Elementi Platonove Države – Vladari trebaju biti filozofi, a filozofi vladari

473 c i dalje

Ako, ili filozofi ne postanu kraljevi, ili ako sadašnji kraljevi i vladari ne postanu filozofi istinski i potpuno, i ako se to dvoje ne složi u jedno, naime državna vlast i filozofija, te ako od onih koji sada odvojeno slijede bilo jedno bilo drugo svi ne budu prisilno udaljeni od vlasti, onda neće, mili Glaukone, prestati zlo u državama, a mislim ni u rodu ljudskome.

I danas vrlo popularan citat, zbog koje se mislilo da se na Filozofskom fakultetu (facultas, -tatis, f. – sposobnost) oblikuju budući vladari, zbog čega je u svoje vrijeme i postojala svojevrsna navala: Zabluda da se vrlina može naučiti na određenom mjestu u određenom vremenskom roku, ujedno je razlog, zašto su do danas spali na tako niske grane.

Svi, naime, zaslužuju znati “artes liberales”, da bi se mogli baviti onim poslom za koji su po prirodi određeni: da postolar radi postole najbolje što može, kuhar da kuha najbolje što može, vladar da vlada najbolje što može, preduvjet za sve je da vladaju sami sobom, svojim tijelom, riječima i mislima, posljedica čega je uredan i pošten odnos prema svemu na vani. Odnosno, svatko tko je vladar samome sebi, vladar je u svom umijeću, te ga se poštuje zbog tog dobro obavljenog posla. I pošteno nagradi.

Ako postolar radi loše postole, kuhar skuha lošu juhu, tesar teše kvrgavo i hrapavo, a zahtijevaju da im se plati jednako kao onima koji rade dobro, tada nisu dobro odgojeni, trebaju poraditi na sebi umjesto da se ljute na druge.

Skrenimo ovdje pažnju na očite posljedice: ako postolar radi loše postole, a kuhar kuha lošu juhu, štetu trpe samo njih dvojica, ili vrlo mali broj ljudi: onaj koga cipela nažulja i svi oni kojima pozli nakon ručka, eventualna šaka u nos kuharu ili postolaru je znak da su se učili poslu, za koji nisu po prirodi sposobni. Ali ako je vladar loš, svima je loše. Kad je svima loše, onda to mora da je normalno, te se ustalio običaj da se normalizira nenormalno. Zato danas imamo ovoliko bolnica, klinika i domova “zdravlja”. Svako malo nova bolest, tako da je postalo pitanje prestiža tko će izumiti neku novu kojoj će dati svoje cijenjeno ime.
Izgleda, kad je vladar loš, samo lošima je dobro.

Treba i to znat!
Gnothi seauton!
…and the rest will follow!

Elementi Platonove Države – Razlika između rata i razmirice

Ukratko, ratujemo protiv onih koje smatramo tuđima, a svađamo se, ili imamo neke sitne razmirice, s onima koji su nam bliski.

Zato tiha diplomacija nastoji izgraditi prijateljske odnose i sklopiti što više saveza sa što većim brojem državica. Dok teoretičari u svakom savezu vide zavjere ili urote.

470 d i dalje

• Pazi dakle! U takvom slučaju, ako se takva svađa dogodi, te se država raspadne na dva dijela, pa jedni drugima pustoše polja i pale kuće, ni jedni ni drugi nisu rodoljubni, jer se inače nikada ne bi usudili pustošiti svoju hraniteljicu i majku; ali se čini u redu, ako pobjednici pobijeđenima otimaju ljetinu i ako se ponašaju kao protivnici koji misle da će se jednog dana pomiriti, a ne uvijek ratovati.

Danas kad je većini jasno da svijet jest globalno selo u kojem smo svi više manje isti, i u kojem svatko nekog ima ili zna, pojam svjetskog rata i pojam civilnog rata, odnosi se uglavnom na pustošenje zemlje. Ljudi se između sebe posvađaju, i pomire, a zemlja, zajednička majka sviju, je ta koja trpi posljedice: dakle, rat, bio svjetski ili civilni, je rat protiv onih koji nisu krivi, dapače.

Nakon drugog svjetskog je bila popularna parola “Volite se, ljudožderi!”
A kako drugačije nazvati nekoga koji napada onoga tko ga realno hrani?

Elementi Platonove Države – Ravnopravnost spolova

Trebaju li žene primiti isti odgoj i biti obrazovane jednako kao i muškarci, te jesu li sposobne obavljati iste poslove i biti jednako plaćene?
Je li proizvodnja i održavanje beba pravi posao, i može li se smatrati karijerom?

Opravdanje se je našlo u primjeru iz životinjskog svijeta, no, kao ni danas, nije zadovoljilo. Argument i protuargument je, nećete vjerovati, od slova do slova, prepisan od Sokrata:

451 d i dalje

• Mislimo li da kuje trebaju čuvati stada zajedno s kurjacima: da zajedno love i uopće da rade sve isto zajednički; ili treba da one ostaju kod kuće jer su nesposobne za drugo zbog koćenja i othranjivanja štenadi?
• Sve zajednički, samo se njima služimo kao slabijima, a psima kao jačima.
• Može li se onda neko živo stvorenje uzimati za isti posao ako mu ne daješ istu hranu i odgoj?
• Ne može!
• Ako ćemo dakle uzimati žene za isti posao kao i muževe, treba ih onda isto i učiti.

