pollex.hr

metodika u nastavi klasičnih jezika

Jezik sv. Antuna

Godine 1263., 32 godine nakon smrti sv. Antuna otvorili su njegov grob. Dok se tijelo raspalo u prah i pepeo, Svečev jezik je ostao čitav i svjež kao u živa čovjeka. Sv. Bonaventura, tadašnji general franjevačkog Reda, ganut ga je pokazao prisutnim vjernicima uz ove riječi: “O jeziče blagoslovljeni, koji si uvijek blagoslivljao Gospodina i druge si blagoslivljati učio! Sada je očito, kakve te zasluge uzvisiše pred Bogom!”
Još i sada, poslije 7 stoljeća, čuva se i pokazuje u Padovi neraspadljiv Svečev jezik, koji je Bog na čudesan način sačuvao, da bi pokazao svijetu kako je Antun upotrebljavao svoj jezik samo da slavi Boga, a bližnjega da poučava u dobru.

iz Cvjetnjaka sv. Antuna Padovanskog, izdanog dopuštenjem Provincijalata Franjevaca konventualaca, Zagreb, br. 55/61 od 2. III 1961.

… na čast jezika sv. Antuna

1. Veliki božji ugodniče, sv. Antune! Radi zasluga, koje si stekao svojim jezikom, služeći se njime jedino na dobro: šuteći, kad je trebalo šutjeti: krijući iz poniznosti svoju duboku mudrost i propovijedajući narodima Božju riječ, izmoli mi milost, da i ja po tvom primjeru oprezno čuvam svoj jezik i da ga upotrebljavam samo na hvalu i slavu Božju.

3. Veliki kreposniče, sv. Antune! Ti si se toliko odlikovao u kreposti šutnje! Izmoli mi milost, da Gospodin postavi stražu mojem jeziku i čuva moja usta, da nikad svojim jezikom ne zastranim u isprazne i tašte riječi.

(posljednja, ili jedina?, šutljiva učiteljica)
(oksi moron)
(dobro da je kraj šk.godine:) još Vijeća da preživim)

Komentiraj »

Ljudmila Ulickaja o obrazovanju

I sada, dragi moj, vracam se na početak našeg razgovora: moralne osnove su uništene. Nemoralna nauka je gora i opasnija od nemoralnog neznanja…

Na ovom mjestu Pavel Aleksejevič živne:

Ovdje je, Ilija, tvoja glavna slabost, uvijek trpaš sve u jedan koš. Brkaš pojmove. Moralno neznanje ne postoji. Neobrazovani čovjek može biti vrlo moralan, i nepismen čovjek može biti vrlo moralan. Iz tvojih riječi slijedi kako je znanost antiteza neobrazovanosti. To je pogrešno. Znanost je način organiziranja znanja, neobrazovanost odbijanje stjecanja znanja. Neobrazovanost nije nedostatak znanja, nego programiranosti. Paracelzus je na primjer o ustrojstvu ljudskog tijela znao manje nego suvremeni obični doktor, ali za njega ne možeš reci da je bio neobrazovan. Znao je za relativnost znanja. Neobrazovanost ništa ne pretpostavlja, osim svoje vlastite razine, i upravo zbog toga ne postoji moralna neobrazovanost. Neobrazovanost mrzi sve što joj je nedostupno. Negira sve što zahtijeva napor, djelovanje, promjenu točke gledišta. Da, doduše, što se znanosti tiče mislim da ni ona nema moralni aspekt. Spoznaja nema moralnu dimenziju, jedino ljudi mogu biti nemoralni, a ne fizika ili kemija, a pogotovo ne matematika…

Goldberg se nasmijao i u kutovima usta proviriše posljednji sačuvani zubi:

Paša, možda si u pravu, ali mi ne odgovara ta tvoja ispravnost. Ako postoji progres i briga o čovječanstvu, nauka koja je usmjerena na postignuce neke uvjetne dobrobiti čovječanstva je moralna, a ona koja se ne brine o čovječanstvu – neka ide k vragu. Sanduk s relikvijama svetaca!

Oprosti – raširi ruke Pavel Aleksejevič – Kad bi slijedili tvoju logiku onda bi bila potrebna marksističko-lenjinistička, staljinistička, buržoaska ili čak radničko-seljačka znanost. Bože sačuvaj!

+++

Dobro je ovo stavljeno “bila bi potrebna…”; marksističko-lenjinistička, buržoaska, čak radničko-seljačka znanost, naravno, postoje. Pod imenom društvenih znanosti stavljeni su i iznad fizike, kemije, matematike. Određuju koliko su ove moralne ili ne. Ali kako dobro reče Pavel Aleksejevič, znanje nema moralnu dimenziju, jedino ljudi mogu biti moralni. A mogu i ne biti.

