|
||||||||||||||||||||||||||
|
||||||||||||||||||||||||||
|
||||||||||||||||||||||||||
|
||||||||||||||||||||||||||
|
Oglasi
Scholae aestivae in Italia: 4 – 25 Iulli, anno 2018
Komentiraj »
Lex nešto nešto
Zapravo, lex, legis, femininum,
ali
prestala sam pratit nekako kad se pojavio lex perković.
Uglavnom, svi linkovi rade, pa poklikajte:
|
|
|
|
|
|
U učionici imamo često problem s genitivom objektnim i genitivom subjektnim: škola za život i životna škola van konteksta izgledaju isto.
A u stvarnom životu me posebno zna rastužiti kad čujem kako sad već odrasli ljudi prepričavaju školske dogodovštine kao lovačke ili kao ratničke priče, još uvijek ne znajući i ne vjerujući što im se to tamo bilo dogodilo. Pa im daju značenja, smisao i značaj, kao da toga stvarno ima.
Škola je, čitatelju, ako nisam do sad bila dovoljno jasna, veliko zlo.
Ako ne misliš drugačije, još je nekoliko dana otvoreno za sudjelovanje u raspravi, pa raspravi želiš li da ti dijete uči informatiku obavezno i usporeno i kontrolirano, od strane učitelja kojem će se vratiti ugled, ili ćeš ga pustiti da kao i do sada, tipka po starom laptopu ko’kuće.
Cristiano Ronaldo
Najnovija je ministrica znanosti i obrazovanja, prije neki dan, najavila povećanje plaća prosvjetarima…
U jutrošnjim vijestima, neki od lokalnih političara se hvalio kako će novac prikupljen od povećanog prireza, uložiti, ne u auta i plaće supolitičarima, nego u škoooole, vrtiiiiiće… da bi našoj dijeci osigurao….
…a ovo je priča o tome zašto se vijesti baš nitko ne veseli:
Ima neka poslovica koja kaže da se nekom daje ono što se nekom drugome oduzme, i još neka koja kaže da kad nekom daš prst, tražit će cijelu ruku. A prosvjetari, poslovično nezadovoljni, to najustrajnije ponavljaju. Ni za kakav specijalno drugi ili drugačiji posao od onog koji i do tad rade loše.
-.-
Dobila sam zabranu napisati naslov ‘Cristiano Ronaldo u obrazovanju’ 😀 , samo Ronaldo ili aj može Cristiano Ronaldo:
Dakle, sa četrnaest je bio izbačen iz škole jer je stolicom gađao nastavnika, koji mu se rugao što je siromašan.
I mala primjedba:
Petar zna napamet sve ove životne priče, svih ovih nogometaša, sa datumima i sa godinama i sa utakmicama i porazima i pobjedama… bez da ga itko prisiljava, ali velik mu je problem pamtiti lekcije iz povijesti ili likove iz lektire, za školu, za ocjenu. Njegove učiteljice pokazuju veliku zabrinutost, brigu i želju da mu se pomogne. Ima jednu koja mu je čak dala u zaduženje da kad napiše domaću zadaću, slika ju i pošalje dokaz mail-om.
To je ta moderna škola. Za moderna vremena.
Ali ako je smisao škole memoriranje podataka, zar životna priča nekog od idola (bio on nogometaš ili katolički svetac, sic!), ne ulazi u istu tu kategoriju.
Moja frizerka o obrazovanju
Poštovani čitatelju,
bilo je pitanje vremena kad će ovakav naslov iskrsnuti na mojem prosvjetiteljskom blogu, i vjerujem da ćete se složiti da je posvojna zamjenica u naslovu opcionalna (moja, tvoja, vaša, naša, kvartovska, ugledna, poznata, višezarađujuća (koja ima bolje prihode) od djelatnika u obrazovanju…), iako je priča koja slijedi – istinita.
Dakle, ja ne znam (i ne želim znati) je li gospođa T. na kakvim sedativima niti ima li kakve pokućne krize, znam samo da je najstrpljivija i najpažljivija osoba u okruženju, ipak tog dana je bila pomalo nervozna jer joj je otac završio na hitnoj. Morala je birati između dvije stvarnoživotne stvari: biti s ocem u bolnici ili odrađivati zakazane termine u salonu.
Svi vi koji radite s ljudima, znate da se dogovori moraju poštivati, a da je familija usputna.
Do kraja dana, ovako se tješila:
- Ja radim odgovoran posao. Ja imam ljude koji imaju potrebe, koje ja moram ispuniti. Jer sve što ja napravim sve se vidi. Svatko vidi što ti je NA glavi! (onda se okrene prema meni) A je li tako: kako će ‘ko znat’ šta je komu U glavi?
