pollex.hr

metodika u nastavi klasičnih jezika

Deimos kai phobos

I onda se, nakon bolovanja, napokon vratite na posao, i stvari vam se, budući da je svo to vrijeme provedeno pomno biranom hranom, društvom i slobodnim aktivnostima, učine i gorim nego što su bile, ili što bi itko mogao zamisliti:

  • Nastavničko se vijeće opet okomilo na neko bolesno dijete, s pripadajućim roditeljima;
  • Moderni nastavnik koji se u nedavnom postu (vidi bilo koji prije doktorskog serijala) hvalio novim androidom, i dalje stalka učenice i prebrojava lajkove;
  • Putnici nastavnici se i dalje žale zbog kašnjenja uplate za putne troškove “Šta oni (misli se na ministra, glavom) misle, kako ćemo mi doć na radno mjesto, nemamo mi kola ni šofera da nas vozaju ko njih”

Znakovito je, složit ćete se sa mnom, a to je zapravo ono strašno, što su svi ovi ‘glasni’ nastavnici muškog roda, žene naime iskustveno, ne intuitivno ni instinktivno, znaju da će, kažu li to naglas i javno, doći na glas kao svadljive, podle i lijene.

A kako jesmo patrijarhalno društvo, i pošto živimo u muškom svijetu, ove zaista svadljive, podle i lijene su dobile ne alibi ni dozvolu, nego potvrdu da su one u pravu.

Oprostit ćete sirotom rekonvalescentu, trebat će mi još vremena da ojačam, očvrsnem i prilagodim se.

Ipak, jedna stvar mi nikako nije jasna:

sad je puno moderno pričati o nošenju oružja, pa često imamo priliku čuti usporedbu kako više ljudi gine u prometu nego od puške i pištolja, pa svejedno svakave budale dobiju vozačku dozvolu, a svakava vozila prolaze tehnički. -> I za vozačku i za oružje prolazi se IQ i psiho testiranje. Za nastavničko vijeće niti nominalno.

Dovoljno je da ravnatelj uvjeri Školski odbor da mu trebaš baš ti.

A ravnatelj je politički.

Napišite komentar »

Harriet Beinfield i Efrem Korngold o obrazovanju

Danas, kada civilizacija dosiže vrhunac u svojoj složenosti, naši svakodnevni životi su podijeljeni u grupe i kategorije. Dogovoreno prikrivamo svoje emocije na poslu, a od rane smo dobi naučili kako ušutkati vlastito tijelo. Naš duhovni razvoj je često podređen nužnosti ekonomskog preživljavanja. Izolirane od zajednice koja bi tome pruzila podršku, obitelji više ne njeguju dom i ne podižu djecu zajedno. Mnogi očevi ne žive u istom domu s majkom, i mnogi od njih ne dijele svoje zivote s djecom. Gubi se značaj obitelji i zajednice, njihova ljuska postaje krhka.

Obrazovanje djece je usmjereno u to da ih se nauči kako da prihvate, natječu se i uklope umjesto da pitaju, surađuju i pronalaze nova rješenja – kroz mladost nas se ne ohrabruje u iznalaženju vlastitog glasa ili testiranju valjanosti stavova koje smo prihvatili.

Izborom između dvije krajnje ili-ili opcije, rascjepljujemo svijet u kojem zivimo na pobjednike i gubitnike, vladare i robove, superiorne i inferiorne, one koji imaju i one koji nemaju. Takvu hijerarhijsku podjelu nameće nam moral koji je sam sebi svrhom. Mi biramo između onog što je dobro za naš um ili tijelo, mene ili tebe, posla ili okoliša, sigurnosti moje domovine ili tvoje, svrhe i cilja, hvališući se i izričući kletve u obrani onog što po zakonu dogovora smatramo pravom stranom medalje. Umjesto da poštujemo svoj spol, etničke različitosti uz obostrano poštivanje, jednaku priliku koju imamo opterećujemo homogenošću, rušenjem različitosti i namećući sebi banalnost masovne monokulture.

Harriet i Efrem su liječnici akupunkturisti, poznavatelji herbalne medicine i učitelji, a gornji citat je prepisan iz njihova priručnika “Između neba i zemlje: vodič kroz tradicionalnu kinesku medicinu” (str. 434., prev. Sanja Novko).

Evo što kažu o američkim zdravstvenim školama:

Početkom stoljeća provedeno je istraživanje medicinskih škola koje su financirale zaklade Carnegie i Rockefeller. Svrha je bila pronaći škole najviše zainteresirane za promidžbu “znanstvene medicine”, i samim time za promidžbu tehnološke industrije specijalizirane za proizvodnju lijekova i opreme za bolnice. Izvješće o istrazivanju nazvano Flexner koje je 1910. godine objavilo American Medical Association (Američko medicinsko udruzenje), sadrzavalo je preporuku da financijska potpora zaklade bude nagrada smo školama koje provode znanstvena istrazivanja temeljena na modelima razvijenim u 19. stoljeću. Sve terapije koje se ne temelje na kartezijskom modelu smatrane su neznanstvnima i izgubile su povlastice. Opstalo je samo 20 posto postojećih medicinskih škola. Ostalih 80 posto ostalo je vjerno “načelu vitalnosti” koji je branilo tezu da “čovjek pomaze, ali priroda liječi”. Naturopatija, homeopatija i herbologija izgurane su iz glavne stuje i protjerane u status narodne medicine. A zbog manjka novaca i političkog šikaniranja, degradirane su u nizi rang.

Nekad su liječnici bili pomagači, saveznici i tješitelji onih koji bi se svakodnevno borili s bolešću. Liječnik danasnjeg doba je specijalist za određena područja i hrabar borac protiv bolesti. Sve više izaslanstava autoriteta i moći odlazi k liječniku. Pacijente se naučilo da vjeruju kako samo liječnici mogu točno reći od čega boluju te da će im samo medicinska tehnologija i lijekovi pomoći da se osjećaju dobro.