Moji učenici bi rekli: “Kako ćemo mi to znat?”

Komentiraj »

Bela Hamvas o obrazovanju

Ebner je rekao da je odgoj podivljali slon u prodavaonici porculana. Na kraju, slučajno, ostane i koji čitav komad. I, kada se odgoj završi, čovjek se prihvaća lijepljenja razbijenih komadića. Do kraja života možda i bude gotov s tim.

U moju prodavaonicu porculana provlila je manja životinja, ali je zato, pogotovo kad sam počeo ići u školu, napravila prilično dobar posao. Počevši od toga razdoblja pa sve do svoje osamnaeste godine, samo se mutno sjećam svojih imena. Ne samo stoga što je odgojna zvijer zveketala i izuzimajući ono najskupocjenije, okrnjila i porazbijala sve i u meni. Stvar je počela biti zastrašujućom kada ni za dlaku nisam htio popustiti onim smrdljivim splačinama kojima su  nas danima, u svakoj minuti svakoga sata, pogotovo u školi, umivali, a koje su tako svesrdno nazivali životnom realnošću. Tako sam primijetio da mladež suviše lako i suvise brzo popusta tom krštenju unatrag. To je religija tjatakavjesvijet. Držanje naučisesinkopokoravatistvarnosti nisam prihvatio ni za trenutak. Nikada nisam nikome povjerovao kako je ta gadarija realnost.

Realnost je za njih bilo nebo sa svim zvijezdama, koje je zapravo lunapark nekoga kozmičkog šarlatana, realnost je za njih bilo ljudsko tijelo, koje je kiks kakva nespretnog šeprtlje, dok je ženska ljepota podvala grabežljivica, a ljubav lakrdija. Realnošću su nazivali to kada se međusobno kleveću, kada popljuju sve što je čisto, kada potajice čine dvosmislenim ono što je jednostavno, kada sumnjiče poštenje, kada žmirkaju nad očitovanjem toplog srca, kada ogovaraju strast, kada nad dubinom nabiru nos, kada sve ono što je ozbiljno i istinito i svjetlosno, zaslinjuju i omalovažavaju, krivotvore i prljaju. Ono što je izvan te realnosti, tek je nezrelo sanjarenje deriščadi, takozvani idealizam. Plemićka razvratnost, građanska korupcija i ressentiment ološi susreću se na toj točki. Život su htjeli progutati samo kao takvu splačinu. Realnost je imalo samo okorjelo podlaštvo, i životni je plan počivao na tome da prevara i nasilje imaju punomoć za postojanje. Upravo takvi su se nazivali “sposobnima za život”, hvalisavac i licemjer i štreber.

 

Komentiraj »

O podrijetlu jezika

The lyf so short, the craft so long to lerne,

Th’assay so hard, so sharp the conquerynge,

The dredful joye, alwey that slit so yerne:

Ovako Geoffrey Chaucer započinje svoj Sabor ptica.

Što Luko Paljetak, par sto godina poslije, na hrvatski prevodi ovako:

Život je kratak, dugo učit treba

napor je velik, cilj je teško steći,

uteći vazda kratka radost vreba;

Ne navodim ovo samo zbog očite aluzije na latinsku sentencu Ars longa – vita brevis, jednostavno mi se učinilo zgodnijim započeti zapis o podrijetlu jezika, nerazumljivim engleskim oca engleske književnosti, nego recimo nerazumljivim hrvatskim Marka Marulića.

Da je čitav svemir nastao iz samo jedne točkice i da se neprestano širi, tvrde fizičari. Biolozi kažu da je život nastao iz jedne stanice. A filolozi, da su svi poznati jezici postali od jednog zajedničkog jezika.

Za Izidora Seviljskoga(8., 9. st.) koji je bio veliki autoritet u znanstvenim pitanjima, nije bilo dvojbe: prije izgradnje Babilonskog tornja svi su ljudi govorili hebrejski (Origines XII, 1, 2) a nakon toga samo su tri “sveta jezika” (linguae sacrae): hebrejski, grčki i latinski.

Linguae diversitas exorta est in aedificatione turris post diluvium… initio autem quot linguae tot gentes fuerunt, deinde plures gentes. Tres sunt autem linguae sacrae: Hebraea, Graeca, Latina, quae toto orbe maxime excellunt. His enim tribus linguis super crucem Domini a Pilato fuit causa eius scripta.