Podrugljivci će reći: “Sokrate, ne trebaju ti ovdje ništa drugi prigovarati, ta sam si rekao da, po prirodi, svatko treba da radi samo jedan svoj posao. Ne razlikuje li se onda posve žena od muškarca, po prirodi?

• Kako se ne bi razlikovala?
• Ne pripada li onda, jednome i drugome sasvim drugačiji posao, već prema prirodi?”

Upravo je zato nama slobodno, kako se čini, da zapitamo sami sebe: je li ista priroda ćelavih i kosmatih, ili različita, pa kad se već složimo da je različita, da onda, ako su ćelavi postolari, da taj posao ne damo kosmatima, a ako su to kosmati, da ga ne damo ćelavcima.

• To bi bilo presmiješno!
• Kako ne! Ako se i muški i ženski rod pokaže različit u kakvu umijeću ili poslu, onda ćemo reći da to treba samo jednom ili samo drugom rodu dati, ali ako se pokaže različit samo u tome što žensko rađa, a muško oplođuje, reći ćemo da još nipošto nije dokazano da se žena razlikuje od muškarca u onome što mi govorimo.

Znaš li kakvu ljudsku djelatnost u kojoj bi se više odlikovao muški rod nego ženski? Ili, da ne duljimo, spomenimo tkanje i kuhanje i pripremanje poslastica, u čemu je upravo ženski rod jači, i čini se smiješno ako u tome zaostaje.

• Istinu govoriš, takoreći u svemu zaostaje rod za rodom. Mnoge su ti žene bolje u mnogim poslovima nego mnogi muškarci.
• Dakle, prijatelju, ni jedan državnički posao nije za ženu zato što je žena, niti za muškarca zato što je muškarac, nego su prirođene sposobnosti jednako razasute na obje vrste stvorova i po svojoj prirodi sudjeluje u svim poslovima žena kao i muškarac.
• Svakako.
• Zar ćemo onda dati sve muškarcima, a ženama ništa?
• Ali kako?
• Nego je, jedna stvorena za liječnika, a druga nije, jedna je sposobna za tjelovježbu i rat, a druga je mirna i neratoborna, jedna teži za znanjem, a drugoj je mrsko učiti, jedna je srčana a druga plaha. Tako je jedna sposobna da radi “muške poslove”, a druga nije.

Ili ti misliš da je jedan muškarac bolji, a drugi gori? Ili sve držiš jednakima?

• Nipošto.

😀

Elementi Platonove Države – Psi rata

Teško naoružanje nije jamstvo obrane domovine, kao što bogatstvo neke zemlje ne određuje novac koji stječu i skupljaju njeni stanovnici, ili državljani.
Što se dogodi, ako ipak netko napadne državu koja nije bogata, i koja ne ulaže u vojsku?
Primjer kao da je uzet iz nekog martial arts filma!

Zar nije lakše, pita Sokrat, boriti se sa dvojicom razmaženih bogataša, nego s jednim profesionalnim boksačem? Pa kad jedan zamahne, sagnuti se, ili uzmicati, tako da udarac pogodi onog drugog… Ili možda misliš da bogataši znaju više o ratnoj vještini, nego o boksanju?

I dalje, ako pošalju u drugu državu poslanstvo i kažu istinu: mi se ne služimo ni zlatom ni srebrom, niti nam je to dopušteno, a vama jest, pa ako se budete zajedno s nama borili, onda je vaše blago onih drugih, ne morate dijeliti s nama. Misliš li da će itko, čuvši to, voljeti ratovati protiv koščatih i mršavih pasa, nego li s njima protiv tustih i nježnih ovaca?

Da, sve to je, ali ako se u jednoj državi gomila sve tuđe blago, nije li to opasno, pita Adimant.

• Zar ne bi to bila najljepša međa za naše vladare, kako veliku državu treba činiti i koliko zemlje treba odmjeriti prema njenoj veličini, a ostalu pustiti na miru?
• Koja međa?
• Pa ova: povećavati državu dotle dok može sačuvati svoju jedinstvenost i dalje ne.

I taj ćemo posao dati čuvarima, da paze da država ne bude ni malena ni tobože velika, nego dostatna i jedinstvena, i kao što spomenusmo prije: ako se od čuvara rodi kakav loš porod, da ga treba otpravljati među ostale, a ako se od ostalih rodi sposoban, da se otpravi među čuvare. Tim se htjelo pokazati da i ostale državljane treba uzimati za posao za koji je tko stvoren i to svakoga za jedno određeno zanimanje, da bi svatko obavljajući svoj jedan posao bio ne mnogovrstan, nego samo jedan i da tako onda cijela država tvori jedinstvo, a ne mnoštvo.

Zbog toga treba paziti na odgoj i obrazovanje: jer ako dobrim odgojem postaju uredni ljudi, sve će im to lako biti jasno, kao i druge stvari koje se njih tiču, tj. brakovi, ženidba, rađanje djece, sve to treba činiti prema izreci “Među prijateljima*, sve je zajedničko”.