Nadalje, tijekom školovanja i stvaranja karijere, liječnici su stjecali vrstu moći nad pacijentom. Medicinska vještina prerasla je u tehnički usavršeno i ekskluzivno visoko svećeništvo. Podaci korisni u primjeni medicinske njege, običnoj su osobi postali nedostupni ili nerazumljivi. Čak je među liječnicima nastala podjela na nekoliko visoko specijaliziranih područja: iskusan liječnik koji  se brine o cjelovitoj osobi zamijenjen je kardiologom koji brine o srcu, ortopedom koji je posvećen kostima, neurologom posvećenom zivčanom sustavu, onkologom specijaliziranom za karcinom, psihijatrom koji je stručnjak za um i tako dalje.

Kada je liječnik opće prakse stekao moć nad osobom, a nakon njega specijalist, više nije postojao nitko tko bi se brinuo o cjelovitoj osobi i poznavao njezine zivotne okolsnosti. Nekoć prisan odnos između onog koji pomaze i onog kojem se pomaze promijenio se u neosobni odnos dvoje stranaca. Liječnici su zanemarili činjenicu da su njihovi pacijenti zapravo stvarni ljudi.

Takva promjena u ustrojstvu medicine među ljudima je stvorila dojam da znanost o njima zna više nego bi oni ikad mogli naučiti o sebi. Ljudi su, počeli odustajati od odgovornosti za vlastito zdravlje. Fraza sustav zdravstvene skrbi podrazumijeva da liječnik poput poštara isporučuje zdravlje na prag. Takva situacija podsjeća na Platonov prikaz “kućanstva” u kojem “gospodar”, odnosno um, zna, ali ništa ne poduzima, te “rob”, odnosno tijelo, poduzima, ali nema znanje. Liječnici funkcioniraju kao gospodar (um), a pacijenti kao robovi (tijelo). Ljudi zabunom osjećaju da moć ozdravljenja dolazi izvana, da je ostvaruje strana inteligencija.

Odnos između liječnika i pacijenta često je iskrivljen pod utjecajem moći. U slučaju da liječnici ne uspiju odigrati ulogu junaka koji popravlja pokvareni stroj, ponekad za to okrive žrtvu, ocjenjujući da je pacijent sam kriv ako mu nije bolje. Izolirani, uvjereni da su nevažni, pacijenti se osjećaju kao da su osuđeni na zatvoreni krug boli. Uz fizičke patnje s kojima se bore, nezadovoljni su i ljuti jer su nemoćni. To je trenutak u kojem za svoje probleme lako okrive liječnika, optuzujući ga za loše obavljen posao. Liječnik je ili junak ili zločinac – kojega slavimo zbog izlječenja ili okrivljujemo zbog loših rezultata.

U zadnjim passusima, pokušajte zamijeniti imenice “liječnik” i “pacijent”, riječima “učitelj” i “učenik”, a imenicu “zdravlje” sa “znanje”, “sustav zdravstvene skrbi” sa “sustavom obrazovanja”.

 

I još samo malo Harriet i Efrema:

Moć, bez obzira na to tko njome raspolaže, ne podrazumijeva mudrost. Liječnici (učitelji, op.b.) ponekad svoj autoritet izjednačuju s mudrošću.

A onda opet ja:

Sjećam se jedne davne generacije mojih strukovnjaka, koji su izreku “Gloria discipuli – gloria magistri” nadopunili sa “a ako ne bude glorije, onda je greška prirode”.

Kad sretnete nekoga, bilo koga, koji zahtijeva da ga se poštuje jer je – liječnik, učitelj, stariji, pametniji, šef, pop, roditelj, … budite sigurni da se radi o osobi koja ne zasluzuje postovanje!

1 Komentar »

Sir Arthur Conan Doyle (33)

Prije neki dan sam se bila izgubila u bolnici. Umjesto na odjel, zalutala sam u prostoriju za osoblje. Nitko me nije bio zaustavljao. Nitko pitao, tko sam ni što ću tu, kud ću. A onda je naišao neki – lik, ne znam kako dugačije nazvati (nego po lektiri. hvala profa.) nešto što može biti medicinski brat, vozač hitne ili pak liječnik sa hipsterskom bradom, i kad sam ga pitala da, molim kako doći na odjel xXx, rekao je:

– NE znam. – onako ljutito. Tako da sa 99%-tnom sigurnošću mogu reći da je lik, liječnik.

A liječnička svlačiona je, što da vam kažem, ista kao na američkim “pametnim” serijalima o životu i radu liječničkog osoblja. Uski sivi ormari, duga drvena klupa, bijela plahta ili ručnik visi tu i tamo – spremalo se žurno i odjurilo na zadatak!

Spašavati starce kojima rodbina ne da u miru umrijeti, ili kojoj umornoj dehidriranoj ženi omogućiti koji sat predaha.

Ne zezam se. Pitajte koga god znate (a svatko zna barem jednog liječnika), to je svakodnevica zdravstvenih djelatnika.

Inače na ulazu u Hitnu stoji dugačak popis svega što NIJE hitno.

Opći dojam je, da u stvarnom svijetu nema toliko puno stvarnih bolesnika. Umišljenih da. Stvarnih … (‘ko sam ja da sudim)

U svakom slučaju, preeduciranih. Pitajte koga god znate, a svatko zna bar jednog liječnika, da ljudi dolaze s gotovom dijagnozom i onda te testiraju, ‘oćeš li pogodit’ šta on ima!

Uglavnom, pronađoh ja svoj xXx odjel, predam papire i čekam red. Za čas je ambulanta zujala o onoj curici o onom dijagnozom. Kao curici, jer je okolo sve sama drhtureća starčad, ali kad su počele dolazit sestre sa drugih odjela, samo da me vide, počela me hvatat panika. A inače nisam paničar.

