pollex.hr

metodika u nastavi klasičnih jezika

Lao She: Mačji grad

August Cesarec Zagreb 1989

Prijevod s kineskog: Gordana Topalović-Ruth

(objavljivanje ove knjige potpomognuto je dotacijom iz fonda za sufinanciranje društveno vrijedne knjige republičke samoupravne interesne zajednice za kulturu sr hrvatske)

XVIII (str. 131 i dalje)

Evo što mi je ispričao Mali Škorpion (o školovanju i obrazovanju u zemlji mačaka) :

U doba kada su sve zemlje na Marsu još bile barbarske mi smo već imali svoj obrazovni sistem. Zemlja mačaka drevna je zemlja. Međutim, naš sadašnji obrazovni sistem plagijat je inozemnih obrazovnih sisitema. Ne govorim to stoga što smatram da ne treba oponašati druge, nego hoću reći da preuzimati tuđa iskustva nije nipošto lako.

Trebamo preuzimati jedni od drugih, jer to je jedna od pokretačkih snaga koje razvijaju kulturu ljudske vrste.

Nijedna druga zemlja nije preuzela naš stari sistem, dok je za nas postala obaveza da proučavamo njihove nove obrazovne sisteme. Iz toga se može vidjeti relativna vrijednost dvaju sistema.

Međutim, kad bismo umjeli valjano kopirati druge, naš bi obrazovni sistem mogao parirati bilo kojem inozemnom, i, dakako, nitko nas ne bi mogao smatrati izrazito nesposobnom nacijom. Već više od dvjesta godina sprovodimo novi obrazovni sistem i metode, ali kaotični smo kao i prije. To dokazuje da mi čak ne umijemo ni oponašati druge. Ne samo da ne koristimo ono što imamo, nego nismo kadri ni učiti od drugih. Ja jesam pesimist, priznajem da je naša nacija nesposobna.

Zamisao da se obnovi jedna nesposobna nacija jest lakrdija, prema tome naše novo obrazovanje također je lakrdija.

Pitaš me kako djeca dobivaju sveučilišne diplome? Mora da si ili naivan ili lud. Zar ti nije jasno da je sve to lakrdija? Diplome? Za svu je tu djecu to bio prvi školski dan. Ako ćemo praviti viceve, onda ćemo bar ići do kraja u tome. Mi baš nemamo čime da se dičimo, osim što smo kadri da u smišljanju viceva prekoračimo sve granice. Povijest našeg obrazovanja u posljednja dva stoljeća zapravo je povijest viceva. Trenutno smo na njezinoj posljednjoj stranici. Toliko smo zabrazdili s ovom našom lakrdijom da je nitko živ, bez obzira na inteligenciju, ne bi mogao učiniti smjesnijom nego što ona uistinu jest.

Kad smo tek počeli uvoditi novo obrazovanje, škole su bile podijeljene na više razreda, a učenici su morali polagati ispite da bi mogli prelaziti iz jednog razreda u drugi, postupno, i tek na kraju dobivali su svjedodžbe.

Zahvaljujući izmjenama i napretku u zadnjih dvjesta godina, ispiti su polako izbačeni; nakon isteka predviđenog roka svakom učeniku priznavala se završena škola, bez obzira na to je li dolazio na predavanja ili nije. Dakako, postojala je razlika u statusu između onih koji su završili osnovnu skolu i fakultet. Međutim, nitko nije bio lud da se zadovolji samo diplomom osnovne škole kad ni za nju ni za fakultet nije morao pohađati nastavu. I tako smo u cijelosti promijenili sistem. Po novom, svatko tko su prvog dana pojavi u školi otpočetka se vodi kao da je diplomirao na fakultetu, to jest odmah dobije diplomu, a potom… Zapravo ni nema “potom”, kako je već diplomirao što će mu “potom”?

Ova se metoda smatra najboljom – u Zemlji mačaka.

Statistički, mi prednjačimo u broju fakultetski obrazovanih ljudi na Marsu. Taj nam je podatak dovoljan da se njime tješimo, ali , naprotiv, mi se ponosimo. Mi, Mačkoliki, veoma smo praktični. Pazi, evo najprostije računice: ni jedna nam zemlja nije ravna po broju visokoobrazovanih ljudi, to je činjenica, i svi se zbog toga zadovoljno smješkaju.

Caru se veoma sviđa ova metoda, jer je ona dokaz da on golemu pažnju posvećuje obrazovanju; inače, zar bismo imali ovoliko diplomaca? Osjeća da je time opravdao povjerenje naroda.

Profesorima se sviđa ova metoda jer su svi oni na taj način postali sveučilišni profesori, svaka škola najviša obrazovna ustanova a svaki student najbolji. Nadasve veličanstveno!