---

*Filos znači i prijatelja i brata, općenito, prisnu i dragu osobu, i u vezi je s onom da smo svi djeca iste majke zemlje. Ergo, prema svemu se treba odnositi kao da je naše vlastito, jer to jest.
Izreka da je među prijateljima sve zajedničko, u spomenutom kontekstu ili van njega, i danas je vrlo zloupotrebljavana. Peta glava Države se bavi ovim pitanjem na gotovo matematički način, gdje se tobože točno određuje životna dob osoba koje smiju stupati u brakove ili intimne odnose, inače, ako veza urodi plodom, “majka se treba ponašati kao da za njeno dijete neće biti hrane”. Iste ili slične okrutnosti prema majkama i djeci iz nezakonitih veza, živa su stvarnost mnogih suvremenih društvenih zajednica. Ako vas zanima što je u famoznoj V. glavi Platonove Države zaista rečeno, morat ćete to pročitati sami, u originalu na starogrčkome.

Elementi Platonove Države – Svjetlo na kraju tunela

Evo nas napokon do famozne alegorije Platonove pećine.
Ispod čitajte što je zaista rečeno, a onda vam je slobodno prisjetiti se koliko je toga nadahnuto njome.

514 a i dalje

• Usporedi našu narav prema tome da li je ili nije obrazovana, sa slijedećim stanjem:
  Zamisli naime da ljudi žive u podzemnoj pećini koja ima dug ulaz otvoren prema svjetlu; da su ljudi odmalena s okovima na nogama i vratu, tako da ostaju na istom mjestu i da gledaju samo pred sobom, te glavu zbog okova ne mogu naokolo okretati, a svjetlo im gori odozgo i izdaleka njima za leđima. Između svjetla i robova je sazidan zid, kao što mađioničari stoje pred gledaocima za ogradom preko koje prikazuju svoje sljeparije. (usp. teatar, kino, TV…)
• Zamišljam.
• Zamisli, dakle, uz taj zid ljude koji nose svakakve sprave što iznad zida izviruju: kipove, druge životinje kamene, drvene i svakojako izrađene, i kako je prirodno da jedni nosioci govore a drugi da šute.
• Čudnu sliku prikazuješ, i čudne robove.
• Posve nalik na nas! Ili ti misliš da bi ti robovi od sebe samih i jedan od drugoga što drugo vidjeli osim sjena što bi od ognja padale na stijenu pećine pred njima?
• Ta kako, ako bi bili prisiljeni cijeli život držati glavu nepomično?
• A što bi vidjeli od predmeta koji bi se nosili? Zar ne bi isto?
• Dašto.
• Ako bi se dakle, mogli među sobom razgovarati, ne misliš li da bi ono što bi vidjeli smatrali pravim predmetima?
• Bez sumnje.
• A ako bi u tamnici od suprotne strane odjekivalo kad bi koji od prolaznika progovorio, misliš li da bi oni držali da netko drugi govori, a ne sjena koja bi mimo prolazila?
• Zeusa mi, ne mislim.
• Posve bi, dakle, takvi ljudi držali da ništa drugo nje istina nego sjene predmeta.
• Vrlo nužno.
• Gledaj dakle što bi im se dogodilo kad bi se toga izbavili, odbacili okove i izliječili ludosti, ako bi im se prirodno ovako to događalo. Kad bi koji bio odvezan i prisiljen iznenada ustati, okretati vrat, stupati i gledati gore prema svjetlu, osjećao bi kod svega toga bol i zbog blistanja svjetla ne bi mogao spoznati ono čiju je do tada sjenu vidio. Što bi, misliš rekao ako bi mu tko govorio da je tada gledao tlapnje, a sad da bolje vidi jer je nešto bliže svjetlu i okrenut k višem biću, i ako bi mu onda pokazivao ono što bi prolazilo mimo, i pitanjima silio da odgovara što je, misliš da ne bi bio u zabuni i mislio da je istinitije ono što je do tada vidio, nego ono što mu se sada pokazuje?

Zar ga ne bi, ako bi ga tko silio da gleda u samo svjetlo boljele oči, zar ne bi bježao i okretao se prema onome što može gledati i mislio da je to zaista jasnije od onoga što bi mu se pokazivalo?

A ako bi ga vukao tko silom odanle neravnim i strmim uzlaskom i ne bi pustio prije nego bi ga izvukao do sunčanog svjetla, zar se ne bi pri tom mučio i ljutio što ga vuku, a kad bi već došao na svjetlo, zabliještenim očima ne bi mogao vidjeti ništa od onoga čemu sada velimo da je istinito?

Dakle, bi mu, mislim, trebalo priučiti se ako bi htio vidjeti one predmete gore. I najprije bi najlakše opažao sjene, zatim u vodi slike ljudske i ostale, poslije pak same predmete. Zatim bi lakše promotrio noću stvari na nebu i samo nebo, gledajući u svjetlo zvijezda i mjeseca negoli danju u sunce i sunčano svjetlo.

Napokon bi, dakle, mislim, mogao vidjeti i ogledati sunce, kakvo jest, ne njegove slike u vodi i na tuđem mjestu, nego sunce samo o sebi i na svojem mjestu.

I zatim bi već o njemu zaključivao da ono daje godišta i godine, da svime upravlja u vidljivom svijetu i da je na neki način uzrok svemu onome što je vidljivo.