Doktorica je bila doktorski neugodna:

– Šta ste vi, profesor latinskog, šta je ovo kon ge nital na – tipka, dok govori, s dva prsta – A od kad to imate

Trenutak stanem, da me ne testira ‘oću li pogodit’ šta to ona na latinskom nešto, a ja pro… lat..

– Oduvijek – velim, za svaki slučaj. Ona i dalje tipka.

Pada mi, opet, na pamet, moj profesor koji je rekao “Može li se vjerovati liječniku koji ne zna latinski”.

Živa sam, pa zašto ne? To je zanat. Omotan velom tajne. I tobožnje učenosti. I dobrote, ne zaboravimo dobrotu.

Što hoću reć?

Osim da ne volim liječnike, ali to ste znali od prije.

Državne bolnice, isto kao i državne škole = daleko, daleko više štete nego koristi. Prve stvaraju bolesnike, druge imbecile. (Htjedoh reći ‘ovisnike’ o autoritetima, odobravanjima, nadmetanjima u ovom ili onom, ali predmnijevam, ako ste već stigli do ovdje, znadete otprilike kamo idem)

– Od uv i jek – tipka moja dotkorica (na novom skupom računalu. Država ulaže u zdravstvo! Eto u novu modernu tehnologiju. Danas za sve imaš aplikaciju. Ne treba ti mislit’! I ‘ko je ono rekao da nas moderna tehnologija razdvaja i otuđuje i svašta nešta. Pocrkali bi svi da nije IT-ja.)

(u serijalu Sir A. C. Doyle bavimo se temama vezanima za zdravstvo, koji je vezan na latinski jezik (koji je tema ovog bloga), kojima dokazujemo ne samo da latinski nije potreban zdravstvenim radnicima, nego da niti zdravstveni radnici… OK, otac forenzike, dr. Doyle, po zanimanju liječnik, napisaše puno, jako puno krimi romana, iz razloga, kako se navodi u nj. biografiji, da besposlen ne umre od dosade.)

BONUS

– I šta vi s latinskim – veli liječinica

– Ma ništa, nije to više tako bitno… ČItav taj sistem školovanja… Uostalom, i vi ste naučila tipkat sama od sebe, jel tako, niste za to trebala školu tuć.

Napišite komentar »

Michael Tellinger o obrazovanju

Naš je obrazovni sustav lukavo iskorišten za uspostavu podjela i hijerarhije. Ovaj sustav stavlja one s najvišim službenim obrazovnim zvanjima na pijedestal i sve nas je uvjerio kako su oni mudriji od ostatka ljudi i da zbog toga zaslužuju dobiti više od ostalih. No nažalost, shvatio sam – i nisam u tome usamljen – da često upravo oni obrazovaniji, oni koji su temeljem svojeg obrazovanja stekli više društvenog ugleda imaju ujedno i veći otpor prema promjenama.

Nakon više od 120 godina trajanja sadašnjeg obrazovnog sustava svi smo mi njegov proizvod, svi samo na isti način oblikovani i baždareni kako bismo podnosili njegove posljedice, i to bez pitanja. Većina nas danas vjeruje da je to normalno i da je to najbolji način našega i obrazovanja naše djece.

Obrazovni sustav vidimo kao davanje prilike sebi i svojoj djeci za uspjeh u životu. Što nam je bolje obrazovanje to su nam bolji izgledi za uspjeh u životu, dobro zaposlenje i uspješnu karijeru koja će nam donijeti brdo novca. Ironija je u tomu što pokazatelj uspjeha među živim ljudskim bićima koja dišu zrak svojega planeta nije njihova sposobnost ljubavi za druge i doprinos društvu nego je, kada se govori o uspjehu, naglasak u pravilu na novcu.

 

Michael Tellinger, Ubuntu – plan za procvat čovječanstva, Razotkrivanje bankarske prevare, Teledisk 2014. str. 190 -191. (prijevod Nino Orepić)

Koliko naše gradske knjižničarke ozbiljno shvaćaju teoretičare zavjera, svjedoči i to što ovaj Ubuntu plan pronađoh na odjelu “Društvene znanosti – ekonomija”. I one, naravno, nisu usamljene: čitava poglavlja ovog velebnog djela, strpljiviji građanin može pronaći doslovce prepisana u nekoliko političkih strategija i programa, za procvat naše lijepe zemlje. Ali, to nije tema mojeg bloga.

Tema mojeg bloga je ono biblijsko “Gospođa ludost oponaša gospođu Mudrost” i strah koji raste kako se približava početak nove školske godine.

Sve ako ja sama, pokoji političar koji se bavi školstvom, ili naš savjetnik divni, i čitamo teoretičare zavjera i prepoznamo pokoju klicu i u našoj još dosta nevinoj provinciji, sama kronologija događaja u nas bi situaciju mogla dodatno zakomplicirati: naime, u nas se školstvo, odgoj, obrazovanje kakogod ga nazvali (pa onda potom hijerarhija, status i društveni ugled) još uvijek samo glumi: ‘stavi prst na čelo i ne plazi jezik dok pišeš’ je možda i značilo nešto dok si sam bio dijete, ali sad su ta djeca odrasla i postalo je najozbiljnija i najpopularnija metoda poučavanja. Sjedi mirno i izgledaj pametno!

😎

Još jedna stvar me brine, taj Tellinger, korisnik je kredita kojeg ne može vraćati, i čitav njegov plan za čitavo čovječanstvo je vezan na tu činjenicu (za vas koji možda ipak ne znate, gmazove i reptile D. Ickea samo zamijenite banksterima i imate M. Tellingera. Na par mjesta ovaj ga i citira, te naziva znanstvenikom.); tako spominje da riječi ‘banka’ i ‘bankrot’ dolaze još iz starog Rima, od talijanskog banco. U sve su upleteni sudovi koji štite bankare i, koji su i sami prikrivene banke, jer

Vjerojatno znate da sudac sjedi na klupi (engl. bench). Riječ ‘bench’ izvedena je iz talijanske riječi ‘banka’, jer je na tržnicama zlatar (koji je u doba Rima bio i bankar) radio sjedeći na klupi, kao što je to i danas slučaj. Ova etimologija je ironična, ali govori da suci predstavljaju banke. (str. 87)

Još da se sjeti da kredit dolazi od credere (latinskog, ne talijanskog), i eto još jednog razloga za svaliti krivicu na Taj Glupi Latinski od kojeg dolazi Baš Svako Zlo.