Glavama obitelji dopada se ovaj sistem; zamisli samo, sedmogodišnje derište pa s fakultetskom diplomom! Pametna djeca dika su i ponos svojih roditelja.

A o studentima da si i ne govori: dovoljno je samo da ih sreća posluži pa da se rode u zemlji mačaka, da požive do svoje šeste ili sedme godine, i zacijelo će bez po muke steći status diplomca.

S ekonomskog gledišta ovaj sistem pojavljuje se u još boljem svjetlu: ranije je car morao godinu za godinom snositi troškove upravljanja školama, a studenti su mu se često suprotstavljali i pravili probleme. Plaćaj da te boli glava!

Što se glava obitelji tiče, za njih je riješeno pitanje školarine; jedina im je briga da pošalju svoje derište u školu i mogu reći da su obavili svoju dužnost. A djeca, ako su kod kuće moraju jesti; ako idu u školu, opet moraju jesti. Onima koji imaju hrane ne pada na pamet da izgladnjiju djecu; onima koji nemaju hrane, djeca gladuju.

Djeca, išla ona u školu ili ne išla, jednako se piše, pa zašto onda da ne odu i ne donesu kući diplomicu?

Ionako ne moraju trošiti novac na knjige, kistove i ostalo. U školu se ne ide radi stjecanja znanja, prema tome, ništa se ne nauči, nego radi stjecanja statusa, a to se stekne. Pa sad reci valja li ovaj naš sistem?

“Zašto onda ljudi još uvijek žele biti direktori škola i profesori?” upitao sam.

Da bih ti odgovorio, moram prvo reći nešto o našem povijesnom razvitku u posljednjih dvješta godina. U početku škole su nudile različite programe i obrazovale kadrove različitih profila; jedni su studirali građevinu, drugi trgovinu, treći poljoprivredu… I što su svi ti sručnjaci mogli poslije raditi? Inženjeri su učili ponešto o stranoj tehnici, ali ovdje nije bilo strane industrije. Oni što su studirali trgovinu učili su ponešto o stranim postupcima, a mi smo ovdje imali samo ulične prodavače; svako veliko poduzeće, čim bi posao krenuo, vojska bi konfiscirala. Oni što su studirali poljoprivredu učili su o poljoprivrednoj proizvodnji stranih zemalja, a mi smo sadili drveće opojnog lišća, i to je sve.

Ovakav sistem obrazovanja nije imao ama baš nikakve veze s društvom, prema tome, što su ti ljudi mogli raditi nakon završena studija?

Imali su samo dvije mogućnosti: da budu činovnici ili profesori.

Da bi čovjek postao činovnik, morao je imati ujecaja i veze; nije bilo važno što je završio, ako je imao nekoga na dvoru mogao se uzdići do samog vrha. Ali takvi su rijetkost.

Za one koji se nisu mogli dokopati činovničkog mjesta, prosvjeta je bila druga na spisku najboljih zanimanja.

Oni koji su stekli moderno obrazovanje ionako nisu htjeli biti bezačajni radnici i sitni ulični prodavači.

Postupno, u društvu su se izdvojile dvije kategorije ljudi: oni k fakultetskim diplomama i oni bez fakultetskih diploma. Jedni su držali činovničke i profesorske položaje, a drugi su bili radnici i ulični prodavači.

Car, političari i vojska postupno su ispraznili fondove za obrazovanje, pa su se svi usredotočili na pokret za vraćanje plaća. Predavanja su ukinuta A studenti, razotkrivši svoje profesore, prestali su dolaziti na predavanje. Tako je rođen pokret “diplomirati bez studiranja” … On je prerazao žilu kucavicu fondu za obrazovanje. Car, političari, vojska, glave obitelji, svi su ga hvalili i podržavali. Obrazovanje je ionako beskorisno, a profesori su ništarije nedostojne bilo čijeg poštovanja. Svi su bili sretni što mogu uštedjeti koju paru. Međutim, škole nisu mogle zakovati svoje kapije, iz straha da ne postanemo ruglo strancima. Tako je sazrio pokret za izdavanje sveučilišnih diploma prvog dana škole.

Škole su bile otvorene kao i prije, broj diplomaca neprestano se povećevao, a sve to bez i jedne potrošene pare. Tako se cikličko obrazovanje pretvorilo u opće obrazovanje, što je značilo da obrazovanje ne postoji, a pritom su škole ostale otvorene. Najbolja šala svih vremena.

Zašto su ljudi još voljni da budu direktori škola i profesori?

Zašto da ne budu, ionako su dokoni. Osim toga, titula direktora škole ili profesora može poslužiti korisno: kad student postane profesor, profesor se uzdiže na položaj direktora škole, to je bila staza napretka našeg cikličkog obrazovnog sistema. A sada, pošto direktori i profesori ne dobivaju plaću, ostaje im jedino da se služe svojim titulama kako bi se njima kao ljestvama uspeli do činovničkog položaja. I tako, u našim školama nema obrazovanja, ali ima učenika, profesora, direktora; svaka je škola najviša akademska ustanova. Kad sudenti čuju da je njihova škola najviša akademska ustanova, toliko se zanesu da ništa više ne može pokvariti njihov osjećaj blaženstva.

