Moj srednjoškolski profesor filozofije nije cijenio Sokrata. Onaj jedan put kad ga je spomenuo, nazvao ga je ‘he he budaletinom’, ali u to vrijeme nisam ni mislila da je bitno što moj srednjoškolski profesor misli o ikome. I to je sreća i prokletstvo boravka u javnim školama: bilo tko može bilo što govoriti o bilo kome ili čemu, bez trajnijih posljedica. Šteta je vremena. I nevolja je što, ako te jednom život nanese u okruženje koje ima valjano mišljenje o nekom ili nečem, ili znanje koje je vrijedno pažnje i pamćenja, ti jedino možeš napravit grimasu, jer se sjećaš da je to ta koja ti je osigurala odličnu ocjenu kod profesora koji nije cijenio Sokrata.
I
Dok su me, tako, u srednjoj učili da je faca, Hegel – to je onaj “šteta po činjenice” – na faksu mi nisu uopće, ni o kome, govorili ništa.
Platonova Država je bila dio obavezne lektire, znate ono o odgoju, učiteljski smjer, ali nemojte sve, nije dobro zdravo za gotovo, doći će vrijeme. Tako mislim:
Sad, kako Država nije u hrestomatiji, i kako ja već nekih 15 godina nisam predavala, pa niti ponavljala grčki, da vas na početku oslobodim straha od određenih članova i nepravilnih glagola, u ovom ih tekstu neće biti, koristim prijevod Martina Kuzmića iz devetsto četrdeset druge, i idem ravno u pećinu (to je naime bio dio obaveznog gradiva):
Usporedi – rekoh – našu narav prema tome da li je ili nije obrazovana sa sljedećim stanjem. Zamisli naime da ljudi žive u podzemnoj špilji koja ima dug ulaz otvoren prema svjetlu, duž cijele spilje; da su ljudi u njoj odmala s okovima na nogama i vratu, tako da ostaju na istom mjestu i da gledaju samo predase, te glavu zbog okova ne mogu naokolo okretati, a svjetlo im ognja gori odozgo i izdaleka njima za leđima; među ognjem i sužnjima zamisli put gore, a uza nj sazidan zid, kao što čarobnjaci stoje pred gledaocima za ogradom preko koje pokazuju svoje sljeparije.
– Zamišljam.
– Zamisli dakle uz taj zid ljude koji nose svakakve sprave što iznad zida izviruju, kipove, druge životinje kamene, drvene i svakojako izrađene; i kako je prirodno, da jedni nosioci govore a drugi da šute.
– Čudnu sliku veliš, i čudne sužnje.
– Nalik na nas! Jer misliš li najprije da bi sužnji od sebe samih i jedan od drugoga što drugo vidjeli osim sjena što bi od ognja padale na stijenu pećine pred njima?
– Ta kako, ako bi bili prisliljeni cijeli zivot drzati glavu nepomično?
– A što bi vidjeli od predmeta koji bi se mimo nosili? Zar ne bi isto?
– Dašto.
– Ako bi se dakle mogli među sobom razgovarati, ne misliš li da bi ono što bi vidjeli smatrali pravim predmetima?
– Bez sumnje.
– Ako bi, dalje, u tamnici od suprotne strane odjekivalo kad bi koji od prolaznika progovorio, misliš li da bi oni držali da netko drugi govori, a ne sjena koja bi mimo prolazila?
– Zeusa mi, ne mislim.
– Posve bi dakle takvi ljudi držali da ništa drugo nije istina nego sjene predmeta.
– Vrlo nužno.
– Gledaj dakle što bi im se dogodilo kad bi se toga izbavili, odbacili okove i izliječili ludosti, ako bi im se prirodno ovako to događalo. Kad bi koji bio odvezan i prisliljen iznenada ustati, okretati vrat, stupati i gledati gore prema svjetlu, osjećao bi kod svega toga bol i zbog blistanja svjetla ne bi mogao spoznati ono čiju je do tada sjenu vidio. Što bi, misliš, rekao ako bi mu tko govorio da je tada gledao tlapnje, a sad da bolje vidi jer je nešto bliže biću i okrenut k višem biću, a ako bi mu onda sve što bi prolazilo mimo pokazivao i pitanjima silio da odgovara što je, misliš da ne bi bio u zabuni i mislio da je istinitije ono što je do tada vidio nego ono što mu se sada pokazuje?
– Kudikamo.
– Zar ga ne bi, ako bi ga tko silio da gleda u samo svjetlo, boljele oči, zar ne bi bježao i okretao se prema onome što može gledati i mislio da je to zaista jasnije od onoga što bi mu se pokazivalo?