Ako mislite da pretjerujem ili paničarim, najavljuje se, od ove godine ono famozno financijsko opismenjivanje.

A svekolika javnost je oduševljeno pljeskala, da, treba djecu poučavati od najmanjih nogu šta je to kredit i kako ga podić, šta je anuitet, i koja je razlika između depozita (particip!) i dividende (gerundiv!)

(ne zaboravimo, molim, ni profesore latinskoga. mislim kad budete dijelili i taj kolač.)

-.-

Inače mi je super kako svi ti ljudi koji se kite ljubavlju, dobrotom, tolerancijom i razumijevanjem za sve i svakoga, vole upirati prstima u one koji nisu toliko glasni.

 

Napišite komentar »

Nedolično ponašanje roditelja

Nisam pričala kako smo imali problema s Petrovom nastavnicom Engleskog?

Ali bi bilo očekivano čuti, da Petar ima problem sa sjedenjem i učenjem, pa smo pravili probleme njegovoj učiteljici, dok mu nije napisala ocjenu koju smo htjeli da upiše.

A dogodilo se ovako:

Učiteljica je ispitivala Simple Present: “Ja kažem, ti kažeš, on kaže…”

Petar kaže: “I say, You say, Simon says…

I onda Simon kaže: “Jump”

I krene skakancija po razredu. I to se dogodilo jednom. Dogodilo se drugi put. Treći…

Petar je zabavljač. Animator. S njim nije dosadno. Šarmantno dijete, koje se lako zavuče pod kožu, ali – ne može on Meni tako!

Učiteljica ga je odlučila poslati na produžnu, pa popravni ljetni rok i čak jesenski. Da bi ga naučila, ne engleskom jeziku, nego da ne može on tako se ponašati u školi.

I to bi bilo u redu, napokon, učiteljica samo radi svoj posao odgajatelja, kad Petar, sada završeni petaš, ne bi imao, osim nje, još deset različitih učiteljica. Od kojih svaka vuče na svoju stranu. I da ne bi pukli (svi zajedno), neki put prave se ‘gluposti’. Neki put, to je jedino rješenje.

Izgleda, u svakoj školi ima po neka, kojoj nije jasno, da Petar (stavite ime bilo kojeg učenika) ima obitelj koja ga odgaja. I koja ga voli takvog kakav je. Te se razgovorom ne rješava ništa. Te je nužno pribjeći metodi prijetnje i ucjene.

I tako:

Na nekoliko zadnjih sjednica, i u mojoj (?) školi, najozbiljnije se raspravlja o ‘NEDOLIČNOM PONAŠANJU RODITELJA’.

Najozbiljnije se odrasle, makar po godinama života i staža, osobe žale na činjenicu da im roditelji dolaze na njihovo radno mjesto sa svakakvim pričama i zahtjevima.

Već sam pisala o tome kako je najveći problem državnog školstva u tome što se ljude ne tretira kao ljude.

Dakle, učenike, ne kao ljude, nego kao ambalažu za proizvod koji ćemo Mi, koji smo već posrkali svu pamet ovog svijeta, usipati kako najbolje (oh!) umijemo i znamo, pa nakon što odstoji, kud koji, i kako kome!

A sad imam potrebu ponoviti jer me strašno šokiralo to što sam vidjela na blogu kojeg pratim (pratim, naravno), najme, jedan od stalnih komentatora izjavljuje ovo:

Država vrlo lako može definirati da su malodobne osobe također slobodni građani države koji samo privremeno (do 18.) nemaju pravnu i poslovnu sposobnost pa se o njima kao takvima skrbi država gdje roditelji nemaju nad njima nikakv drugi autoritet osim kao privremeni skrbnici koje im je država dodijelila i za to ih pošteno plaća. Roditelji time gube dio “roditeljskih prava na odgoj”, dakle ne mogu samostalno odlučiti ne školovati djecu, ne pružiti im određeni životni standard itd., ali s druge strane dobivaju 100 % pokrivanje svih troškova djece plus “plaću” za pružanje usluge brige o djeci, odgoja itd.

Sudeći po reakcijama na komentar, nije provokacija.

I ne samo da nije provokacija, to je horror koji se već događa. Za Boga, iz prve ruke, zborničari već tretiraju tu djecu kao siročad, kojima su oni jedina šansa. I, opet, iz prve ruke, velika većina roditelja pije tu mutnu vodu.

Dakle, još samo da država osigura ženu koja će vam rađati.

Napišite komentar »

Medalje

Još nije počeo GO. Na školskom portalu, pronašla sam ovu zanimljivost:

11. srpnja – Svjetski dan stanovništva

Svjetski dan stanovništva slavi se svake godine 11. srpnja, s ciljem podizanja svijesti o globalnim pitanjima stanovništva. Ujedinjeni narodi proglasili su 11. srpnja 1989. godine Svjetskim danom stanovništva (dan kad je ukupna svjetska populacija dosegla razinu od pet milijardi ljudi) kako bi se ukazalo na hitnost i važnost populacijskih pitanja u kontekstu općih razvojnih planova i programa te na potrebu pronalaženja rješenja na ta pitanja.