Misliš li da onda, kad bi se sjećao prijašnjeg stanja mudrosti ondje i tadašnjih supatnika, ne bi sebe držao sretnim zbog te promjene a one žalio?

• I te kako.
• I ovo dakle, uzmi na um: ako bi takav opet sišao i na isto mjesto sjedao zar mu ne bi oči bile pune mraka, došavši iznenada sa sunca?

A ako bi mu onda opet trebalo prepirući se s onim vječnim sužnjima prosuđivati one sjene dok je još zabliješten, prije nego se oči ustale – a to vrijeme ne bi bilo baš kratko – zar mu se ne bi smijali i zar se ne bi o njemu govorilo da se gore uspeo samo zato da se vrati s pokvarenim očima, te da nije vrijedno ni kušati ići gore? I ako bi kako mogli dobiti u ruke onoga koji bi ih htio otkivati i gore voditi, zar ga ne bi i ubili?

• Zaista bi.

• Dakle, mili Glaukone, tu cijelu sliku treba nadovezati na prijašnje prikazivanje, pa uspoređivati svijet što se preko vida ukazuje sa stanom u tamnici, svjetlo ognja u njoj s djelovanjem sunca, a ako uspon gore i gledanje predmeta tamo gore uzimaš kao uzlazak duše u misaoni kraj, nećeš promašiti ono što mislim kad već to želiš čuti, a bog zna da li je moje mišljenje upravo istinito.

Meni se ispravnim čini da je u svijetu spoznaje ideja dobra zadnja i da se jedva može vidjeti. Ali kad se ugleda, treba zaključivati da je ona uzrok svemu što je ispravno i lijepo u svijetu, u vidljivom svijetu rađa svjetlo i njegova gospodara, a u misaonom svijetu sama kao gospodar daje istinu i um, zatim mi se čini da nju tu treba vidjeti onaj koji želi razumno raditi, bilo u privatnom, bilo u javnom životu.

• Mislim i ja, dakako kako već mogu.
• Misli onda i ovo i nemoj se čuditi što oni koji ovamo dođu neće da se brinu za ljudske poslove, nego njihove duše uvijek teže da borave gore, ta tako je prirodno ako želimo da to bude prema prije spomenutoj slici.
• Zaista prirodno
• Misliš li, dalje, da je nekako čudno ako se tko od božanskog gledanja svrati na ljudska zla te se pri tom drži nespretno i čini vrlo smiješnim, budući da su mu oči još zabliještene pa je prije nego se dovoljno priuči na sadašnji mrak, već prisiljen na sudovima ili gdje drugdje prepirati se o sjenama pravednosti i o likovima kojih su to sjene, te se boriti o tome protiv shvaćanja onih koji samu pravednost nikada nisu vidjeli?
• Nije nikako čudno.
• Ali ako bi tko imao pameti, sjećao bi se da oči dvojako i s dvaju uzroka imaju smetnje, kad prelaze iz svjetla u mrak i iz mraka u svjetlo. A ako bi mislio da se to isto događa duši ne bi se nerazumno smijao ako bi koju dušu vidio smetenu i nesposobnu nešto vidjeti, nego bi razmotrio je li zbunjena zato što se još nije navikla na tamu, budući da je došla iz svjetlijeg života, ili je došla iz veće neukosti u svjetliji kraj te se napunila jasnijeg sjaja. I tako bi istom jednu dušu zbog udesa i života nazvao sretnom, a drugu bi požalio i ako bi joj se htio smijati, manje bi mu smijeh bio smiješan, nego kod one duše koja je došla odozgo iz svjetla.
• Vrlo točno govoriš.
• Treba nam dakle ako je to istina pomisliti o tom da odgoj nije takav kakav kažu neki učitelji da jest. a kažu da u duši nema znanja a oni ga usađuju kao da u slijepe oči meću vid.
• Tako zaista kažu.
• A sadašnje razmatranje pokazuje da se ta moć spoznaje kao i organ kojim svatko stječe spoznaju nalazi u svačijoj duši. Ali kako se oko ne bi moglo drugačije nego s cijelim tijelom okretati prema svjetlu iz mraka, tako se upravo mora ta moć okretati s cijelom dušom iz područja postajanja* prema drugoj strani dok ne postane sposobna gledajući, uzdići se do bića i najjasnije točke bića, a to je velimo dobro, zar ne?
• Da.
• Upravo dakle za tu svrhu bio bi odgoj neka vrst umijeća da se taj organ okrene kako će se tko najlakše i najuspješnije okrenuti, ne da mu se usadi vid, nego kad ga već ima, samo nije pravo okrenut, i ne gleda kamo treba, da ga se na to navede.

---

*Područje postajanja je utroba, unutrašnjost koja prerađuje, vari i iznosi (rađa) na svijet (i dobro i loše). Na vanjskoj strani tijela, područje oko pupka.