– Da, tako.
– A ako bi ga vukao tko silom odanle neravnim i strmim uzlaskom i ne bi pustio prije nego bi ga izvukao do sunčanog svjetla, zar se ne bi pri tom namučio i ljutio sto ga vuku, a kad bi već došao na svjetlo, zabliještenim očima ne bi mogao vidjeti nista od onoga čemu sada velimo da je istinito?
– Ta ne bi kad bi to bilo iznenada.
– Dakle bi mu, mislim, trebalo priučiti se ako bi htio vidjeti one predmete gore. I najprije bi najlakse opažao sjene, zatim u vodi slike ljudske i ostale, poslije pak same predmete. Zatim bi lakse promotrio noću stvari na nebu i samo nebo, pogledajući u svjetlo zvijezda i mjeseca negoli danju sunce i sunčano svjetlo.
– Kako ne!
– Napokon bi dakle, mislim mogao vidjeti i ogledati sunce, kakvo jest, ne njegove slike u vodi i na tuđem mjestu, nego sunce samo po sebi i na svojem mjestu.
– Naravno.
I zatim bi već o njemu zaključivao da ono daje godišta i godine, da svime upravlja u vidljivom svijetu i da je na neki način uzrok svemu onome što je vidljivo.
– Očito bi nakon onoga na to došao.
– Misliš li da onda, kad bi se sjećao prijašnjeg stanja mudrosti ondje i tadašnjih supatnika, ne bi sebe držao sretnim zbog te promjene, a one žalio?
– I te kako.
– A ako je tamo imao kakve časti i pohvale od drugih i počasti onaj koji je naoštrije vidio sjene koje su mimo prolazile i koji je najbolje pamtio što je običavalo prolaziti prije, poslije i zajedno, te bi onda iz toga najvrsnije pogađao ono što će se dogoditi, misliš li da bi bio željan toga i zavidan na časti i vlasti među onima? Ili bi mu se dogodilo po Homerovim riječima, te bi živo volio “kao težak služiti drugome čovjeku siromašnu” i bilo što radije podnio nego da bi onako morao misliti i zivjeti?
– Ja mislim tako, da bi volio sve podnosti nego onako zivjeti.
– I ovo dakle uzmi na um. Ako bi takav opet sišao i na isto mjesto sjedao, zar mu ne bi oči bile pune mraka, došavši iznenada sa sunca?
– I te kako.
– A ako bi mu onda opet trebalo prepirući se s onim vječnim sužnjima prosuđivati one sjene dok je još zabliješten, prije nego se oči ustale – a to vrijeme privikavanja ne bi bilo baš kratko – zar mu se ne bi smijali, i zar se ne bi o njemu govorilo da se gore uspeo samo zato da se vrati s pokvarenim očima, te da nije vrijedno ni kušati gore ići? I ako bi kako mogli dobiti u ruke onoga koji bi ih htio otkivati i gore voditi, zar ga ne bi i ubili?
– Zaista bi.
– Dakle, mili Glaukone, – rekoh ja – tu cijelu sliku treba nadovezati na prijašnje prikazivanje, pa uspoređivati svijet što se preko vida ukazuje sa stanom u tamnici; svjetlo ognja u njoj s djelovanjem sunca; a ako uspon gore i gledanje predmeta tamo gore uzimaš kao uzlazak duše u misaoni kraj, nećeš promašiti ono što mislim, kad već to želiš čuti, a bog zna da li je moje mišljenje upravo istinito. Meni se dakle ispravnim čini da je u svijetu spoznaje ideja dobra zadnja i da se jedva moze vidjeti. Ali kad se ugleda, treba zaključivati da je ona uzrok svemu što je ispravno i lijepo u svijetu; vidljivom svijetu rađa svjetlo i njegova gospodara, a u misonom svijetu sama kao gospodar daje istinu i um; zatim mi se čini da nju tu treba vidjeti onaj koji želi razumno raditi bilo u privatnom, bilo u javnom životu.
Istok. Mistika?
Dakle, sve do glave sedme, opisuje se život kakav jest. Ako ste imali strpljenja za Vladara, ili za dnevne novosti. Ukratko, bolje je činiti nepravdu, a činiti se pravednim, jer se onaj koji je pravedan – čini nepravednim. Praktično, radi se o ne mogućnosti gledanja dalje od vlastita nosa.
A Sokrat se sjeća zlatnog doba ljudskog roda. I označava početak kraja.
Ali, tih će početaka biti još:
od tud moj interes za teorije urota :Đ