- Istina. – odgovorim, i ne samo da bi ju utješila.
Progresovi krizmanici
Pravobraniteljica za djecu je, prije nego će napustiti funkciju, rekla: “Djeco, učite, a onda bježite što dalje iz ove zemlje!”.
Ministrica obrazovanja je, povodom dana učitelja, rekla: “Vi ste krvotok prijeko potrebnih promjena za ovu zemlju!”
Dojam je, da u ovoj zemlji zaista ništa ne valja osim ljudi koji rade u obrazovanju.
Nećemo mi, kako je podrugljivi netko rekao, biti zemlja sobarica i konobara, mi smo zemlja prosvjetnih djelatnika. (Umalo napisah ‘prosvjednih’, i bio bi to znakovit lapsus.)
Još samo malo i svatko će tražiti svoje pravo na svojih pet minuta za katedrom, ili u zbornici.
Više u zbornici, no u učionici. U učionici su učenici, koji imaju neka očekivanja. A u zbornici je ekipa.
Na prvoj ovogodišnjoj sjednici, osoba zadužena za statistiku je složila takvu prezentaciju da je ispalo da je više odlikaša nego upisanih učenika, i svi su se složili da nešto nije u redu s našim osnovnim školstvom. Osoba zadužena za e-maticu je prilikom pregledavnja popisa našla toliko gramatičkih grešaka da je to suludo. Dakle, baš gramatičkih, ne tipfelera, ne lapsuza: StipiČ, umjesto StipiĆ, Starčevićeva ulica, umjesto Ante Starčevića, neke su se mame razvele i promijenile su prezimena. I onda se nekih pola sata raspravljalo o tome je li rečeni Stipič Slovenac, i kakva su pravila za nazive ulica po hr. velikanima.
Dvije su mame prikazale molbu, priloživši opsežnu i opširnu medicinsku dokumentaciju, da bi osigurale svojoj djeci da ih se za vrijeme nastave pusti na WC.
Kolektiv je jednoglasno prihvatio i jednu i drugu, zaključivši kako su nam došla grozna vremena u kojima su djeca sve bolesnija i bolesnija.
Nije prošlo ni mjesec dana, a jedna od osoba koja radi kao prosvjetni djelatnik, je primijetila kako dotični učenik “KORISTI!”
Dočim je već polovica stalno zaposlenih osoba koje rade u obrazovanju pootvarala bolovanja. I to je super stvar; zamislite koliko je samo na taj način spašeno onih sa biroa, koji inače nikada ne bi mogli pronaći svoj posao u struci, radno iskustvo i mjesto pod suncem, općenito.
Zašto ne iskoristit, ako ćeš time pomoć nekom kolegi?
Duše od ljudi, ti prosvjetnjaci!
Kto im se ne bi smilovao?
Osho o obrazovanju
I dok se kolegice iz susjednih županija zagrijavaju za početak nove školske godine organizirajući stručne skupove na kojima će dumati o načinima kako zainteresirati učenike za učenje klasičnih jezika, ja se spremam čitajući, u samoći, kako drugačije, štiva koja su trenutno popularna među ženama bogataša, odnosno kod majaka mojih učenik/c/a.
Učitelj je najjadnije biće na svijetu.
Kaže veliki učitelj na jednom mjestu, u Knjizi o djeci, izdanoj od http://www.novaarka.hr, iz Zagreba 2007.
On je trećerazredni student. Nije mogao naći nikakav pravi posao pa se vratio u školu, vjerujući da je pametniji (bar) od djece. Nije.
Kako, molim?
Učenje se prečesto poistovjećuje sa znanjem. A ono je upravo suprotno od znanja. Što je čovjek učeniji, manje je sposoban učiti. Zato su djeca sposobnija za učenje od odraslih. (I zato se sve moguće religije i organizacije grabe za djecom.) Učenje se događa samo kad u vama ima prostora. U djetetu postoji prostranstvo, nevinost.
Učenje je prihvaćanje, učenje je ranjivost, učenje je otvorenost, otvorenost do kraja.
Čovjek je rođen kao sjemenka, rođen je kao potencijalna mogućnost. On nije rođen kao netko tko se ne mijenja. On je nešto vrlo posebno, nešto izvanredno.
Edukacija je most između mogućnosti i nečega što se ne mijenja. Edukacija vam pomaze da postanete ono sto već jeste ali samo dok ste u obliku sjemenke.