Elementi Platonove Države – Tesarev sin

• Neka slika pravednosti je, Glaukone, tko je od prirode stvoren za postolara, pravo je i pravedno da on radi postole, a onaj tko je stvoren za tesara da teše, i tako dalje i tako dalje.
• Čini se da je tako.
• A uistinu, kako se čini, pravednost je nešto takvo, ne u izvanjskom obavljanju svojih poslova, nego u unutarnjem, naime da se doista baviš sobom i svojim poslovima, da ne dopustiš svakome dijelu u sebi da se bavi tuđim, a ni to da sposobnosti duše obavljaju različite poslove, nego da doista svoje lijepo urediš i postaneš vladarom sam sebi, da se središ i postaneš prijateljem sam sebi i uskladiš tri sposobnosti, upravo kao tri sklada najvišeg i najnižeg i srednjeg glasa, i ako je drugo što upravo između toga, da to svežeš i tako od mnoštva postane jedno, razborito i skladno. Pa onda da tako radiš svoj posao bilo to privređivanje blaga ili tjelesna njega ili kakav državni posao ili privatni. U svemu tome da onaj rad držiš i zoveš pravednim i lijepim koji takvo stanje čuva i stvara, a mudrošću ono znanje koje takav rad nadgleda, nepravednim pak onaj rad koji takvo stanje uništava a neznanjem ono mnijenje koje opet takav nepravedni rad priprema.
• Po čemu se to zna?

• Tako što se to baš ništa ne razlikuje od zdravlja i bolesti. Kako je u tijelu, tako je i u duši.
  Zdravlje znači da je uspostavljen takav prirodan odnos tjelesnih sila da međusobno vladaju i slušaju, a bolest takav neprirodni odnos da jedno drugome, protiv prirode, vlada i pokorava se.

• Ali, Sokrate, ovo već postaje smiješno, jer se u jednu ruku čini da nije vrijedno živjeti ni pokraj svih jela i pića i svega bogatstva i moći ako se uz to kvari priroda tijela, a u drugu će ruku tobože biti vrijedno živjeti ako se remeti i kvari priroda onoga po čemu živimo.

---

Prvo značenje riječi “dike” je prirodni zakon, navada, običaj, tek zatim pravda. A ljudi su ljudi. Od uvijek i posvuda je bilo proroka koji su bivali usamljeni glasovi u pustinji: “Jao ovom bijednom naraštaju, kad ljudske zakone štuje kao božje!”
Ako je netko od prirode stvoren za tesara, a silom želi postati vladarem, je drugačije od onog da je netko rođen u obitelji tesara pa ne smije biti ništa drugo nego tesar.
Sokrat veli, kad bi u državi svatko radio ono za što je stvoren, ne bi bilo nikakvog konflikta unutarnjeg ni vanjskog. Kao u tijelu, svaki organ, ud i ćud ima svoju funkciju: srce da pumpa krv, jetra da čisti, žile da prenose, želudac da vari, usta da unesu hranu, i donji otvor da višak izbaci van. Ni jedan nije manje niti više vrijedan. Dok god radi svoje.

Prema vani je to malo teže, zato što se lako izgubiti u prijevodima.

Jedni bez drugih ne možemo, a zajedno (još!) ne znamo.

Elementi Platonove Države – Multitasking

Multitasking, jedni prevode kao višezadaćnost, drugi kao svaštarenje, obje definirane kao sposobnost obavljanja više poslova odjednom.

I dok je prva, znak novijeg vremena, pa se može naći češće uz opise strojeva nego ljudi, druga je vezana isključivo za ljudska bića, označavajući karakteristiku kojoj se ne daje baš pozitivan predznak. Najčešći je primjer onaj o sposobnosti istovremenog hodanja i hračkanja po cesti, kad doleti komunalac! (novije, vozite auto i pričate na mobitel, dok vas prometni policajac ne lupne po džepu).

Ali kako opet postaje moderno ljudska tijela nazivati bio-mašinama, a jezik opet ima tendenciju da preuzimajući tuđice, promijeni značenje uvijek istim pojavama, nije loše sjetiti se da u “svakome zlu uvijek ima nešto dobra”, pa usporedimo:

U isto vrijeme u istome tijelu istoga čovjeka, odvija se i disanje i probava i krvotok, i zasigurno još milijun stvari kojih ljudski mozak još nije svjestan ili ih ne može spoznati, jer se on sam bavi proizvodnjom i preradom misli u isto to vrijeme, u istom tijelu. Ono teško spoznatljivo, događa se ispod površine. Dočim na površini, noga istog tijela može pocupkivati, ruke pljeskati, a usta pjevati ili zviždukati, uz taktove glazbe koju uši slušaju.

Stvar je u tome, da noga pocupkuje, a ne uho, ruka plješće, a ne stopalo, i uopće da bi čitavo tijelo, funkcioniralo dobro, vrlo je važno da svaki njegov dio, radi samo svoj posao, ne miješajući se u tuđi, kao što to mozak radi:

Kad se dogodi da ista osoba jedno misli, drugo govori, a treće radi – što, ne samo da je moguće, nego se dade istrenirati, i također zahtijeva veliku vještinu i disciplinu, ali i troši puno više energije – tada nastupa bolest.

Kad se to isto radi u državi, to su sudionici razgovora sa Sokratom, nazvali nepravdom.

433 a i dalje

Odredili smo već, ako se sjećaš, da svakome pojedincu treba obavljati samo jedan posao za koji bi njegove prirodne sposobnosti bile najprikladnije.

• Da, složili smo se.