(Različitost jezika nastala je u izgradnji Tornja nakon potopa… na početku je bilo onoliko jezika koliko i naroda, a poslije više naroda. Tri su pak sveta jezika: hebrejski, grčki i latinski, i oni su najizvrsniji na cijelom svijetu. Na tim je trima jezicima na krizu Gospodnjem stoga Pilat dao napisati natpis. (Origines, IX, 1, 3))

Zamisao o trima svetim jezicima na kojima je bio natpis na Kristovu krizu nalazimo prvi put kod Hilarija iz Toursa sredinom 5. st.; svi su drugi jezici promatrani kao Bozja kazna zbog biblijske priče o izgradnji Babilonskog tornja: Bog je tada ljudima pomijesao jezike da ih kazni zbog obijesti te da ne bi mogli suradivati u pothvatima protiv Njegove volje. Po svjedočanstvu Biblije, dakle, u drugim, odnosno “nesvetim” jezicima ne moze biti vrijednosti. S druge strane sv. Augustin, koji nikada nije dobro naučio ni grčki ni hebrejski, nije bio isključiv u jezičnim pitanjima. Smatrao je da su različiti jezici posvećeni time sto slave Boga, a samo jezici pogana mogu biti barbarski.

(Matasović, Lingvistička povijest Europe, MH, Zgb, 2015. str 146)

Nedugo nakon ovakvog Izidorova razmišljanja, anonimni ce irski autor dokazivati da je upravo irski najbolji jezik na svijetu, jer je u njemu sazeto sve najbolje od svih drugih jezika, kao što je i ogamsko pismo najsavrsenije, jer je najkasnije nastalo.

U njemačkoj i u skandinavskim zemljama 17. stoljeća, bili su popularni pseudoznanstveni pokusaji da se dokaze kako su upravo germanski jezici “najstariji i najplemenitiji”, čak i u usporedbi s klasičnim jezicima europske kulture, grčkim i latinskim. Primjerice, Justus Georg Schottel (ili Schottelius, 1612-1676), autor utjecajne njemačke gramatike, tvrdio je da je ime njemačkog jezika (deutsch) izvedeno iz riječi za “boga” (lat. deus), jer je nakon izgradnje Babilonskoga tornja jedino među Nijemcima ostalo znanje o svemogućem Bogu. Nesto poslije, svedski je liječnik i alkemičar Andreas Kempe (1622-1689) u djelu Jezici raja, ustvrdio da je svedski najstariji jezik čovječanstva i da je njime govorio Bog u rajskom vrtu. Adam je pak govorio danski, koji je samo losa kopija svedskoga, a zmija se Evi obratila na francuskome, sto je jezik izvornoga grijeha. (ova teza, vjerojatno jest ironična, ali dobro ilustrira kakvim su se spekulacijama bavili učeni ljudi tog razdoblja.)

(isto, str. 231)

Da se učeni ljudi od vajkada dobro zabavljaju, nema nikakve sumnje, zbog toga se oni pametniji, da kažem pristojniji, drže po strani, jer u tih je još osjećaja odgovornosti prema čovječanstvu koje bi moglo njihova maštanja (jer od toga zapravo sve!) shvatiti za ozbiljno. Od čudnih ideja na području znanosti o prirodi i društvu, sva zla svijeta!

Tako, Richard Dawkins, evolucijski biolog, kojeg je časopis Prospect proglasio jednim od 10 svjetskih intelektualaca s najvećim utjecajem na javnost, svoju Najveću predstavu na zemlji (Dokazi u prilog evoluciji), započinje:

Zamislite da ste učitelj starorimske povijesti i latinskog jezika te da ste željni prenositi na druge svoj zanos prema drevnom svijetu… No usprkos tome, nađete se u situaciji da vam neprestano krade vrijeme, a vašem razredu odvlači paznju, lajavi čopor ignoramusa koji, uz jaku političku te osobito financijsku potporu, neumorno trčkaraju unaokolo pokušavajuči uvjeriti vase nesretne učenike da Rimljani nikad nisu postojali. Nikad nije postojalo Rimsko Carstvo. Cijeli svijet pojavio se samo malo prije proslosti do koje seze sjećanje zivih ljudi.  Španjolski, talijanski, francuski, portugalski … svi ti jezici i njihova sastavna narječja izronila su spontano i izdvojemo te ne duguju nista nikakvom izvornom jeziku poput latinskoga.

Situacija u kojoj se nalaze danas mnogi nastavnici znanstvenih predmeta nije nista manje tegobna. Kad pokusavaju razlagati sredisnje i vodeće načelo biologije, kad posteno smjestaju zivući svijet u povijesni kontekst, a to znači u kontekst evolucije, kad istrazuju i objasnjavaju pravu prirodu samoga zivota – njih se salijeće i ometa, napastuje i zlostavlja, čak im se i prijeti da će izgubiti posao.