Kako se u školama može steći obrazovanje, što rade ljudi koji zbilja žele učiti?

Oživljavaju stari sistem: unajmljuju kućne učitelje.

Dakako, to si mogu priuštiti samo oni iz bogatih obitelji. Većina djece mora ići u školu kako bi stekla naobrazovanje. Propast obrazovnog sistema predstavlja krah zadnje nade Zemlje mačaka. Razdoblje uhodavanja novog obrazovnog sisitema može se nazvati razdobljem kaljanja novog učenja. Novi sistem morao nam je doći iz inozemstva zajedno s novim učenjem. Ako se učenje naziva novim, onda bi njega trebalo neprestano nadopunjavati i usmjeravati prema traganju za istinom. No čim se novi sistem i novo učenje prenesu ovamo, oni smjesta ostare, kao što se za kišna vremena sve uplijesni.

Oponašanje tuđih sistema i učenja najlakše je usporediti s presađivanjem komada mesa s tuđeg tijela na vlastito, i protom vjerovati da je to samo po sebi dovoljno; svi nastpje odrezati tuđi komad, a ne brinu o tome kolika je njega pritom potrebna. Prenijeti novo učenje, a ne imati istraživačkog duha, neminovno mora dovesti do cikličkog obrazovnog sistema. To znači okaljati novo učenje.

No ljudi su tada još gajili nadu: mada su smatrali da ne smiju očekivati da će presađeni komad mesa odmah srasti s njihovim tkovom i da ga organizam ne može odbaciti, ipak se nisu mogli osloboditi takvog praznovjerja. Neprestano im se činilo da je dovoljno pribaviti novo učenje, ma koliko ono bilo, i da će se naša zemlja smjesta razviti i procvjetati kao strane zemlje.

Te sanjarije, kao i njihova bahatost, još im se i mogu oprostiti, jer oni su bar težili nečemu. A sada ljudi su jedino svjesni toga da su škole mjesta otimačine za direktorsku stolicu, mjesta gdje profesori dobivaju batine i osim toga, mjesta svakojakih izgreda. Zato su ovu pojavu strpali u isti lonac s novim učenjem kako bi mogli da ih psuju o istom trošku.

Oni smatraju da novo učenje ne samo da nije dovoljno da se ojača zemlja, nego ono i uništava ljude. Tako se iz ere kaljanja novog učenja ušlo u eru psovanja novog učenja. Obitelji koje unajmljuju kućne učitelje odbacile su novo učenje, a udesetorostručila se vijednost naših klasika uklesanih u kamene ploče.

Moj djed osobito likuje zbog toga, jer smatra da je naše učenje izvojevalo pobjedu nad stranim. I moj otac je, presretan zbog toga, poslao sina na studij u inozemstvo. Vjerovao je da će zahvaljujući takvim okolnostima jedino njegov sin biti kadar sve spoznati i shvatiti, te da će mu kasnije valjati kakda bude htio da uz pomoć novog učenja vara one koji se zaklinju u svoje kamene tomove. Otac je inteligentan i sposoban. Oduvijek je smatrao strano učenje korisnim, ali da njime ovlada samo nekolicina ljudi; čim bi oni to svladali, mislio je da bismo mi počeli cvjetati. Obični ljudi dijelili su djedovo mišljenje: novo učenje je crna magija i đavolji nauk, koji može samo pomračiti um i zamagliti pogled, koje može navesti sina da pretuče oca, kćerku da ispsuje majku, učenika da ubije učitelja, nikakve druge koristi od njega. Era psovanja novog učenja nije baš daleko od ere propasti države.

Pitaš me što je izazvalo slom novog obrazovanja?

Ne znam. Čini se da je to prouzrokovano pomanjkanjem karaktera.

Znaš li zašto su ljudi zagovarali novo obrazovanje otpočetka, čim je ono bilo stiglo ovamo?

Zato što su htjeli da se obogate, a ne stoga što im je bilo stalo da njihova djeca shvate uzvišenije pojmove; zato što su htjeli stvoriti više novih i korisnih stvari, a ne dublje proniknuti istinu.

Zbog ovakvog stava obrazovanje je izgubilo svoj najbitniji dio: njegovanje čestitosti karaktera i otvaranje puta istraživačkom duhu.

U razdoblju osnivanja novih škola u njima je bilo ljudi, ali bez karakternih ljudi; učitelji su tu bili radi novca, i direktor također, studenti su tu bili da bi stekli osnovu za zarađivanje novca. Svi su na škole gledali kao na vrstu restorana novog tipa.