Nagli pad opće smrtnosti stanovništva, koji je počeo uzbrzavati već nakon 19. stoljeća u razvijenim zemljama i širiti se diljem svijeta sukladno gospodarskom razvoju, smatra se jednim od glavnih postignuća napretka društva. Prema izvršenim procjenama očekivano trajanje života pri rođenju poraslo je s 30 godina na 67 godina u razdoblju 1800.-2005. godine, što je dovelo do brzog rasta populacije, od jedne milijarde u 1810. godini na gotovo sedam milijardi u 2010. godini.

Svijet danas ima najveću generaciju mladih u povijesti – 1,8 milijarde mladih ljudi, uglavnom u zemljama u razvoju, s ogromnim potencijalom za pomoć u borbi s glavnim izazovom čovječanstva. Ali velikom broju mladih uskraćena je mogućnost kvalitetnog obrazovanja, pronalaska pristojnog posla, te sudjelovanju u političkom životu u svom društvu. Svjetski dan stanovništva prilika je da obnovimo našu predanost i pomognemo mladim ljudima da postignu svoj napredak u društvu.

Akcija je hitno potrebna. Mnogo je mladih ljudi koji nemaju resurse potrebne za uzdizanje iz siromaštva. Mlade djevojke su najranjivije, što zbog diskriminacije, seksualnog nasilja, ranog stupanja u brak ili neželjenih trudnoća. Mnogi od mladih koji ipak imaju sreću dobiti visoku stručnu spremu, na kraju završe bez posla, u nisko plaćenim poslovima ili u onim poslovima u kojima ne mogu napredovati.

JA ju ne mogu pročitati s razumijevanjem.

Ne želim ju rastavljati na sastavne dijelove, te pobijati dio po dio. Svih sedam pretplatnika smatram pametijim od toga.

Prenesena je u cijelosti. Ništa nije prerađivaano, pa sam sklona povjerovati da je obavijest o ovom važnom datumu napisana samo kao ‘lorem ipsum’ dekor simpatičnoj ilustraciji.

-.-

Jednu drugu stvar želim reći:

Danas se, naime slavi sveti Bene iz Nurcije.

I ako nećete poklikati sve linkove ovog posta, prepisat ću samo ovo:

Poštovanje rada ruku, koje sve do danas na Zapadu nije posve izumrlo, dugujemo sv. Benediktu.

 

A spomenuta medaljica pročitajmo ovdje , ovdje, čak i ovdje …

… koristi se u egzorcizmu :Đ

 

Napišite komentar »

Industrija znanja

Dakle, u igri je veliki novac.

(Ovu sitnicu naglašavam samo zato što se, kad se o obrazovanju govori, govori o tome kako su profesori i nastavnici potplaćeni i kako bi se trebalo poticati dotične na materijalnoj bazi, e da bi mogli raditi svoj posao bolje nego što mogu. A onda se sjetite, koliko ste novaca, tijekom svog školovanja potrošili na stvari koje vam ni tad nisu trebale, a sve u strahu: svi to imaju, rekla učiteljica…)

Nastavak je ovo prethodnog posta

Ostarjela tinejdžerica, preslatki momak i bucmasta djevojka iz prethodnog posta, svi su nekakvi projekt menadžeri specijalizirani za izvlačenje novca. Iz europskih fondova.

(Moguće je da su bivši učenici moje(?) ustanove. Ako me pratite, svo to obrazovanje svodi se na prosidbu: bilo novca i ‘potrepština’ za ‘najpotrebitije’, bilo ocjena ‘za prosjek’.)

I ja čvrsto vjerujem, da oni zaista vjeruju da to što rade, rade za dobro i za dobrobit. Lokalne zajednice.

A što je to što rade?

Ukratko, jer duže ne može, educiraju ‘edukatore’, kako napisati plan i program, koje riječi se smiju koristiti, a koje se riječi ne smiju koristiti, kako napisati makro plan, te kako napisati mikro, kako izraditi tablicu, kako izguglati korisno od nekorisnog, i obratno.

Čitava ‘reforma’, naime, nije, kako smo mogli čuti od sad već hvala Bogu bivšeg ekspertnog stučnjaka za kurikularne promjene, naš domaći izum, već je propisan eu regulativama, i točno se zna kad, kako i koliko čega, a radi na principu, laičkim jezikom rečeno, auto-škola: korisnik upisuje određene kolegije u određenim ustanovama, za koje misli da su mu najbolje ili najpristupačnije ili jednostavno najbliže mjestu stanovanja, a ispite polaže na nacionalnoj razini, van same ustanove. To se zove objektivnom i fer evaluacijom. I papir koji dobije nakon takve provjere, bi trebao imati neku težinu. (I valja u čitavoj eu.)

Nekoliko je kolegija fiksnih (materinji jezik, jedan strani jezik, matematika, nešto od prirodnih predmeta i vjeronauk ili etika), a ostali su opcionalni.

I to ima smisla ako se školujete za neko (bilo koje) zanimanje.

Na pr.

Stolar će upisti kolegij iz obrade drva, zavijanja i odvijanja vijaka, tesanja i cijepanja, a lijepo je i da zna lijepo i izražajno čitati i recitirati, također i na stranom jeziku.

Tajnica će znati lijepo i izražajno čitati i recitirati, i na stranom jeziku, a dobro je da se zna sama lijepo počešljati i našminkati.

Liječnik će znati anatomiju i fiziologiju, a dobro je i da bude etičan.

Doktor društvenih znanosti će… biti… moći će… bilo što od navedenog.

Ovaj dio ‘korisnik (ili po starinski, učenik) upisuje kolegije u ustanovama za koje misli da su mu najbolje, najpristupačnije, itd.’ daje mjesta školama da se same profiliraju, i to je taj dio koji nama, koji izlazimo na ulice sa zviždaljkama zbog četri posto (4%) povećanja plaće, nikako ne odgovara. Trebali bi naime, nešto i raditi.

Nitkome nije jasno što to.

Nije jasno niti ovima profesionalnim izvlakačima novaca iz eu fondova, ali oni kažu da je to dalje posao Agencije za odgoj i obrazovanje.