Zaista jesmo i od mnogih drugih čuli i sami o tome često govorili, da je pravednost raditi svoj posao, a ne raditi mnoge. I s tim u vezi, pravednost je u tome da čovjek ne radi tuđe, i da ne bude svoga posla lišen.

• Jest tako.

Gle, čini li se tebi isto što i meni: Ako bi tesar htio obavljati poslove postolara, ili postolar poslove tesara, te bi jedan od drugoga uzimao alat i položaj, ili ako bi jedan te isti čovjek htio obavljati oba obrta, bi li bila velika šteta za državu, ako bi se ta dva zanimanja zamijenila?

• Ne bi velika.

A ako bi koji obrtnik ili trgovac po prirodi, stekavši veliko bogatstvo, odjedanput kupio sebi položaj ratnika ili vladara, a nije ga dostojan, ili kad jedan te isti uznastoji obavljati zadaće svih drugih, tada se mislim i tebi čini da je njihovo zanimanje i mnogostruki rad propast za državu.

• Svakako.

Dakle, mnogostruki rad i zamjena zanimanja je propast za državu i s najviše se prava može zvati zločinstvom.

• Kako ne.

To je, dakle, nepravda. A opet možemo reći protivno od toga, svojstven rad triju staleža na svojim zadaćama, onoga koji privređuje, onoga koji brani i onoga koji čuva, naime da svaki od njih u državi radi svoj posao, i jest zapravo pravednost, to bi državu činilo pravednom.

Elementi Platonove Države – Igrifikacija

Google-ov prevoditelj, riječ gamification na hrvatski prevodi “gamifikacija”, iako se u praksi češće čuje “igrifikacija”. Eto posla za lingviste: pola hrvatski pola latinski, protiv polovice doslovce prepisane ili pogrešno izgovorene engleske riječi za igru, i pohrvaćenog latinskoga drugog dijela novotvorenice. Taman dovoljno da zaboravite pitati, ili sami provjeriti, što riječ, u stvari, znači i označava.

Da vam uštedim vrijeme i megabajte, ukratko: igrifikacija je sustav ili način učenja kroz igru, sredstvo pomoću kojega inače zamorne stvari postaju zabavne ili bivaju prikazane na zanimljiv i privlačan način tako da se stalno vraćate po još.

Cilj je, osim učenja i stjecanja novih vještina, mijenjanje navika ili stvaranje ovisnosti.

Dakle, oponašanje igre ili forsiranje igre, nije baš da je mačji kašalj, a nije ni od jučer.

Evo što kaže Sokrat:

Trajno dobro obrazovanje stvara dobre sposobnosti, a opet dobre prirođene sposobnosti, uz dobro obrazovanje, postaju još bolje, i toga treba da se upravljači države živo drže, da paze da se u gimnastički i muzički odgoj* ne uvuku kakve nepodesne novotarije. A treba paziti i na to da se ne bi dogodilo da pjesnik pjeva nove pjesme, kada pjeva, na nov način, pa ih zato hvalio.
Naime, nigdje se ne mijenjaju vrste muzike, a da se ne bi mijenjali najveći zakoni države.

• Svakako se tu bezakonje lako uvlači a da se i ne opazi.
• Da, jer se pričinja kao kakva igra i kao da ne čini nikakvo zlo.
• Ta i ne čini ništa drugo, nego se pomalo udomi i tiho obuhvaća značaje i djelovanje, odatle prelazi ojačalo u javne ugovore, a onda odavle s velikom drskošću prelazi na zakone i državno uređenje, Sokrate, dok napokon ne uništi sve u kući i državi.
• Zar nije najvažnije da djeca imaju od početka odgoj koji je uređen po zakonu, jer, ako je odgoj protiv zakona, onda nije moguće da od njih narastu zakoniti i vrijedni ljudi.

Kad se, dakle, djeca počnu lijepo igrati i kroz muziku prime u sebe smisao za zakon**, on ih opet u svemu prati i jača, te podiže i u državi ono što je prije bilo odnemareno.

Dakle, oni iznalaze i za oko sitna pravila ponašanja koja su njihovi preci zapustili.

• Kakva?

Pa da mlađi šute pred starijima, kako se i pristoji; kako treba sjediti kod stola, štovati roditelje, odijevati se i kako se cijelim tijelom treba držati i ostalo slično. Ili misliš da je ludo to zakonom određivati, jer to niti postaje niti ostaje po govoru i slovu zakonske odredbe.

• Kako to?

Čini se da, kojim tko smjerom u odgoju pođe da su odatle takve i posljedice. Zar jednako ne zove uvijek k sebi jednako? I onda od toga postaje savršenost i krepkost, bilo u dobru ili u zlu.

Ja, dakle, ne bih htio da takve stvari budu zakonom propisane. Hoćemo li se usuditi zakonom određivati trgovačke ugovore koje pojedinci na trgu međusobno sklapaju, ili uopće kakve tržne, gradske ili lučke stvari. Hoćemo li se usuditi o svemu tome donositi uredbe?

• Nije vrijedno takvo što diktirati dobrim i lijepim ljudima, jer će jamačno sami naći mnogo toga što treba odrediti zakonom, a onda će takve zakone postavljati do konca života i popravljati ih, misleći da će time postići najbolje.