Što je obrazovanje nitko se nije pitao.

Kad su ih zaskočili problemi poput slabljenja države, društvenog mraka, pokvarensti cara, pokvarenosti političara, pokvarenosti čitavog naroda, razmjena pokvarenosti između pokvarenjaka u školama i pokvarenjaka izvan škola sto posto je porasla.

Dakako, u siromašnoj i slaboj državi mnogi nisu imali ni da se pošteno najedu, takvima je teško sačuvati karakter; ljudski karakter često se sroza uslijed ekonomskog pritiska. I to je istina. Ali to nije opravdanje za prosvjetne radnike. Zašto nam je potrebno obrazovanje? Da bismo spaslili državu. Kako da je spasimo? Učenošću i ljepotom ljudskog karaktera. Po tom kriteriju trebalo je da se prosvjetni radnici vladaju, radi toga trebalo je da se oni koji su riješili da budu direktori škola i profesori odreknu svojih sitnih koristi. Možda ne bi trebalo svu krivicu svaliti naprofesore; ja ne krivim samo njih. No ima žena koje radije trpe glad nego da budu prostitutke. Zar profesori ne mogu stisnuti zube i biti karakterni? Dakako, vlada najradije kinji upravo čestite građane, čestiti profesori utoliko više trpe ukoliko su čestititji. Međutim, ma koliko rđava vlada bila, ona ipak mora voditi računa o javnom mnijenju. Kada bi naši prosvjetni radnici zaista bili ljudi od karaktera, i njihovi bi studenti također bili ljudi od karaktera.

Zar bi društvo uvijek bilo toliko zaslijepljeno da ne bi moglo razlikovati dobro od lošeg?

Kada bi društvo shvatilo da su prosvjetni radnici poput očeva punih jubavi, i kada bi njihovi studenti mogli nešto postići u društvu, zar bi se vlada usudila olako gledati na obrazovanje? Zar bi se usudila uskratiti im fond? Vjerujem da bi deset godina karakternog obrazovanja promijenilo Zemlju mačaka. Novo oobrazovanje sprovodi se već dvjesta godina, a kakav je njegov rezultat? Da je u starom sistemu bilo moguće podizati ljude čestite, koji vole svoje roditelje, lojalne, zar i novo obrazovanje ne bi polučilo dobre rezultate? Svi govore – osobito prosvjetni radnici – da je društvo crno, a tko bi se trebao prihvatiti zadatka da ga izbijeli? Prosvjetni radnici kukaju da je društvo crno, a ne pada im na pamet da je njihov zadatak da ga izbijele, ne pada im na pamet da njihov karakter treba biti sjajan poput zvijezda u noći, bez toga nema nade!

Znam da sam otišao u krajnost i da sam preveliki idealist. No, ne bi li i prosvjetni radnici trebali imati bar malo ideala? Znam da im vlada i društvo uopće ne pomažu, ali tko je lud pomagati ljudima koji su podjednako pokvareni kao vlada i društvo?

Vidio si kako kolju profesore? Ne čudi se tome. To je prirodna posljedica beskarakternog obrazovanja. Kako su profesori beskarakterni, prirodno je da su i studenti takvi. I ne samo to, nego su se vratili nekoliko desetaka tisuća godina unatrag, vratili su se u drevno ljudoždersko doba. Ljudska vrsta veoma sporo napreduje, ali zato strelovitom brzinom nazaduje. Dovoljno je da nakratko nestane ljudskog karaktera, pa da se odmah vratimo na stupanj barbarizma. Štoviše, naš obrazovni sistem unazađuje nas već dvjesta godina. U tih dvjesta godina slika je manje-više bila ovakva: ako se direktor ne tuče s direktorom ili profesorom, onda se profesor tuče s profesorom ili direktorom; ako se studenti međusobno ne tuku, onda se mlate s profesorima i direktorima. Tučnjava ih je začas preobrazila u životinje. Nakon svake tučnjave zivotinja u njima bivala je sve divljija, pa je sada uobičajeno vidjeti studente kako ubijaju profesore i direktore. Naš je obrazovni sistem ciklički, studenti će jednom i sami postati direktori ili profesori, i oni će doći na red za ubijanje. Nasreću, nekolicina žrtava nimalo ne utječe na društvo. Tko je koga ubio u školi, nitko ne pita. Umračnom društvu poput ovoga ljudi, čim dođu na svijet, već kao mlade zvjerke počnu njuškati i kandžama grepsti uokolo ne bi li pronašli nešto za jelo. Korist, makar bila sićušna poput zrna pijeska, mogla ih je natjerati da se grčevito bore kako bi je se domogli. Kad se jedna takva grupa u školi sretne s gomilom profesora, to je kao kad se čopor gladnih mladih zvijeri nađe licem u lice s čoporom gladnih vukova: moraju se upotrijebiti kandže i zube. Pohlepa za izgledom na najsitniju korist može razbuktati životinjske nagone naslijeđene od praljudi; stoga zbog jedne jedine knjige, jednog jedinog opojnog lista, može doći do takve tučnjave da se leševi raspu na sve strane. Učestvovati u raznoraznim pokretima i demonstracijama u naravi je mladih ljudi, to im se može oprostiti. Ali naše demonstracije i pokreti lokalnog su obilježja: prvo se nađe izgovor za pravljenje izgreda, zatim se ruše kuće i uništavaju stvari, pa najposlije studenti, sretni i zadovoljni, odnesu kućama cigle i ostatke polomljnih predmeta. A to si i njihovim roditeljima dopada. Zahvaljujući tome što su izazvali nered donijeli su kući nekoliko cigli i motku, te se ne može reći da su se zabadava bunili.