Ono što se radi u običnim školama, na sveučilištima, nije edukacija. Ono vas samo priprema da dobijete dobro mjesto, dobru plaću. To nije prava edukacija, ona vam ne daje zivot. Mozda vam daje bolji zivotni standard, ali bolji zivotni standard nije bolji standard života. To nisu sinonimi.
Takozvana edukacija koja se odvija u svijetu priprema vas samo da zaradite kruh. No i Isus je rekao: “Čovjek ne može živjeti samo od kruha.” A upravo to rade naša sveučilišta – pripremaju vas da zaradite kruh na bolji način, na udobniji način, s manje truda i uz manje teškoća. To je vrlo primitivna vrsta edukacije. Ona vas ne priprema za život.
Zato danas ima tako mnogo robota na svijetu. Oni su savršeni kao službenici, kao šefovi i kao inkasatori. Tu su oni savršeni i vješti. Ali ako pogledate duboko u njih, oni su samo prosjaci i ništa više. Da, oni zarađuju – zarađuju više od drugih, vrlo su vješti i uzidižu se sve više na ljestvici uspjeha, ali nekako duboko u sebi ostaju prazni i bijedni.
Edukacija vam mora pružiti unutarnje bogatstvo. Ona nije zato tu da vas što više informira. Takva ideja o edukaciji je vrlo primitivna. Zovem je primitivnom jer ima korijene u strahu: “Ako nisam dovoljno obrazovan, neću moći preživjeti.” To zovem primitivnim jer duboko u sebi takva je edukacija neobično nasilna – ona vas uči natjecati se, čini vas ambicioznima. Ona nije ništa drugo nego priprema kako uništiti druge, kako se natjecati u svijetu u kojem je svatko neprijatelj onoga drugoga.
Zato je svijet postao ludnica. Tu se ljubav ne može dogoditi. Kako se može dogoditi ljubav u nasilnom, ambicioznom, natjecateljskom svijetu gdje je svatko konkurent onoga drugoga? To je vrlo primitivno jer se temelji na strahu: “Ako nisam dovoljno obrazovan, možda neću moći prezivjeti u zivotnoj borbi.” Zivot je ovdje samo borba.
Dalje ide njegova vizija edukacije, koju vam neću prepisivati. Simpa je Osho, i u toj gomili svega i svačega može se naći i zrnaca istinske mudrosti, stvar je u tome da se meni diže kosa na glavi (a trenutno imam jako čvrste i bolne pletenice) kad god čujem ono TREBALO BI…
Ipak,
evo još mrvicu etimologije:
Riječ edukacija ima dva značenja, oba su prekrasna. Jedno značenje je vrlo dobro poznato premda se ne primjenjuje, a to je: izvući nešto iz čovjeka. Dakle, edukacija znači izvući iz vas ono što je već u vama. Učiniti vaš potencijal stvarnim, kao što se izvlači voda iz bunara.
Ali to se ne primjenjuje u procesu edukacije. Naprotiv, u vas se stvari ulijevaju, a ne izvlače se. U vas ulijevaju zemljopis i povijest, znanost i matematiku. Tako vi postajete papige. S vama postupaju kao s kompjutorima – kao što hrane kompjutore tako hrane i vas. Vaše obrazovne institucije su mjesta na kojima se informacije trpaju u vašu glavu.
Prava edukacija trebala bi poticati… aaaaaaaaaaaaaah evo ga opet…
A drugo značenje te riječi koje je još mnogo dublje dolazi od riječi educare, što znači voditi vas od tame do svjetolsti. To je neobično važno značenje – voditi vas od tame do svjetlosti. Čovjek živi u tami, u podsvijesti, a može postati pun svjetlosti. Plamen je tu, treba ga samo potaknuti.
Čak i ako ste slučajno, primamljeni naslovom, zalutali do ovog bloga, vjerujem da vam je jasno da je uludo potrošeno vrijeme na traženje načina kako prisiliti nekog da radi, u našem slučaju uči, nešto što je već prisiljen raditi, odnosno, ako je upisao školu u kojoj je koji (ili oba) od klasičnih jezika obavezan predmet, onda je obavezan učiti ga da bi položio razred. I štogod da vam moderni pedagozi govorili o ocjeni koja ne smije biti ni kazna ni nagrada, sustav tako funkcionira i do sad nitko nije izmislio drugačije rješenje. Ocjena je, da ponovimo još jednom, jedini motiv i interes. Sve ostalo je, i prema Osho-u – balast! Smeće, kojeg se treba riješiti da bi u jednom momentu mogli poput Sokrata reći da jedino znate da ništa ne znate.