Lako im se moze dogoditi da dobiju prijeteća pisma roditelja te da moraju podnositi sarkastične osmijehe i drsko prekrizene ruke djece kojoj je ispran mozak.

Ovo nije pošteno. Samo je promjena stalna, tu smo se složili. I tu treba stati. Proglasiti sve ostale ignorantima, da bi dulje mogao uzivat u pravedničkoj borbi sveznajućeg sebe – to je hibris. Uzalud mu sva ta klasična naobrazba. (U ovih xy godina učiteljevanja ne prestajem se ispričavat svojim učenicima, čak i kad ne prijete i ne drže ruke drsko prekrizenima, i kad im je latinski bas nekako kul.) p.s.

For of olde feldes, as men seyth, Cometh al this newe corn from yer to yere, And out of olde bokes, in good feyth, Cometh al this newe science that men lere (22-25)

 

Komentiraj »

Mađarice mlade

Kad na kraju posta napišem “nastavit će se…”, nemam zaista namjeru pisati serijale, više je to svijest o kretanju u krugu, začaranom, moj način da vam kažem kako se zapravo proces odvija, bez pravog kraja i konca, i da se zapravo radi o ponavljajućoj radnji. I onda s vremena na vrijeme, pročitavam svoje objave, da se uvjerim da jest sve rečeno i da jest sve jasno i da se nema tu više što za dodati. Ukratko, nema apdejtovanja, samo repetitiones.

Dakle, bijah u školi, bijah na edukaciji, sudjelovah tu i tamo, naslušah se, svega čega, budući klasično obrazovana znam da su nam dana jedna usta, a dva uha da bismo mogli više slušati a manje pričati jer se nikada ne može toliko pametnog prešutjeti koliko se gluposti može izreći. I onda za utjehu, pogledah kako sam prije nekoliko godina žalila se, baš na ovom mjestu kako nikad nisam imala gluplju generaciju, te navodim primjere koji mi se iz ove pozicije ni ne čine tako glupima, jer nedavno, baš prije neki dan se požalih kolegici kako mi se jedna učenica na satu rasplakala nad mrtvim latinskim: da zašto je on sad mrtav, neću, neću!, a ovu je zanimalo samo koja je to učenica: aaa, kolegice, znam znam, ta mala je toliko dobra, tako osjećajna… I onda mi je baš prije neki dan, najbolji učenik rekao da je mađarski jedan od romanskih jezika, i pomislih da se predugo i pregorko zezam na temu borbe kontra mađarizacije novolatinštinom, a onda nesretna doznah da na satu materinjeg uče mađarizme!, turcizme, germanizme i ostale -izme, kao dio jezičnog korpusa budući su na ovim prostorima… dugo vremena… Uvjerljivo je siroto dijete objašnjavalo… Znate ono, kako u nastavnim priručnicima piše da učenike treba naučiti kako da misle / razmišljaju, pa nadobudna nastavnica zamijeni način za stanje.

-.-

Na cehovskim okupljanjima, u onih pet minuta što se raspravlja o “metodici i metodama”, bude vam jasno da je većina zaglavila na Deskriptivnoj II, a ostalih pet i pol, od šest sati se razmjenjuju recepti i planiraju šopinzi: odlazak na edukaciju je izgovor za izlazak, kako god je učenje, dok samo bile mlađe bio izgovor za nerad. Jer, kao: Čemu? Na duge smo staze, ionako svi mrtvi.

-.-

U nadi da produžetaka na ovu temu više biti neće, donosim bonus priču:

Mlada kolegica prezentira svoj način rada navodeći primjere korelacija s drugim predmetima

– Pridjevi I. i II. deklinacije, koji u svim padežima zadržavaju -e-, kao na primjer liber, miser, armiger, lucifer, onda oni meni svi (učenici, op.b.) šta sad, kako lucifer, šta sad lucifer ima s tim. Onda ja njima (učenicima, op.b.) tako je, to je pali anđeo koji je završio tako i tako, i sad smo mi u nadi da će se vratiti tamo gdje mi je mjesto. I to vam (sad se obraća skupu) je ta korelacija s vjeronaukom.

Ja nisam riječ rekla.

A neću ni sad.

-.-

 

1 Komentar »

Štefica Cvek u obrazovanju (21+)

sadržaj koji slijedi nije razumljiv ni mlađim punoljetnicima

Kako to! Zašto to tako?