Direktori i profesori kradu kad god im se ukaže prilika za to, a studenti pronalaze izgovore kako bi rušili i razbijali, a potom odnijeli kući sve što se može odnijeti. Treba da crknu i jedni i drugi. To što studenti ubijaju direktore i profesore nije ništa drugo nego očita volja neba; kad oni postanu direktori i profesori i oni će biti ubijeni i to je logična neumitnost. To je naše obrazovanje. Ako obrazovanje napravi od ljudi divlje zvijeri, ne može se reći da se njime baš ništa nije postiglo. Ha, ha!

______________________________________________________________________________________________

Knjiga je napisana 1932. Lao She je pseudonim pod kojim je Shu Qingchun izborio za istaknuto mjesto u novijoj kineskoj knjizevnosti. On sam nije bio zadovoljan djelom. Govorio je da je humorist a ne satiričar.

Meni se dopala. Jako je moderna 🙂

Oglasi
1 Komentar »

A.B.Šimić, Poetae

 

Poetae sunt miratio in mundo

ei eunt per terram et oculi eorum

magni et muti crescunt prope res

auribus applicatis

ad silentium quod eos circumfundit et angit

poetae sunt vibratio aeterna in mundo

 

(in linguam latinam convertit m.sušac)

Komentiraj »

Upisi u srednje škole

Ministarstvo je objavilo rezultate nakon ljetnog upisnog roka.

Nerealno velik broj novih gimnazijalaca. (ono malo mjesta što je ostalo za jesenski upisni krug, pripada klasičnim odjelima, i privatnim gimnazijama s pravom javnosti) (radi se o nepopularnim odjelima, odnosno, o školama “na plaćanje”)

Zbog čega nitko ne misli o tome, što ćemo sa svom tom “pametnom” djecom, nakon državne mature? Odnosno, koja im to posebna znanja gimnazijski program daje?

Komentiraj »

Inventura

Po Klaićevu rječniku, riječ inventura, kao i inventar, dolazi od latinskog invenire u značenju naći, nalaziti, naići na što.

Inventar je 1. točan i podroban opis imovine, s naznakom vrijednosti predmeta; 2. sama ta imovina.

Inventura je, opet po Klaiću, popisivanje imovine; popis robe u trgovini, skladištu.

Zbog čega nas to zanima?

Kad dođe do problema, važno je znati točno značenje riječi, zar ne?

A da se radi o zaista velikom problemu, čovjek shvati tek kad mu google ispali 707 000 rezultata u 0,26 sekunde (na hrvatskom jeziku, pojam upisan u tražilicu: “što je inventura”).

Posebno mi se dopalo ovo http://www.inventura.com.hr/

Sve u svemu, stvar je prilično ozbiljna.

Oboje roditelja su mi ekonomisti. Odrastala sam s takvim – pojmovima (štogod da to značilo). Znam da smo mrzili kraj godine, jer se tada moralo ostajati na poslu dulje i praviti inventuru. Mama češće puta. Ona je bila običan referent, i uvijek bi bila u nekakvim komisijama. Otac je bio nekakav direktor, pa bi on ostajao na poslu dulje, ovako ili onako (bez obzira na određena doba godine). Uglavnom, otac bi donosio doma rokovnike i stolne satove -> poklone poslovnih partnera, a mama bi taj jedan put u godini donijela stare bilježnice ili papire za printanje, jer su bili viškovi na popisu inventara, pa bi članovi komisije te viškove razdijelili između sebe. Eto, to je ta lopovska firma! Što se mene tiče. Naime, kako se čini, ekonomisti su jedina sorta koja ne može primati mito kao recimo liječnička ili nastavnička kasta. Ali zato imaju – Inventure!

Kako ne!

Liječnici i nastavnici također moraju popisivati imovinu i.e. praviti inventuru, krajem godine. Formira se komisija, i sve po pravilu umijeća, ta trojka čak dobije i postotak na plaću! Mi ostali, da nešto ima ili da nešto ne štima, doznajemo tek kad se treba podmiriti trošak jer je netko “otuđio ili uništio… zajednički laptop”.

