogli i pojesti.

Kakav plastelin i koji glinamol! Slikovnice iz kojih iskaču komadi papira! Pa dnevne novine su imale jednak broj slika i jednako blesave priče.

Možda čak i više, jer su bile stvarne. Sigurno više!

 

Čak i kad se odmaknemo iz pozicije malog plavog miša s pelenom, iz tomiđerija. I plastelin i glinamol i torba i papuče i petsto kuna mjesečno za državni vrtić, previsoka su cijena, i preskupa zamjena za _

Ne razumijem. Ne mogu shvatiti. Nisu mi jasne te mame i ti tate, koji nisu siromašni i koji ne ovise o državnoj skrbi. Da od svoje slobodne volje od svojeg djeteta prave OliverTvista. Ne mogu to objasniti ni ispranim mozgom, niti ulogom korisne budale.

Eno na vijestima kažu zatvaraju se škole, nema djece. U preko sto njih nije upisan ni jedan prvašić. Selo izumire. Mladi iseljavaju. Bilo u irsku, ili u zagreb. Ministrica socijale će plaćati svakoj majci koja rodi… obitelji koja se vrati… blblblaa. Ma šta!

“… ozbiljno je ugrožen čitav sustav obrazovanja…” – najozbiljnijim je tonom izgovorila ozbiljna novinarka.

Ministrica školstva će dizati plaće učiteljima koji se educiraju, ili šta ono? Stimulacije i poticaji?

Državni vrtići glume montessoričinu pedagogiju, osnovne škole waldorfsku. Vidi se po programima, pomagalima i aksesoarima. I tako je to još od mojeg vremena. Razlika je jedino u tom što montessori ili waldorfsku licencu ne može dobiti svatko ni bilo tko.

A državne licence za državne službenike u državnim školama i vrtićima, o moj bože …

… osobe koje preživljavaju. Kojima je važnija njihova rata kredita, za njihov stan, auto, mobitel … privid osobe koja je uspjela. Koja se ostvarila. i Kojoj je sve to omogućeno!

 

 

Eto, tako je meni prošao prvi dan škole.

A kako je prošao vama? Jeste li već upoznali svoje prvašiće s vašim programima? I…? Kakvi su vam?

 

Komentiraj »