Meni je, recimo, zanimljivo, ali razumijem da ne mora to tako biti svima, kako to da najnormalnije prihvacamo činjenicu da različita ljudska bica mogu imati različitu boju kose, očiju, biti različite visine, težine, ali kad se radi o sposobnosti uvida, ili pamcenja, i.e. bilo kojoj ‘nevidljivoj’ odn. nemjerljivoj karakteristici, e onda se kolektivno dižemo na zadnje noge trseci se dokazati da smo
a) svi isti po tom pitanju, odnosno da smo
b) baš mi, ili naši najmiliji, mrvicu istiji (č. bolji u tom nečem nemjerljivom).
Još jedan od mogucih odgovora na pitanje o poplavi odlikaša u vecim gradovima (a i manjim, također, iz prve ruke mogu posvjedočiti izjave tipa “Zbog čega ne bi i mi našoj djeci omogucili…”)

Druga, pak, meni zanimljiva stvar, koja se direktno veže na ovu prvu, jest povjerenje i.e. vjera koju ljudi imaju u certifikate.

Dakle, svi smo nominalno istih sposobnosti i svi možemo sve, pod uvjetom da imamo za to nešto pisanu potvrdu: tako na pr. prof. biologije i kemije tvrdi da ima dva fakulteta (brojeci, valjda broj predmeta koje, ako ima srecu predaje, ili broj svitaka koja mu je faks izdao na promociji, o da, ima i toga, iako, u najboljoj vjeri vjerujem da je to ipak – vic); prof. engl. i njem. – četiri, dakle, jezici & književnost; a prof. filozofije, logike, etike i čega sve ne, naziva sebe Filozofom. Da ne budem isključiva: i svi ostali nastavnici za sebe misle/kažu da su Povjesničari, Kemičari, Geografi…

I ponavljam: nikakva zla, pod uvjetom da oni kojima se podvaljuje (moram), i shvacaju to upravo tako, kao – vic.

Imate, na primjer, mladih nastavnika koji bez krzmanja tvrde da su njihovi srednjoškolski profesori imali više znanja od svih sveučilišnih, miješajuci, i po svoj prilici, još uvijek ne razlikujuci ono što im se prikazuje od onog što jest, tipa mladi prof filozofije izjavljuje da je on mislio da se na faksu uči samo B. Kalin, kad tamo “trebaš upamtit čitav popis autora i naslova da bi te na ispitu pitalo koje su boje korice te i te knjige”.

-.-

I onda uđeš u razred, i učenici te pitaju “Koji vi još jezik govorite, osim latinskog?”
Onda ja kažem “Jedva hrvatski”
Onda oni, u istom tonu “Profesor/ica iz XY zna talijanski”
“On/a vec sedam godina uči na sveučilištu”

(“sveučilište” je kolokvijalni naziv za školu stranih jezika, op.b.)

Sedam!

Mislim da je Štefica Cvek u prvom semestru našla to po što se vec ide na cjeloživotna…

Pa, društvo.

Komentiraj »

“Metoda natura”

Pomaganje mladicama

Jedan je čovjek, nevježa u poljodjelustvu, zasijao njivu pšenicom. Svakoga je dana obilazio njivu, nestrpljivo zavirujući među brazde, da vidi nije li se gdje pomolio koji izdanak.

Kad je prošlo vrijeme za to određeno, iz zemlje proklijaše mladice. Bile su nježne i zelene. Čovjek ih je sada obilazio dva puta dnevno. Izdanci su rasli, ali čovjek, budući da ih je svakodnevno zagledao, nije primjećivao njihov rast.

“One presporo rastu” zaključio je. “Uzalud i sunce i kiša, njima treba dodatna pomoć.”

Jednoga se dana vratio s polja posve iscrpljen.

“Umorio sam se”, reče ukućanima “Pomagao sam izdancima da rastu.”

Kad su ga upitali kako je to radio, objasnio je da ih je vukao iz zemlje. Njegov sin tada otrči u polje. Imao je što i vidjeti: sve su mladice bile uvenule, isčupane.

Mencius (lat.), Mengzi (kin.) narodni filozof koji je živio par sto godina prije Krista, vjerovao je da je čovjek po prirodi dobar. Ovdje ga navodim kao dokaz tezi da nije to novoizmišljotina nas nekoliko koji smo odrastali i živimo pod staklenim zvonom. Međutim, kako se dogodilo s vremenom da se voda onečišćava na samom izvoru, potreban je nuždan oprez: Čuvati se onih dobronamjernih koji znaju kako ‘bi trebalo’.

Komentiraj »

Vesna Krmpotić o obrazovanju

Vesna Krmpotić sačinila je zbornik građe namijenjen roditejima, učiteljima i odgojiteljima koji započinje ovakvim navodom o obrazovanju:

Od kakve je koristi svekoliko znanje ovoga svijeta, ako s njim nismo dobili i valjan karakter?