I zaista, Agencija se trudi, Agencija organizira skupove, radionice, tribine, rasprave i razne edukacije. Koje su dobro posjećene, nije da nisu (ljudi su uglavnom prestrašeni – otkad znam za sebe netko me straši da ću ostat bez posla ako ovo ili ono; a ima ih, ali rijetkih, koji zaista vide mogućnost ‘napredovanja u struci’ i samim time poboljšanje osobnog standarda), ali na tim se tribinama, seminarima, skupovima, radionicama i raznim edukacijama uglavnom tiho sjedi, klima glavama, ispod klupe tipka po mobitelima, moli boga da sve to već jednom završi, pa da odemo u šoping…

Kako je jedna nadahnuta kolegica rekla, gori smo od đaka (kad svi šute), odnosno, gori smo od sabora (ako se povede rasprava).

Moje je skromno mišljenje: ne šaljite štrebere da obave muški posao. A posla nema. Nema ga. Zbog toga svi i žele biti doktori znanosti i prodavati maglu.

 

1 Komentar »

O reformama

Zanimljivu stvar iz školskog života ispričao mi je moj nećak osnovac, naime, kaže da, kad god im je dosadno na nastavi, a to je počesto (ali pazite, kad je dosadno, ne kad je panika od ispitivanja ili sličnog, pa da se dobije na vremenu), da krenu provocirat profu na političkoj bazi.

– Ono – kaže dječak – poznato je da su profe svi ljevičari, pa samo ono, doneseš sliku od pavelića… nacrtaš križ na ploči… i tako… prođe sat

U moje vrijeme stvari nisu bile tako jednostavne. Školovala sam se u devedesetima, ono, kad se uvodio vjeronauk, a ukidao marksizam. I sjećam se, odnosno ne sjećam se da sam igdje, osim u učionicama, slušala o politici u školi. Naime, profesori su bez prestanka, i bez da ih se trebalo provocirati, pričali samo o tome kako će nam svima bit grozno, i kako smo za to krivi mi i naši roditelji. Onda se napokon ukinuo marksizam i uveo vjeronauk, a isti su ti profesori odnekud izvukli križeve i iskopali stričeve domobrane i sa suzama u očima pričali kako ih se sve te godine zastrašivalo i prisiljavalo i svašta im se radilo i oslovljavalo ih sa druže i drugarice kao da su oni ovce skupa s nama pasli.

Većina ih i sad predaje, odnosno radi na isti način. Posebno mi je simpa profa koji se naglas hvali kako na izborima već godinama samo poništi svoj listić (tobože, svi su oni isti, a zapravo…):

– Na izbore moramo izać, mi smo državni službenici, svi smo mi u registru, to je naša duznost, nas se posebno promatra… Ako ne vršimo dužnost, možemo danas sutra ostati bez posla.

A što ako otkriju da sabotira?

o_O

Što hoću reć?

Kakva god da bila (jer kad god je bila), reforma se neće dogoditi. Izlazili vi na ulice, potpisivali peticije, šta god da sebi umišljali, bez ljudi (tj. stalno s istim tipom ljudi) se reforme dogoditi ne mogu.

Samo ove godine odslušala sam desetke sati predavanja o školskim reformama. (Pretpostavljam da niste znali da cjelovita kurikularna o kojoj se stalno piše po novinama nije jedina.) I samo ukratko, par najpamtljivijih vijesti sa terena da običan čitatelj dobi uvid o čem se radi:

Na jesen (početak šk. godine) se na katedru popela ženska osoba neodređene dobi u majici sa zlatnim printom kakvu nose i moje učenice, a iz koje je stršalo košćato rame i objavila da je u razdoblju od tad do tad sudjelovala na radionicama i prikupljala materijal, koji je ona sama nama prilagodila da nam bude lakše shvatiti…

Preko zimskih praznika, bili smo u obvezi sudjelovati na webinaru, na koji se škola zaboravila prijaviti… Kasnije se, prebacivanjem krivnje, došlo da zaključka da informatičar nije znao … prijaviti … Ali webinar je na webu pa … može svatko… u svako doba dana … noći

Preko proljetnih praznika napokon je bio organiziran koristan seminar, mislim da sam već pisala o tome pa da se ne ponavljam, predstavljen je prijedlog po predmetima, i organizirana rasprava. Meni se prijedlog (prijedlozi, predmeta su dva:) jako sviđa, svi smo odklimali glavama, a dočim su predavači otišli počelo se s ogovaranjima.

I napokon, ljetni praznici (za učenike, ali ne i za mučenike) su doveli jednog predivno smotanog momka i jednu debeljuškastu curu, koji su pričali istu ovu priču od jeseni, naglasivši kako je u igri velika lova, i kako će nas svih to kad tad zapast’, “Pa bolje da se sami što prije prijavite, i onda prodajete pamet drugima”.

Jedina starija profesorica koja se usudila doći i slušati je počela hiperventilirati, a ostali su, mahom mlađi ljudi, nezainteresirano nabadali mobitele.

– Otkud sav taj silni novac?

– Pa, iz europskih fondova …

Kad sam zadnji put provjeravala(!) dojam je bio da se europa lagano raspada: Britanci su pobjegli, mislim, baš ne želeći financirati…

nastavit će se (po svoj prilici) …

1 Komentar »

Aldous Huxley o obrazovanju

U školi su nam, dok bi nas podučavali onom što je tehnički znano kao engleski jezik, običavali reći da “izrazimo svojim vlastitim riječima” neki odlomak iz jednog od Shakespearovih komada, kojeg smo u tom trenutku pokušavali utuviti u glavu, zajedno sa svim bilješkama – posebno bilješke – kroz naša grla koja su se opirala. Tako bismo tamo sjedili, družina balavaca umrljanih tintom, vrijedno prevodeći “biti ili ne biti” u “pitam se trebam li izvršiti samoubojstvo ili ne”. Kad bi završili, predali bismo svoje papire nastavniku koji bi nam davao ocjene, manje ili više prema točnosti s kojom su “naše vlastite riječi” uspjele “izraziti” misli barda.