Umjesto galame: Koji laptop? Kad smo ga kupili? ili Tko se njime služio, učenici ili nastavnici?, dozvoli mi, čitatelju, malo rodu (p)o jeziku:

INVENTURA je p.f.a. glagola INVENIO, 4. VENI, VENTUM, i to njegov oblik za srednji rod u množini.

p.f.a. je particip futura aktivnog, koji se tvori od participske osnove glagola i nastavka -urus, 3, a na naš jezik se prevodi namjernom rečenicom ili sa hoteći (kaneći) i infinitivom glagola.

Dakle: hoteći (kaneći) naći, ili da nađem/š/e/mo/te/u  nekoga ili nešto

Dakle, važna je – namjera.

Dakle, tko je ukrao laptop?

Komentiraj »

Ars grammatica

Okrenuta prema samoj sebi, i uvjerena da upravo njome započinje istinska znanost o jeziku, suvremena je lingvistika antičke teorije shvaćala uglavnom kao više-manje egzotičnu prethistoriju čija se zanimljivost svodi, u najboljem slučaju, na izvjesne podudarnosti između nekadašnjih i sadašnjih poimanja jezičnog fenomena. Lingvistika 20. stoljeća, dakako, priznaje da se njezina izvorišta nalaze u antici, ali najčešće ne smatra da te udaljene točke mogu realno korespondirati sa složenim spoznajnim modelima moderne znanosti o jeziku.

Zbog toga su grčka i rimska istraživanja jezika u povijestima i pregledima, ondje gdje se uopće spominju, svedena na nekoliko redaka sastavljenih gotovo redovito bez izravnog uvida u originalne antičke tekstove, dakle na temelju sekundarne i tercijarne literature. Dok se filozofiji, napose Platonu i Aristotelu, ipak odaje priznanje da je uočila neke probleme kojima se bavi i današnja lingvistička teorija, paradoksalno, gramatici, koja je “najlingvističkija” od svih područja antičkog interesa za jezik, namijenjena je sudbina pravog siročeta: jedva je spomenuta, i to najčešće samo na razini navođenja imena Dionizija Tračanina.

Dionizije Tračanin (← 2. st.), grč. filolog; pisac prve gramatike Gramatičko umijeće, u kojoj je sažeo aleksandrijsku helenističku gramatičku tradiciju; poslužila kao uzor potonjim gramatikama.

Riječ je zapravo o nevelikom radu, u dvadeset kratkih poglavlja, u kojem je u sažetom izričaju prikazano tada suvremeno stanje gramatičke teorije. Nakon uvodnog poglavlja, koje sadržava definiciju gramatike i njezinu podjelu, te poglavlja posvećenog prvom od navedenih dijelova – čitanju, govori se, u dvama odjeljcima, o suprasegmentalnim elementima, naglasku i rečeničnoj interpunkciji. Slijedi, po ne sasvim jasnim kriterijima uvršteno, a možda i greškom, poglavlje o rapsodiji, a zatim se niže pet “fonoloških” odjeljaka: o elementu-fonemu, o slogu uopće, te o dugom, kratkom i dvolikom slogu. Jedanaesto poglavlje sadržava definicije riječi i iskaza, a potom je redom opisano osam dijelova iskaza (koji donekle odgovaraju vrstama riječi u modernim gramatikama): ime, glagol s dodatnim poglavljem o konjugaciji, particip, član, zamjenica, prijedlog, prilog i veznik.

Zanimljivo je da su suvremeni interpretatori skloni tome da Umijeće promatraju prije svega kao gramatiku grčkog jezika, iako se zapravo radi o priručniku teorije gramatike u kojem su primjeri uzeti iz grčkog jezika, jer je jedino on u očima helenskih znanstvenika predstavljao ljudski jezik u pravom smislu te riječi, dok su svi ostali idiomi bili tek modaliteti iskazivanja barbarskog duha. Zbog toga je primjedba o nepotpunoj deskripciji grčkog jezičnog sustava u Umijeću, jednako kao i tvrdnja da je ono bilo stoljećima standardna grčka gramatika, zapravo promašena.
U Dionizijevoj gramatici središnje mjesto među jezičnim jedinicama zauzima iskaz, a iz njega se izvode njegovi strukturalni elementi, i promatraju se, i na planu izraza i na planu sadržaja. I kada se Noam Chomsky, tražeći filozofske korijene svoje teorije, vraća u razdoblje racionalizma, on ne zapaža da je već antika raspravljala ne samo o logičkoj formi iskaza (kod Platona i Aristotela) nego i o njoj pridruženoj sintaktičkoj strukturi: od okupljanja osnovnih sastavnica oko subjektne i predikatne sintagme do glagolskog upravljanja ostalim komponentama.