Citat je to Sathya Sai Babe. A njegovim imenom bih bila i naslovila ovaj zapis jer radi se o programu tzv. SDE, Sai duhovne edukacije, čija se metodologija temelji na učenju i usvajanju pet ljudskih vrijednosti, a to su istina, ispravno postupanje ili ćudoređe, mir, ljubav i nenasilje.

Program SDE, kaže Krmpotić, ne zahtijeva nikakvu promjenu u već postojećem školskom programu bilo kojeg prosvjetnog sustava. SDE je dopuna svakoga programa u svakoj sredini.

Budući da Satya Sai organizacija nije propovjednička ni preobratiteljska (jer ne propovijeda novu religiju, niti popovijeda samo jednu religiju, već naprotiv, naglašava vrijednost i osobitost svake, ali i jedninstvo svih kroz zajedničku duhovnu sustinu), budući da Sai pokret nije pokret koji skuplja sljedbenike Sathya Sai Babe (jer skuplja sljedbenike Boga i božanskog učenja ma koje religije), to je Sai duhovnoj edukaciji jedini cilj da kod djece razvije svijest o bratstvu ljudi i očinstvu Boga.

Mladi pohodnici toga programa pokazuju izrazit otklon od neprimjerenog ponašanja – promjena se očituje u boljoj disciplini, usredotočenosti, marljivosti, odgovornosti, u odstupanju od nelijepih navika, te u boljem razbiru između dobra i zla, istine i privida.

Nastavni sat se održava po ovakvom obrascu:

  1. Geslo/poslovica/molitva (5-6 min)
  2. Tihovanje (5-6 min)
  3. Zajedničko pjevanje (6-7 min)
  4. Priča i razgovor o priči (15-20 min)
  5. Igraonica/radionica (15-20 min)

U sredinama u kojima se ne odobrava molitva prilikom nastave, preporuča se da se molitva izbjegne. Ukoliko je molitva dopuštena, djeca bi morala naučiti molitve svih vjera.

Preporuča se da se sat završi utišavanjem (mirnim sjedenjem bez riječi), koje traje minutu dvije.

Sathya Sai Baba je napisao poruku i blagoslov učiteljima:

Dragi učitelji,

Učiteljstvo je najplemenitije među zvanjima. Ono je također najsvetija sadhana (duhovni put) ka samoostvarenju. Jer ono sadrži uzgoj nesebične ljubavi, te obilato davanje i dijeljenje te ljubavi. Učitelj oblikuje nadolazeće pokoljenje u osobe sa samopouzdanjem i osloncem na sebe, u bogosvjesne osobe. On je graditelj sretnih domova, naprednih zajednica, i miroljubivih naroda. Ne samo da se učitelj mora opremiti znanjem i umijenjem kako saopćiti i podučiti, već i vizijom i uvidom kako nadahnuti i preobraziti.

Djeca upijaju običaje i navade, ponašanje i vjerovanje, koje zatiču kod učitelja i starijih …

I tako dalje, i tako dalje,

dakle, i Sai Baba se slaže sa mnom da su učitelji odgovorni za katastrofalno stanje uma nacije.

Nikakve kurikularne reforme, nikakvi planovi i programi nikakve strategije, sve dok se ne uvede obavezno psiho testiranje učitelja i pedagoga.

Rekoh, na početku, da je Krmpotić sastavila zbornik priča, točnije, metodološki je obradila svaki “nastavni” sat, koji počinje molitvom ili poslovicom, meditacijom, koju slijedi priča, iza koje su “pitanja za razgovor”, na koja je dala i točne(!) odgovore, a sve zajedno završava igrom, igrokazom, glumljenjem ovog o čem su slušali ili crtanjem istog.

Znakovito, prva se priča zove Ćepinatu Ćesthara? (Zar djela slijede riječi?) iz koje ću prepisati samo dio koji nas zanima:

Ćepinatu Ćesthara? – naljutio se otac – Zar se radi onako kako se kaže?

Naredio je dječaku da smjesta pođe u školu.

Dječak je pošao u školu. Tamo ga je čekalo novo iznenađenje. Bio je to dan ubrzane pripreme za sutrašnju posjetu okruznoga skolskog nadglednika. Učitelj je pripremao svoj razred za tu posjetu.

Ako nadglednik upita koliko smo lekcija obradili, vi ćete reći, 32 – poučavao je učitelj učenike. Zapravo, odradili su 23. Također je najvio da će danas raditi lekciju o H., istinoljubivomu vladaru, da bi se pripremili za sutrašnji dolazak nadglednika.