Trebao nam je, naravno, dati nulu sa stotinu primjedbi samom sebi, zato što nas je uopće tjerao raditi tako glupe vježbe. Nitko ne moze “svojim vlastitim riječima”, osim samog Shakespearea, “izraziti” ono što je Shakespeare mislio. Bit nekog umjetničkog djela neodvojiva je od njegovog oblika; njegova istina i njegova ljepota su dvije stvari, a ipak su, tajanstveno, jedna. Verbalni izraz čak nekog metafizičkog ili etičkog sustava vrlo je blizak umjetničkom djelu, gotovo koliko i neka ljubavna pjesma. Platonova filozofija izrečena Jowettovim “vlastitim riječima” nije filozofija Platona; niti se u “vlastitim riječima”, recimo, Billyja Sundaya o učenju Sv. Pavla, stvarno nalazi učenje Sv. Pavla.

“Naše vlastite riječi” nedovoljne su za izraziti smisao drugih riječi; a koliko li su tek nedovoljne kad se radi o prevođenju sadržaja značenja koja imaju svoj originalni izraz u glazbi ili nekoj od likovnih umjetnosti!

Iz eseja “Glazba u noći” objavljenog u zbirci Aldous Huxley ‘Čistuncima je sve nečisto’, Andrijići, Korčula – Zagreb, 2000.

###

Ono bistro dijete o kojem sam pisala u par prethodnih postova, ide na produženu (produžnu?) nastavu iz materinjeg jezika.

Čini se, zadnjeg dana, na zadnjem satu, kroz razgovor – za koji se ispostavilo da je ispitivanje – rekao je da mu je draži engleski jezik od hrvatskog. Na stranu sad s domoljubljem i rodoljubljem, time je li mislio na nastavni predmet ili na predmetnog/nu nastavnika/cu, ostavimo čak i to je li učenikova verzija pripovijesti istinita, činjenica je da od svih predmeta na svijetu (pretjerujem, ali ne previše) nije zadovoljio jedino materinji jezik.

Koji su to kompleksi!

Mater učenikova se naglas pita ‘Šta mu je? Je li glup? Šta je njemu! “.  Redovito je odlazila u školu, razgovarala s predmetnom/im nastavnicom/kom, plaćala repeticije… Sve je poduzela! Šta s njim nije u redu.

Dopustit ćete mi digresiju, u obliku savjeta (ili obrnuto):

Roditelji, nemojte to raditi. Nakon što se vi “izjadate” nastavniku, ne rješavate problem nego ga umnažate; dajete mu savršen izgovor i privid moći –> Nije problem u njemu niti u programu, nego u – vama. Oni mladi i nadobudni, sebe će vidjeti kao mogućeg spasitelja, ali dalje od zbornice (a i to je vrlo vrlo upitno) oni ne vide, najviše (što je i najgora opcija) što mogu učiniti jest loptanje od pedagoga do psihologa i logopeda. Ali mnogo češće taj se privid ozbilji kroz “popravni, za njegovo dobro”.

Sestra mi govori kako je zadnjih tjedana u njenoj školi bilo više roditelja (sa sjajnim vrećicama) nego djece. Za sad, sjajne vrećice su jedino rješenje. Ciglica kave i srednja bajadera. Ko u državnoj bolnici, ili u općini. Za poticaj.

Mali znak pažnje.

Iz poštovanja. Jelte. Svi vole da ih se uvažava. (I da to svi drugi vide.)

Napišite komentar »

Mjere

Svojevrstan p.s. prethodnom postu, kanila sam svrstati u kategoriju “rekli su o obrazovanju … ” citirajući P. D. Ouspenskyja

Zastrašujući nedostatak našega društva jest što je sve odmjereno po najmanjem zajedničkom nazivniku. Škole, institucije, političke stranke, svi na umu imaju najniži tip ljudi. Teoretski, prilagođeni su nekakvoj sredini, ali u praksi služe najnižima.

A onda me je stvarni život, bolje reći, školska realnost, natjerala da pogledam i u drugu stranu,  dakle, tko tu kome služi: škola najnižima ili najniži (u) školi.

-.-

Kao primjer prvi navest ću događaj iz svojih školskih dana: Bila sam osjetljivo dijete i čitavu osnovnu školu oslobođena tjelesne kulture. Kad sam krenula u srednju, promijenila se i školska doktorica i trebalo je čekat i čitavo polugodište da se srede papiri. Uglavnom, nastavnik tjelesnoga me je prije zaključivanja pitao “koliko mi je matematika” Tad sam imala trojku. Rekao je da će mi on onda dat’ peticu da ne ispadne da nemam ni u glavi ni u nogama. Ne znam zašto nije pitao za latinski😥

– A bi’će ste vi tako postali nastavnik tjelesnoga – rekla je, sve kao da neće, cura koja je bila zadužena za to da čuva nas kržljavice.

-.-

Primjer drugi je ova moja muka svakogodišnja s varanjima na testovima: Mislim da svako malo izbacujem sličan post, jer u školi nemam s kim pričati o tome. Kad progovorite javno, onda vas gledaju kao da se to samo vama dešava, a ako pitate za savjet privatno, onda ste mutikaša i spletkaroš. Uglavnom, ne govorim.

Dakle, ne mogu dokazati tko je i kako varao (iako dam do znanja da znam), pa to niti ne radim, nego im dam mogućnost za ispravljanje. Ne samo ocjene. I uvijek se ponovi isti obrazac. Na primjeru ječerašnjeg posta, Atena (uč. koji je jedini pisao grupu A i misli da zbog toga treba biti nagrađen) nikad ne želi pisati ispravak (čak ni kad ima jedinicu), pa ga niti ne piše. Svi ostali učenici, na ispravku “žele biti Atena, ali su pošteni pa će pisat šta već bude”.