Osim toga, teorija iznijeta u Umijeću, temelji se na poimanju cjeline jezične djelatnosti i na težnji da se komunikacija učini što efikasnijom. Stari Grci su – kao što Dionizije Tračanin jasno dokazuje – znali da je jezik izvan komunikacije i čovjekove simboličke prakse besmislen, i nema pravog razloga da i mi danas ne pokušamo aktivno sudjelovati u tom njihovu znanju.

Nietzsche u jednoj knjižici o istini i laži objašnjava kako samo zaboravljivi čovjek može umisliti da posjeduje istinu budući da su “stvari o sebi”, tj. čista istina, nedohvatljivi i najvećem intelektu. A naše istine, posebno one znanstvene, su zastarjele metafore i kao takve iluzje. Vrhunac čovjekova znanja je da nešto sakrije, potom to traži i pronađe.

Komentiraj »

Mobbing

Mobbing je engleski izraz za zlostavljanje na radnom mjestu. Mobing je specifični oblik ponašanja na radnom mjestu, kojim jedna osoba ili skupina ljudi sustavno psihički ponižava i zlostavlja drugu osobu.

Engleski izraz “mobbing” je ili gerund ili particip prezenta, tzv. ing-oblik (ing-form), koji se tvori tako da se na osnovu glagola doda nastavak -ing.

Gerunde niti participe, naš jezik ne poznaje kao vrste. Ipak, recimo da se radi o glagolskoj imenici u prvom slučaju, odnosno, glagolskom prilogu sadašnjem, u drugom.

Promotrimo sad tvorbu:

Engl. glagol “mob” u značenju “bučno navaliti, nasrnuti (na koga) u rulji” /prema Englesko-hrvatskom rječniku Rudolfa FIlipovića/

u nas bi kao glagolska imenica, koja se tvori od nesvršene osnove glagola na koju se dodaje nastavak -nje, ili -anje, glasio:

-> bučno nasrtanje ili navaljivanje (na koga).

U nas se glagolski prilozi sadašnji tvore od nesvršene osnove glagola, i to tako da se u 3. licu množine u prezentu doda nastavak -ći, dakle:

-> bučno nasrćući ili navaljujući

Hrvatski je težak! Zaista, zašto nije “nasrtavanje”? A “nasrnuće”? Ne znam. Možda i jest, ali…

Zašto mi jednostavno ne bismo preuzeli engleski izraz, i malo ga ponašili, poštujući jedino pravilo da se u nas ne podvostručuju suglasnici? Uostalom, u praksi(?) izraz “mobbing” znači… toliko toga drugoga.

***

Prije nekoliko godina, dok sam još bila nova u školi u kojoj i danas radim, bila sam svjedok neviđenog vrijeđanja i ponižavanja profesora fizike, koji je napunio godine života, ali ne i staža, za odlazak u mirovinu. Želio je još raditi, a zakon mu je to i dozvoljavao. A onda mu je ravnatelj ispred cijelog nastavničkog vijeća bacao u lice papire na kojima su bile tobožnje pritužbe učenika, na njegov rad i ponašanje, udarao šakom o stol, galamio da nije on nikakav muškarac(!) kad se u cijeloj karijeri nije odmakao od obične profesure, a meni je posebno u sjećanju ostalo kad je rekao da su mu (profesoru) u torbi kablovi ovako debeli (zamisli stisnutu pest), i da se jadna djeca (radi se o maturantima gimnazije, sportašima i odlikašima) boje da će dobit batine. Sjećam se da je profesor samo sjedio, sav crven u licu, gledao u pod, i jedva se suzdržavao da uopće progovori. Sjećam se da mi je došlo nekoliko puta da viknem “Prestanite! Prestanite” Prestanite!”, ali kad sam vidjela lica kolega koji su mi bili blizu, podrugljiva lica, u smjeru starog profesora, pokolebala sam se, i kukavički šutjela. Eto tako da se sjećam tog i sada.

Vidite kako ta stvar funkcionira:

Jedno je kad nekom nisi drag, pa te taj netko malo ogovara, pa onda naleti netko drugi, pa se malo ogovara taj drugi, pa treći… dokoni i nesigurni ljudi to jednostavno rade, i tu se ne može ništa. Ali sad se radi o tome da nekome treba nečije radno mjesto, i da nema drugog načina, nego da se izluđivanjem natjera nepoželjnu osobu da ode.

Profesor je otišao. Došla je neka mala, ‘nako, draga i simpatična. Kad bi se “zamjerila” ravnatelju, stavio bi na zajednički stol njenu diplomu iz koje se moglo vidjeti da je rođena 1978. upisala PMF 1997. a diplomirala 2008.

Jadna mala.

Tako sam i ja mislila.