Ako nadglednik upita jesmo li već radili H., vi recite da nismo – upućivao je učitelj – Želio bih da sutra budete potkovani i sigurni.

Tada je učitelj počeo poučavati o H.-ovoj vjernosti zadanoj riječi, i o njegovoj zrtvi za istinu.

Kad je nastava završila a svi učenici otišli, samo je naš dječak ostao u razredu. On upita učitelja:

Zašto sami ne slijedite savjet o kojem nas poučavate?

Uvrijeđen, učitelj mu odbrusi: Ćepinatu Ćesthara?

Dječak je sutradan odbio poći u školu. Bacio je knjige, izjavivši da je boravak u školi čisti gubitak vremena. Unezvjereni roditelji nisu znali što činiti, pa brže bolje poslaše po učitelja, ne bi li pomogao nagovoriti dječaka da se urazumi. Učitelj stize, no prije nego što je ista uspio reći dječaku, dječak kaže:

Ako je ono što nas uči majka, otac i škola samo za jezik i za papir, a odbaci se istoga časa kada ga treba primijeniti u zivotu, onda ja ne razumijem zašto bih ista trebao učiti.

Priča, naravno, završava tako da su riječi djeteta otvorile oči ovo troje odraslih te su se promijenili i počeli djelima svjedočiti istinu svojih riječi.

Mislim da na zapadu postoji priča u kojoj dijete viče: Car je gol! sa istim završetkom.

… a onda je mudrac izmislio sekularne škole…

-.-

Posebno mi je simpatično što u gotovo svakom od priručnika nove metodike postoji po citat iz Platonove Države. Tako i u Vesne:

Hoćemo li tek tako, to jest nebrižno, dopustiti da nam djeca slušaju kojekakve plitke priče, koje izmišljaju plitke osobe, da bi umom upila ideje, koje se najčešće suprote onim idejama, kakve bismo željeli da oni kao odrasli posjeduju?

To  što nikad nigdje nije navedeno točno mjesto citata niti ime prevoditelja, meni je (a ne mora i vama biti) znak šarlatanstva.

 

Komentiraj »

Malba Tahan o obrazovanju

Vrijednost jednog čovjeka ravna je onome što on zna. Znanje je moć. Mudri ljudi podučavaju primjerom, a ništa tako ne grije čovjekov duh kao dobar primjer. Potraga za znanjem, međutim, treba biti samo zbog dobra.

Grčki filozof Sokrat uložio je sav svoj autoritet kada je rekao: “Jedino korisno znanje jest ono koje nas čini boljima.”  Seneka, drugi slavni mislilac, upitao je u nevjerici: “Kakva korist od toga da se zna što je ravna crta ako onoga koji zna ne krasi vrlina čestitosti?”

Malba Tahan, Čovjek koji je brojio, Izvori, Zagreb, 2003. s portugalskog preveo Damir Mikuličić

Malba Tahan je pseudonim brazilskog matematičara de Mello e Souza, a osim ovog mog izdanja, postoji i ovo u izdanju Frakture iz Zaprešića i zapada samo 50 kuna! (ovo nije plaćeni oglas):

Prepisat ću još, jer je meni zanimljivo, a nigdje u samoj knjizi niti na njenim koricama nema prijetnje sankcijama u slučaju neovlaštenog raspačavanja teksta:

Iako zborim jezikom muškim i anđeoskim,

sve dok nisam dobrostiva,

zvučim poput limene svirale

ili tritravog cimbala,

ja sam ništa,

ja sam ništa.

Iako sam vična proroštvu,

i pojmim tajne, znanje imam,

te planine mogu pomicati,

sve dok nisam dobrostiva,

ja sam ništa,

ja sam ništa.

Iako dadoh sva svoja dobra,

da uboge nahranim,

iako dadoh da mi spale tijelo,

sve dok nisam dobrostiva,

ja sam ništa,

ja sam ništa.

pjesmu koju pjeva nevidljiva Beremizova učenica, a vi pogledajte De charitate, u plavoj knjizi iz latinskog, pa Prvu Korinćanima 13, 1-4.

Komentiraj »

Graditelj Bob, Justin Bieber & društvene zvijezde

Slušam na radiju, Marko s portala MojPosao nabraja zanimanja koja će u ovoj godini biti najtraženija: sva obrtnička i sva zdravstvena. Spiker se, prigodno, spominje sile liječnika koja napušta našu domovinu, a Marko šuti. Izrezalo ga, pretpostavljam. Možda javnost ne treba čuti da silu liječnika u bijelom svijetu i ne čekaju baš onakve bijele kute kakve su zamislili sebi u domaji, a koje su rezervirane, nemojmo se lagat, za odabrane. Svijet, najme traži, radnike njegovatelje.