(Ja stalno govorim da su dIJEEEca dobra. Zato što jesu! Sustav ih učini jadnim, sebičnim, sitničavim i blesavim odraslima. Bolje reći, ljudi iz sustava ih učene jadnim, sebičnim sitni…)

Kad i to izanaliziramo, zahvalim im i zaključim ocjene prema aritmetičkoj sredini. Atena iz jučerašnjeg posta je još uvijek jedini koji “tjera pravdu”. To su vam kasnije oni odrasli koji i u svojim četrdesetima i pedesetima kao najveći podvig spominju kako su oni u svoje vrijeme prkosili profesorici… obično nekog društvenog predmeta ili biologije. Jer jedino tu možeš muljat. I jedino tad. A ostatak života provode gledajući što susjed ima.

Hvala.

I napokon,

-.-

današnji -nja… događaj, zanimljivost, tuga i žalost, ne mogu se odlučiti o nazivu… u svakom slučaju – javna tajna, nešto što svi kao znaju i o čemu svi kao šute, nešto što je toliko često da se podrazumijeva, što nitko ne podnosi, ali svatko podnese:

Dakle, učenik je nezadovoljan zaključnom ocjenom, burnije reagirao na satu. Profesorica je odbrusila jednako burno, i učenik je otišao u ravnateljev ured. Ravnatelj je, za divno čudo, stao na stranu profesorice. Autoritete se treba poštivati!

S tim da to nije problem ako osoba autoriteta ima. Ili ako zaslužuje poštovanje. op.b.

Logično, u čitavu priču su se uključili i roditelji, koji “ne žele stvarati probleme, nego samo žele razgovarati s profesoricom”…

Saziva se sastanak Razrednog vijeća s jedinom točkom dnevnog reda:

1. Nedolično ponašanje učenika tog i tog,

na kojem nas je razrednica izvijestila nadugo i naširoko o stanju i imanju njegovih roditelja “majka je isto prosvjetni djelatnik, rekao je gospodin otac, i oni su dobro upoznati s tim na koji se i kakav način radi i postupa s učenicima” sve ovo podrugljivim tonom. Ona je, razrednica, od jučer popodne do danas u jutro doznala i tko je ta gospođa majka i gdje radi i koji je fakultet završila i kako, i s kim je sve hodala dok se nije udala za toga blentu. I ne samo to, ona je njima, roditeljima, ozbiljno rekla neka dobro promisle što rade, jer je mali tek TEK za boga miloga! prvi razred i da treba preživjet još tri godine, a onda, kad se upiše na faks, neka razmišlja o tome zašto nije dobio bolji dom u Zagrebu jer oni gore* sve gledaju, ne samo ocjene iz znanja nego i iz ponašanja.

Meni je ovo zvučalo kao prijetnja i kao prljava ucjena i kao pokušaj izvlačenja mita.  A čak i ne čitam pretjerano puno novine niti gledam televizije.

Naravno, nisam ništa rekla. Nekako se nadam da će to roditelji.

Ali jesam spomenula sličan događaj, iz istog razreda, ali s drugim učenikom, kojem se redovito gleda kroz prste.

Razrednica se prvo pravila da me ne čuje, a onda da me ne razumije.

A onda se preglasno upitala zbog čega su zakazale pedagoško psihološke službe i zašto one ne rade svoj posao. Ukratko, sve je krenulo prema tom da maloga proglase, u najmanju ruku – problematičnim. (A radi se o učeniku gimnazije, znači djetetu koje se upisalo u školu s maksimalnim brojem bodova iz Znanja i iz Vladanja.)

Sirota žena je počela zazivati terapiju kontrole bijesa, i psihijatrijske seanse. A mi smo svi uredno šutjeli. Čak i mi koji se NE slažemo.

Sljedeći korak obično bude rasprava na Nastavničkom vijeću, na kojem će djelatnici zbiti redove da zaštite svoju kolegicu.

Iako se sve češće može osjetiti golem strah. (Ali ne drži li jedino strah gomilu na okupu?)

Tako da se vrlo ozbiljno razmatra kolika je mogućnost i vjerojatnost da će roditelji angažirati inspekciju ili pravobraniteljicu. Ili oboje. Ili će učenici sami pokrenuti on lajn peticiju.

I,

za najozbiljnije se uzima procjena jednog od profesora po spolu muškog, koji na temelju lajkova koje učenici (češće -ce) skupe za selfije objavljene na fejsu, zaključuje o vjerojatnosti te mogućnosti.

U stvarnom svijetu ljude koji uhode druge ljude zovemo ljigavcima. Kad se radi o velikoj razlici u godinama pervertitima. U školi sve prolazi.

Prokleta tehnologija!

Baš svakom je dostupna.

______________________________________________________________________

* sintagma “oni gore” pretpostavljam je atavizam iz razdoblja kad su svećenici kao nositelji pismenosti prijetili neukom puku božjim sudom. Kako drugačije objasniti iracionalan strah od “središnjice”. Mi u provinciji samo zastrašivani metropolom, na jednak način i jednako učinkovito kao onda srednjovjekovni seljaci višnjim silama. Kojima su se, bogufala, oduprli, ali to je samo fraza, jer zapravo prava hvala ide znanosti i modernoj tehnologiji.

Ne znam, jer nisam, osim ove parole, u vrijeme dok se zazivalo ljude na ulice da podrže reformu školstva, koja je zapravo izgovor za otvaranje novih radnih mjesta u školama, a ne boljitak(!) korisnicima, naglasit ću i to prisiljenim korisnicima ustanova, pratila je li to neslana šala ili crni humor, ali gorka je istina:

Škola zaista ima više nego crkava. Šteta koja je počinjena i koja se još uvijek čini je neizmjerljiva.

Napišite komentar »