Žale se ženske udruge da nema dovoljno ulica i trgova na svijetu koji nose imena žena. Žale se i kako su za iste poslove manje plaćene od muških kolega. Te naglašavaju kako je znanstveno dokazano da su uspješnije one firme koje u upravnim odborima imaju veći broj žena.
Također, da se ne smije zaboraviti, da su žene češće žrtve obiteljskog nasilja (ne znam zašto se ističe ovo ‘obiteljskog’, od koga ‘češće’, češće od djece?) i da je malo samo jedan dan u godini za podsjetiti na sve hrabre žene kroz povijest, koje su nam poziciju ipak učinile mrvicu mekšom.
Nije od nedavno moderno spominjati Spartanke i Amazonke, koje su se borile na muški način (protiv ili uz njih), i Rimljanke koje su se borile perom umjesto mačem, opet na muški način, ili na način koji je njima ugodan.
Sapfo je došla na zao glas. Rijetko tko se spomene Lizistrate, a za Kleliju jedva tko da zna.
Od starine pa do danas, jedva da se nešto promijenilo, stvar krene, da se izokrene, tako da ću ovdje staviti osobnu priču:
Dosto… jevski, dosto… ja… nstvo, kog’ briga?
Učiteljica moje mame je bila udana za svoga učenika, i tadašnje društvo nije vidjelo u tome ništa strašno. Nju se preziralo, a njega se žalilo. Ali takva je bila inače stvar sa ženama koje rade i njihovim polovicama. Za činjenicu da su postali ljubavnici po učionici, doznala sam nedavno, vrlo usput, netko je nabrajao takve čudne veze i spomenuo tu učiteljicu, kao nešto općepoznato. Vjerojatno je do mene, ali razlika u godinama ne može u ovom sučaju biti jedini problem. Ima tu nešto incestuozno i jezivo, što je meni nepojmljivo.
Pogotovo to ne može biti primjer za ravnopravnost spolova, tipa: učitelji često žene svoje učenice, i stariji muškarci mlađe žene.
Ili da parafraziram Darwina: prvo je bio majmun, pa čovjek pa žena. Žena koja ponavlja muške gluparije, je korak u natrag.
Puno godina kasnije…
Moji roditelji nisu bili presretni kad sam napustila Pravni fakultet zbog Filozofskog. Dakle, baš ovako kako sam napisala, činilo se kao da sam prevarila jednu osobu od krvi i mesa, radi druge lošije. Ali kad je već počinila takvu glupost i kad maloj već piše na papiru da je Profesor, onda je trebalo da to zaista i postane. Moj prvi intervju za posao bio je fiktivan, neću vam lagati i pričati kako je moja grupa predmeta deficitarna niti da sam prolazila bolje od drugih na testiranjima. Tata me doveo do ulaza u školu, neki ljudi su me odmjeravali, žena u kuti me usmjerila prema ravnateljevu uredu, ravnatelj me dočekao sjedeći u niskoj stolici prekriženih nogu ‘po muški’. Ne sjećam se da sam stigla pozdraviti prije nego je rekao
– Sa’ćemo tebe uhljebit, neka se pape malo odmori.
Kad sam izašla iz školske zgrade, osjećala sam se ko Sonja Marmeladova.
Jedino što moj otac nije tražio novce za sebe, nego za mene. Trebalo je da Ja steknem ekonomsku neovisnost,… ili da vidim što to znači raditi za život,… jedna i druga su fraze koje mi nisu značile ništa. Znam da sam se osjećala prljavo i jadno, i da taj osjećaj i danas vezujem za to radno mjesto.
Od tada, do sada, bilo je dosta tih ravnatelja i ravnateljica, i sto posto znam da tako dolaze i nove cure. Razlika je što žene-ravnatelji nisu ovako izravni. I razlika je što neke cure moraju svoju poziciju platiti same.
To što sam od ovih koji jedu srebrnim žlicama, nije olakotna okolnost. Na stranu što vas svi mrze, mnogi nalaze nastrano zadovoljstvo u tim mržnjama, nazivajući ih zavistima i ljubomorama, jer kao, zavidi se onima koji su bolji. Užasno je to što sami vidite da vam je život laž. A ne znate niti možete znati što je istina. Možete samo prepisivati tuđa rješenja, i truditi se ne ponavljati i tuđe greške.
Ekonomska neovisnost ne može biti cilj, jedino sredstvo. Ali sredstvo za kamo, gdje i kuda?
Kad čujem žene kako trabunjaju o dostojanstvu i o svojim pravima, a naj su jasnije / glasnije, upravo ove iz učiteljske branše, o čemu zapravo govore, što one hoće? Imati više novaca nego neka druga, a isto, ne više, nego muškarac? Žele novac jer je mjerilo uspjeha, kao nekada petice i pohvalnice? Žele kontrolu nad vlastitim životima, a to se u današnjem društvu može ostvariti jedino ako imate novca? A onda, kad se riještite ovisnosti o obitelji, možete jedino postati ovisni o bilo kome za koga mislite da vam može dati nešto, bilo što… Ne razumijem.
Učiteljica moje mame se doslovno udala za svoj posao, društvo je pronašlo opravdanje, prihvatilo stvarnost takvu kakva je. Još prije par sto godina bi je, s pravom, spalilo na lomači, ili makar prognalo iz zajednice.
Napredovalo se, nema što.
Imamo što za slaviti.