---

*Gimnastički odgoj oblikuje tijelo, muzički duh. Muzički odgoj se ne tiče samo glazbe, sviranja i pjevanja, nego prije hvatanja ritma, uočavanja reda i obrazaca u onom što nas okružuje i što je unutar nas, te iznošenje uočenog na prikladan način, u prikladnom trenutku.

**Očito je da je riječ o zakonima prirode, a ne o bon-tonu ili Zakonu o odgoju i obrazovanju sa svim njihovim izmjenama i dopunama.

Elenenti Platonove Države – Eye in the Sky

Prije smo odredili da iza mnogih predmeta i stvari koji postoje na svijetu, mora postojati jedna ista ideja… što smo prije uzimali u množini, uzmimo u jednini, prema jednoj jedinoj ideji svakoga predmeta, te zovimo svaki onim to jest.
Onda primijetimo, da se predmeti vide, a da se ne pomišljaju, a ideje opet da se pomišljaju, a da se ne vide.

• Kojim onda dijelom svojim vidimo ono što se vidi?
• Vidom.
• Zar ne? A sluhom ono što se čuje i tako redom..
• Dašto.
• A gledaj ovako, treba li sluhu i glasu još kakvo drugo sredstvo da bi sluh čuo a glas se čuo, a u protivnom slučaju da sluh ne bi čuo a glas se ne bi čuo, ako ono sredstvo ne pristupi kao treće?
• Ne treba ništa.
• I ja mislim. A tako ni ostalim osjetilima ne treba ništa treće, osim vidu.
• Kako?
• Ako negdje u očima postoji vid, i ako onaj koji ga ima hoće njime da se služi, a nazočna je u vidljivim predmetima boja, znaš da ni vid neće ništa vidjeti i da će boje biti nevidljive ako ne pristupi treće sredstvo, stvoreno napose upravo za to.
• O čemu govoriš?
• O onome što ti zoveš svjetlom.
• Istinu veliš.
• Kojega dakle boga na nebu možeš spomenuti kao uzrok čije nam svjetlo pomaže da vid vidi najljepše i da se vidljivi predmeti vide?
• Sunce.
• Zar se vid ovako odnosi prema tome bogu?
• Kako?
• Sunce nije ni sam vid ni ono mjesto gdje vid nastaje, tj. oko. Ali je, mislim, od osjetila, oko najsličnije suncu. Zar ne, i moć koju ima, ima od sunca, te mu se ona nameće kao da pritječe od sunca?
• Svakako.
• Sunce, dakle, nije vid, ali ju njemu uzrok, i po njemu se sve vidi. Eto, tako ja sunce zovem čedom dobra, što ga je dobro rodilo sebi sličnim. Ono što je samo dobro u misaonom svijetu za um i predmete mišljenja, to je sunce u vidljivom svijetu za vid i vidljive predmete.
• Kako misliš? Pojasni malo.
• Kada tko oči ne upravlja na one predmete kojima na boje pada dnevno svjetlo, nego kojima na boje padaju noćni krijesovi, znaš li – rekoh ja – da se one zatupljuju i da se pokazuju gotovo kao slijepe, kao da u njima nema čista vida.
• Dašto
• Eto, misli da tako radi i duša: kad se uperi u ono na što je istina i biće, onda duša to opazi i spozna, te se čini da ima uma, ali kad se uperi u ono što je pomiješano s mrakom, naime u ono što postaje i propada, onda duša samo mnije, te se zatupljuje i prevrće misli i gore i dolje.

Osim toga, sunce ne služi samo tome da vidljivim predmetima da svojstvo da budu viđeni, nego da im daje i postojanje, rastenje i hranu. Tako je i sa predmetima spoznaje, nemaju samo svojstvo da se mogu spoznati, nego im od toga dolaze još i mnoga dobra. A zamisli koliko je to po uzvišenosti i moći više!

• Apolona ti – reče nato Glaukon u šali – demonskog li nadmudrivanja!
• Ta ti si kriv kad me tjeraš da govorim ono što o tome mislim!

Elementi Platonove Države – Misliš li, ili znaš?

Pitanje koje je služilo i služi, uglavnom, za pobijanje argumenata protivničke strane, i uopće za omalovažavanje tuđih opažanja, radova ili izjava.
Sigurno se svakome dogodilo bar jedanput u životu, da ga netko, čak i na obično “dobar dan”, pogleda s visoka i uzvrati sa “misliš, ili znaš?”.

O čemu se zapravo radi, čitamo u uvodu u šestu knjigu koja raspravlja o tome, kako razlikovati pravog filozofa od onoga koji to nije? Onoga koji zaista zna što je istina, od onoga koji samo misli da nešto zna.

Sokrat dokazuje da su mišljenje i znanje sposobnosti, jednako kao sposobnost vida ili sluha: netko ih nema, a netko ih ima. Čak među ovima koji ih imaju, razlikuju se od osobe do osobe. Tako razni ljudi koji mogu vidjeti razne predmete, ne vide iste na isti način. Što se nekome čini lijepo, nekome može biti ružno.

Onaj koji je sposoban vidjeti stvarnu svrhu, kalup, model, uzorak ili “ideju” iza viđenog predmeta, je stvarni filozof, jer je sposoban vidjeti, spoznati ili znati, ono što većina – diveći se ili kudeći samo ono površno – zanemaruje.