S tim u vezi, jer lijepo se uklapa u moju teoriju da su za katastrofalno stanje uma najviše krive školske učiteljice, pa tek onda novinari, koji su prededucirani od strane istih tih učiteljica, slijedi topla božićna priča:

Da bih, kad se vratim s praznika, mogla reći da sam proslavila mirno i dobro (u krugu najmilijih), na okupljanjima uvijek uzmem bebu: ne moram se pretjerano trgat, kao profesorici latinskoga dobro mi ide uspavljivanje nevine dječice. Vještina je to, i tek 10 posto talenta. I dok tako sjedim nevidljiva, preda mnom se odvija čist horor: Gospođa nacrtanih obrva, s visoka govori mojoj sestri kako je prava šteta što se naš mali (i moj, nego kako!) nije uspio upisati u gimnaziju…, i šta će sutra bit s njim. A moja sestra se pravda, kako nije on baš za knjigu. Dakle, pravda sebe, a krivi njega. Mali ide u srednju tehničku, istu školu kao i njegov otac, koji je privatnik i ima loše gene. Mislim se, jer ne mogu, na sreću, pričat zbog bebe: pa je li mogla smislit bolje ‘opravdanje’, ili reći da ide očevim stopama, ili jednostavno prešutjet.

Gospođa s obrvama ima i manju sebe pored sebe koja je završila neku gimnaziju i sad nešto studira. Na pitanje što studira prilazi bebi “gući-gući” (vjerojatno, dakle, nešto na filozofskom), otima mi dijete iz ruku, starija vadi mobitel da se slikaju ispod bora, beba zaplače, sljedeći tren se pozdravljaju i odlaze.

Da se svi odreda ne bi rasplakali, iz osjećaja dužnosti, govorim kako samo u našem malom gradu ima čak devet, ili više, gimnazija, a samo jedna tehnička škola, u tih devet ili više gimnazija ima po pet ili šest razreda sa po dvadeset i šest učenika, a u jednoj tehničkoj isti program sluša samo njih dvadeset i šest. Carum est quod rarum est! – ovo ubacujem samo zbog bloga, u stvarnom se životu nije popularno (niti volim) koristiti latinskim izrekama.

Osim toga, on će steći neko praktično i korisno znanje (č. unovčivo), a za učenje (koje je samo po sebi luksuz) uvijek ima vremena, ako ima volje.

Kakva si ti to profesorica!

Evo kakva:

Nekakvi su se građevinski radovi obavljali u, i na školskoj zgradi, čitavo polugodište, i lako je moguće da će trajati i čitavo drugo. Mislim da su radnici plaćeni po satu. Iako nije to ono što želim ispričati. Želim reći kako sam zatekla nekoliko puta cure (ne samo učenice) kako doslovce bulje u njih. I kažem, ima, istina je, nečega privlačnog u uniformama, pa bile to bijele kute, modre kute ili zaštitna odijela. Osim što iz prve govori o kom se tu zapravo radi, sugerira red i rad. A svi vole red i rad. Međutim:

– E jadni moj prika, – jedan od učenika, tobože jednom od radnika – Da ti je bila draža knjiga ne bi se sad morao znojit… Je l tako, profesorice?

I sigurna sam da je to čuo najprije od neke od profesorica.

Šta je to tako užasno sramotno u radu rukama?

Mislim to što ne ostavlja mogućnost varanju. Što napraviš napravio si. Svi to mogu vidjet i to je to. A u nas je varanje na cijeni.

Tako da se na zadnjoj sjednici raspravljalo o tome treba li učenicima pravdati onaj izostanak kad je bio u nas koncert Justina Biebera, a za koji su se ili donosile liječničke ispričnice ili spominjao posjet Interliberu.

Sramota, pjenili su zborničari, kakvi su to roditelji koji će radije maloljetnoj djevojci kupiti kartu za koncert jednog običnog pjevača, nego da sjedi u školi i stječe znanje! (ako sam na momente posvađana s padežima to je zato što želim što vjernije prenijeti uzavrelu atmosferu) Moji bi roditelji mene bili prije ubili nego dopustili da radim takvo nešto!

Možda bih se ipak trebala korigirati: nisu školske učiteljice krive za katastrofalno stanje uma nacije, nego roditelji školskih učiteljica.

Ti ćeš meni učit, makar i na silu, ali nećeš mi radit!

I da zaključim, u prazničkom tonu, a latinskom izrekom, i.e. izrekom na latinskome:

Carmina non dant panem?

Nemojte to pitat Justina Biebera, on radi, i radi dobro, pitajte naše – školske učiteljice.

-.-

 

Komentiraj »