Deset
Naselje u kojem stanujemo građeno je u ono vrijeme kad je bilo popularno ulaze u insule, kao i katove u istima označavati rimskim brojevima. Namjerno ne kažem ‘rimskim znamenkama’, jer se ipak ne radi o vremenu Gaja Julija, ali što je par tisuća godina gore, dole, na vremenskoj liniji.
Sedamdesetih godina prošloga stoljeća, kada je nastajalo još.jedno.radničko.naselje, bilo je to, pretpostavljam, jako fensi, te i dandanas možemo čuti ponekog od aboriđina kako s ponosom priča da ‘je to znak vremena u kojem se nije šparalo na betonu ni na željezu, u kojem se radilo po zanatu, a inženjeri su znali znanje’, tako da su se sve do današnjeg milenijuma samo prebojavale udubine u križićima i kružićima, bez puno mislit, a samo poneki od stanovnika još nosi u sjećanju stvarno značenje tih simbola.
I tu imamo problem:
Budući da stanovnici trećeg milenija sve rjeđe izlaze iz svojih pećina, a naviknuti su da im se sve donese do samog praga iste, i budući da si osvještavamo da je zanimanje vozača i dostavljača, jedino zanimanje budućnosti, neophodno je uvesti učenje latinskoga jezika (s pripadajućim rimskim brojevima) u sve, a ne samo prometne i dostavljačke, škole. Time bi se riješilo nekoliko problema:
- povećanje satnice nastavnicima klasičnih jezika koji nemaju punu normu, odnosno, zapošljavanje većeg broja istih
- otvaranje novih odjela, jer kako imam čuti škola za dostavljače još ne postoji te na tom tržištu vlada kaos, a istovremeno se krši čitav niz propisa pri zapošljavanju ljudi i radnika s neodgovarajućom stručnom spremom odnosno stručnim osposobljenjem
- organiziranje brzih tečajeva latinskoga, dok čitava stvar ne zaživi
- veći broj sati latinskoga u školama u kojima taj predmet već ima tradiciju (vidi pod 1.), što podrazumijeva i logistiku i birokraciju i pi ar koji bi elaborirao zašto, čemu i kako dalje
Ovo je samo nekolliko nasumce pobacanih ideja, a objasnit ću zbog čega je čitavu stvar neophodno ozbiljno shvatiti budući da je za razliku od silnih apstrakcija kojima nas inače sustav opterećuje, ova, baš ova od esencijalne stvarnoživotne važnosti:
Dogodilo se već nekoliko puta da je dostavljač u čudu pitao ZBOG ČEGA naša zgrada NEMA označene katove. Liftovi su ok, oni su istočnjački, imaju arapske iliti indijske znamenke, ali kad izađeš iz tog čuda moderne tehnologije, NETKO vam je iskrižao katove.
Nikom živom ne govorim da sam prof. latinskoga. Da se ne pomisli da sam ja taj netko.
Ipak, lako je meni za dostavljača-vozača, on i tako ne bi povezao svezu. Jeza je kad pomislim da bi to mogao biti bilo koji od mojih učenika.
Naime, nekako pred kraj školske godine, došao je učenik pristojno zamoliti bi li mogao odgovarat za veću ocjenu (Ne morate izgledati šokirano, to je najobičnija stvar da svatko brine o svom općem dojmu!), da ako sad dobije četri onda bi mu moglo bit pet, a onda će mu prof iz xy dat pet, i razrednica je isto rekla … što znači da moram izmislit pitanja na koja će znat odgovor, i pitam ga neka napiše današnji (ok, tadašnji) datum rimskim znamenkama, dakle ne na rimski način po rimskom kalendaru, samo da prepiše arapske znamenke … ne zna. A da napiše koliko ima godina? Ne. Iks Ve, pitam, ili Iks ve i? Ha? Napišem ja umjesto njega. Pita, jer jasno mu je da nije dobio četri što bi moglo značit i pet, hoću li mu dat još jednu šansu. I što se točno traži za četri do pet.
Pa otprilike ovo što je sad bilo, samo bi to trebao znat.
Pod hitno, pod obavezno, pojačani program latinskog!
(možda i profesorima latinskoga, također)
___________________________________________________
Nova je ministrica najavila novu strategiju već u rujnu, što znači da će se raditi preko ljeta, pa kako je sigurno da se neće uvažiti moj prijedlog obaveznog pishotestiranja za ljude koji rade ili koji namjeravaju raditi u obrazovanju (dakle, zaposlite vi psihologe i psihijatre, ali za radnike, ne za učenike), evo ovaj ljetni post je svakako više u duhu, i na boljem tragu.
Ugodno ljeto, svima!