• Ja u sposobnosti ne vidim nikakve boje ni oblike, niti nešto po čemu neke predmete opisati kao ovakve ili onakve; kod sposobnosti gledam samo na svrhu i učinak, i u tom smislu dajem svakoj ime; onoj koja služi istoj svrsi i koja proizvodi isti učinak dajem jedno ime, a onoj koja služi drugoj svrsi i proizvodi različite učinke dajem drugo ime. A što ti, kako ti činiš?
• Isto tako.
• Pa što se onda tebi čini, je li znanje neka sposobnost i u koju ga vrstu mećeš?
• U tu, kao najjaču od svih sposobnosti.
• Hoćemo li mnijenje uzeti kao sposobnost ili ćemo ga staviti u drugu vrstu?
• Nipošto, jer ono čime možemo misliti, nije ništa drugo nego mnijenje.
• Eto, očito se slažemo da znati i misliti nije jedno te isto. Nego, zar ti se mišljenje ne čini mračnijim od znanja, a jasnijim od neznanja?
• Mnogo.
• Kad smo to utvrdili, reći ću, a neka mi odgovara onaj mudrijaš koji tvrdi da ne postoji nikakva ljepota sama za sebe i nikakva ideja same ljepote koja bi bila uvijek jednaka, ali smatra da ima mnogo lijepih predmeta; onaj što rado gleda a nikako ne trpi kad netko kaže da postoji jedna ljepota i jedna pravednost itd. Reći ćemo, “Zar se od tih mnogih lijepih predmeta neki neće pokazati ružnim, ili od pravednih koji se neće pokazati nepravednim. I od svetih koji se neće pokazati nesvetim?”
• Ne, nego će se oni nužno pokazati takvim kakvi jesu.
• Za one koji dakle gledaju mnoge lijepe predmete, a samu ljepotu ne vide i ne mogu slijediti drugoga koji ih do nje vodi, te mnoge pravedne stvari vide, a samu pravednost ne vide, i tako dalje, reći ćemo da sve samo misle, ali da ne spoznaju ništa od onoga što misle.
• Svakako.
• A što ćemo reći za one koji gledaju sve to što je po sebi takvo? Zar ne da samo spoznaju a da ne misle?
• Nužno i to.
• Zar nećemo reći da ovi i cijene i ljube ono po čemu postoji znanje, a oni ono o čemu postoji mnijenje? Ili se ne sjećamo kako smo govorili da ti ljube i gledaju lijepe glasove i boje i slično, a za samu ljepotu i ne dopuštaju da bi nešto bila?
• Sjećamo se.
• Zar ćemo onda pogriješiti ako ih nazovemo ljubiteljima mnijenja više nego ljubiteljima mudrosti, i zar će se jako na nas ljutiti ako budemo tako govorili?
• Ne, jer nije pravo ljutiti se na istinu.

…

A što je to istina?

505 a i dalje

• Do sada znamo da je ne poznajemo. A ako je ne poznajemo, tada znaš da nam od toga nema nikakve koristi, ako bismo ostalo kako i znali, kao što nam ni posjed ne koristi bez dobra. Ili misliš da je koja korist ako čovjek sve posjeduje, ali ne dobro? Ili znati sve ostalo osim dobra, a ne znati ništa što je lijepo i dobro?
• Zeusa mi, ne mislim.
• Znaš li, dalje, prijatelju, da se većini čini da je dobro u nasadi, a mudrijima da je u spoznaji.
• Kako ne!
• A znaš li da oni, koji to drže ne mogu kazati koja je to spoznaja, nego da su napokon prisiljeni reći: spoznaja dobra.
• Da, to je smiješno.
• Kako ne! Predbacuju nam da ne poznajemo dobro, a opet nam govore kao da ga poznajemo. Kažu “spoznaja dobra” kao da mi razumijemo što govore kad spomenu izraz “dobro”.
• Živa istina.
• Dakle, oni koji određuju nasladu kao dobro, možda su manje u zabludi nego oni drugi. Ili, nisu li i oni prisiljeni priznati da su neke naslade zle?
• I te kako.
• Događa im se, dakle, te priznaju da je dobro i zlo isto, zar ne?
• Dašta.
• Nije li očito da se o tome jako i mnogo prepiru?
• Kako ne.
• A očito je da bi mnogi prividnu pravednost i ljepotu, iako nije prava, ipak voljeli imati po njoj raditi i nje se držati.
• I te kako.
• Za tim dakle ide svaka duša i radi toga sve čini. Za što sluti da nešto jest ali ne zna i ne može točno shvatiti što je to ni stalno se uvjeriti kao o ostalome, pa joj stoga izbjegava prava korist i ostaloga.
• Bezuvjetno. Nego, Sokrate, što ti veliš da je dobro: znanje, ili naslada, ili nešto drugo osim toga?
• Gle ti njega! Kao da ti nije dosta što ostali o tome misle.
• Ta ne čini mi se pravo da mogu kazati samo mišljenja ostalih, a tvoje ne, nakon što smo se ovom temom toliko bavili.
• Čini li ti se pravo da netko govori o onome što ne zna kao da zna?
• Nipošto kao da zna; nego da bude voljan govoriti ono što misli, samo kao svoje mišljenje.