Ali jutros, ta “mala” sjedi i komentira. Tko god da je prošao, imala je za nj “duhovitu” primjedbu: na račun izgleda, oblačenja, ponašanja, stila rada i uvjerenja… ni za koga nije rekla ništa dobro… da bi na koncu zaključila kako je naša škola “živi cirkus”.

Pretpostavljam da će za koju godinu ona biti ravnateljica. (Možda i jedina djelatnica.)

***

Zašto šutim?

Je li bolje kukavički šutjeti, ili kukavički pobjeći, ili se kukavički priključiti da bi izbjegla da i sama budem ogovarana (kao da se to već ne događa)?

Ili je bolje raditi ono što znam?

A znam o jeziku:

Dakle,

kroz povijest mnogo je primjera preuzimanja tuđih riječi, radimo to nesvjesno, i zbog siromaštva izvornog leksika. Međutim, gramatičke tvorbe su izvorno naše i to je ono što čini razliku od jezika do jezika.

Ispravna tvorba bi glasila: glagolska osnova MOB + nastavak za gerund, kako slijedi -ANJE, dakle, MOBANJE!

Međutim, treba uzeti u obzir da je ispravno ono što u jeziku zaživi, tj. ono što se češće koristi. Češće sam imala priliku čuti da neki ljudi kažu MOBINGIRANJE, što je rječotvorno pogrješno, ali obzirom da se radi o obliku ponašanja na radnom mjestu, a da u nas radno mjesto imaju samo pripadnici boljih staleža, i budući da su bolji staleži glasniji i uvjerljiviji, to je veća vjerojatnost da će njihovo biti uzeto za ozbiljno, tj. da će izraz “mobingiranje” opstati.

Ni protiv toga se ne može ništa.

2 komentara »

Futur Prvi

I.

Imala sam u srednjoj, profesoricu koja je imala malo čudne metode. Plus, bila je zgodna plavuša, a u pretežno ženskoj školi, to se pisalo u minuseve. Za čas su je cure proglasile glupom.

Zašto to sad spominjem: zbog futura!

Ona je tu lekciju doslovce preletjela, govoreći da je futur prvi šarlatanski, da ga koriste jedino oni koji čitaju vremenske prognoze ili oni koji proriču budućnost.

Ko da je sad čujem: “Sutra ĆE BITI sunčano. A onda ti dojde naoblaka. Ili UDAT ĆETE se u tridesetpetoj. A eno je i sad sjedi ispred TV-a.”

Futur je drugi cijenila više, ali tu lekciju ostavimo za kasnije.

II.

U mojoj sadašnjoj (pretežno ženskoj školi), pa u finalnoj zadaći, pa u analizi rečenice, najbolja učenica je poviše MUTABO točno, ali neurednim rukopisom, napisala: 1.sg.fut.1.a.

Čitava njena grupa je prepisala 1.g.putra.

I nisu se šalili.

III.

Dovršila sam maloprije “Šest lica budućnosti” nekog Patricka Dixona. Autor je navodno cijenjen, ugledan i bogat(!) futurolog.  A autorsko mu djelo obiluje futurima. “Očekujte ovo, očekujte ono!”

Urednici su na koricama najavili “nezamjenjiv vodič za svakoga tko želi doznati što nam budućnost nosi”, te istaknuli da je “promjena neizbježna stvarnost modernog doba“, kano da nikad nisu čuli za našeg P.Preradovića.

Ugl. osim novih epidemija, ratova, ideja, politika i inih crnjaka, spominje i bitnost cjeloživotnog obrazovanja.

Od svega mi je zapalo za oko jedino ovo:

“Države će postaviti sve ambicioznije ciljeve u pogledu pismenosti odraslog stanovništva, njihovih sposobnosti računanja i služenja računalom. Za loše rezultate okrivljavat će se škole, a kritičari neće biti samo roditelji, već i bivši učenici. Očekujte tužbe bivših učenika koji će smatrati da su čitavi njihovi životi uništeni nekvalitetnim predavanjima, neprepoznavanjem njihovih posebnih potreba, neuspješnim sprječavanjem školskog nasilja ili seksualnog napastovanja te neiskorištavanjem punog potencijala naprednih učenika.”

(P.Dixon, Šest lica budućnosti, Profil, Zgb.  str.58. prev: Nikica Mauhar)

Taj pojma nema da je lakše vladati glupim narodom, a što se tužbi tiče, velim, ajmo svi prije nego se netko nije sjetio proglasiti škole, skup sa svim pripadajućim osobljem, nedodirljivima i neutuživima. Zamisli samo koliko bi para stajalo državu kad bi samo recimo moj razred tužio nastavnicu iz prvog poglavlja. Zaista, sreća da nitko ništa ne čita. Pogotovo šarlatane.

Iako, nikad se ne zna.

Komentiraj »