Jezik sv. Antuna
Godine 1263., 32 godine nakon smrti sv. Antuna otvorili su njegov grob. Dok se tijelo raspalo u prah i pepeo, Svečev jezik je ostao čitav i svjež kao u živa čovjeka. Sv. Bonaventura, tadašnji general franjevačkog Reda, ganut ga je pokazao prisutnim vjernicima uz ove riječi: “O jeziče blagoslovljeni, koji si uvijek blagoslivljao Gospodina i druge si blagoslivljati učio! Sada je očito, kakve te zasluge uzvisiše pred Bogom!”
Još i sada, poslije 7 stoljeća, čuva se i pokazuje u Padovi neraspadljiv Svečev jezik, koji je Bog na čudesan način sačuvao, da bi pokazao svijetu kako je Antun upotrebljavao svoj jezik samo da slavi Boga, a bližnjega da poučava u dobru.
iz Cvjetnjaka sv. Antuna Padovanskog, izdanog dopuštenjem Provincijalata Franjevaca konventualaca, Zagreb, br. 55/61 od 2. III 1961.
… na čast jezika sv. Antuna
1. Veliki božji ugodniče, sv. Antune! Radi zasluga, koje si stekao svojim jezikom, služeći se njime jedino na dobro: šuteći, kad je trebalo šutjeti: krijući iz poniznosti svoju duboku mudrost i propovijedajući narodima Božju riječ, izmoli mi milost, da i ja po tvom primjeru oprezno čuvam svoj jezik i da ga upotrebljavam samo na hvalu i slavu Božju.
3. Veliki kreposniče, sv. Antune! Ti si se toliko odlikovao u kreposti šutnje! Izmoli mi milost, da Gospodin postavi stražu mojem jeziku i čuva moja usta, da nikad svojim jezikom ne zastranim u isprazne i tašte riječi.
…
(posljednja, ili jedina?, šutljiva učiteljica)
(oksi moron)
(dobro da je kraj šk.godine:) još Vijeća da preživim)
Ljudmila Ulickaja o obrazovanju
I sada, dragi moj, vracam se na početak našeg razgovora: moralne osnove su uništene. Nemoralna nauka je gora i opasnija od nemoralnog neznanja…
Na ovom mjestu Pavel Aleksejevič živne:
Ovdje je, Ilija, tvoja glavna slabost, uvijek trpaš sve u jedan koš. Brkaš pojmove. Moralno neznanje ne postoji. Neobrazovani čovjek može biti vrlo moralan, i nepismen čovjek može biti vrlo moralan. Iz tvojih riječi slijedi kako je znanost antiteza neobrazovanosti. To je pogrešno. Znanost je način organiziranja znanja, neobrazovanost odbijanje stjecanja znanja. Neobrazovanost nije nedostatak znanja, nego programiranosti. Paracelzus je na primjer o ustrojstvu ljudskog tijela znao manje nego suvremeni obični doktor, ali za njega ne možeš reci da je bio neobrazovan. Znao je za relativnost znanja. Neobrazovanost ništa ne pretpostavlja, osim svoje vlastite razine, i upravo zbog toga ne postoji moralna neobrazovanost. Neobrazovanost mrzi sve što joj je nedostupno. Negira sve što zahtijeva napor, djelovanje, promjenu točke gledišta. Da, doduše, što se znanosti tiče mislim da ni ona nema moralni aspekt. Spoznaja nema moralnu dimenziju, jedino ljudi mogu biti nemoralni, a ne fizika ili kemija, a pogotovo ne matematika…
Goldberg se nasmijao i u kutovima usta proviriše posljednji sačuvani zubi:
Paša, možda si u pravu, ali mi ne odgovara ta tvoja ispravnost. Ako postoji progres i briga o čovječanstvu, nauka koja je usmjerena na postignuce neke uvjetne dobrobiti čovječanstva je moralna, a ona koja se ne brine o čovječanstvu – neka ide k vragu. Sanduk s relikvijama svetaca!
Oprosti – raširi ruke Pavel Aleksejevič – Kad bi slijedili tvoju logiku onda bi bila potrebna marksističko-lenjinistička, staljinistička, buržoaska ili čak radničko-seljačka znanost. Bože sačuvaj!
+++
Dobro je ovo stavljeno “bila bi potrebna…”; marksističko-lenjinistička, buržoaska, čak radničko-seljačka znanost, naravno, postoje. Pod imenom društvenih znanosti stavljeni su i iznad fizike, kemije, matematike. Određuju koliko su ove moralne ili ne. Ali kako dobro reče Pavel Aleksejevič, znanje nema moralnu dimenziju, jedino ljudi mogu biti moralni. A mogu i ne biti.
Moji učenici bi rekli: “Kako ćemo mi to znat?”
