pollex.hr

metodika u nastavi klasičnih jezika

Pristup Internetu – temeljno ljudsko pravo

Prije par mjeseci, rav. je bila dovela u školu nekoliko mladih ljudi s Filozofskog. Iako znam da ne bi bilo nikakve razlike da se radilo o ljudima s bilo kojeg pedagoškog fakulteta iz bilo kojeg grada naše domovine, ovdje naglašavam Filozofski jer:

a) tiče se mene (bijaše mi alma mater:D)

b) svojevremeno su mladi ljudi s Filozofskog u fino galamili o ljudskim i studentskim pravima (kako se čini, s uspjehom)

c) smjestiše se blizu mene te me počastiše zrncima mudrosti (koje namjeravam, bez ikakvih, izmjena iznijeti ovdje)

-_-

Jedna je profesorica, s nepunim radnim vremenom, otišla u mirovinu, što je automatski otvorilo prostor za dva (2) radna mjesta. Nije se dugo čekalo, iako se dugo nagađalo, a njih dvoje je, bez da je raspisan natječaj, stajalo kraj one jedne prazne stolice. Ravnateljica je rekla da je u nje jaka vjera u mlade naraštaje, da će ona učiniti sve da mladima pomogne, te da upravo to i čini, a dalje da je na njima da se dokazuju i pokazuju što znaju, ako misle opstati na slobodnom tržištu!

Za očekivati je bilo da će se ovo dvoje mladih počupati oko one slobodne stolice. Ali nisu.

Zašto?

Prvo; za stalno mjesto u državnoj službi, nije bitno što znaš raditi (i znaš li uopće) nego imaš li sve potrebne papire. VSS-ima je potrebno imati diplomu odgovarajućeg fakulteta, domovnicu, rodni list, poreznu karticu te uvjerenje o nekažnjavanju ne starije od šest mjeseci. Sve ovjereno kod ovlaštenog javnog bilježnika.

Drugo; za stalno mjesto u državnoj službi, ne moraš se dokazivati niti pokazivati što znaš, dovoljno je da imaš nekoga tko će jamčiti za to.

Treće; tek kad skupiš / dobiješ / imaš, sve što je traženo u prvoj alineji, možeš se nadati da će te određena državna ustanova uputiti na dalje neophodno školovanje i usavršavanje, jer će ti za stalno mjesto u državnoj službi još trebati i uvjerenje o položenom stručnom, državnom ispitu.

(Druga je alineja opcionalna, jer se može naprimjer dogoditi da imaš deficitarno zanimanje, pa određena državna ustanova, nema izbora nego da tebe uzme. Ali, vrlo su to rijetki petci.)

Zbog čega se, dakle, ovo dvoje mladih ipak nije počupalo:

(slijedi nevjerojatan prizor)

NISU ZNALI.

Po vlastitom priznanju, oni nisu znali da se za radno mjesto treba raspisati natječaj, da trebaju još učiti za famozni stručni ispit, nisu znali da moraju proći “praksu”, a pogotovo nisu znali da su tu privremeno dok ne skupe sve potrebne papire.

(slijedi još nevjerojatnije)

Niti ravnateljica ništa od tog nije znala.

-_-

Kako se u zadnje vrijeme sve više priča o pravu na pristup informacijama, nisam mogla a da se glasno ne zapitam: što je s obvezama. Nije li obveza određene državne ustanove da mlade i neuke informira? Nije li obveza mlade i neuke osobe, pod pretpostavkom da ne želi neukom biti, da se informira o svojim pravima I obvezama?

Onog trena kad su mi mladi filozofi počeli kukati o ljudskoj zlobi i sebičnosti, o sveopćoj iskvarenosti i neljudskosti modernog društva, pa i o osobnoj kalvariji: “mučiš se, učiš, a na kraju nigdje čovjeka koji bi mladoj, obrazovanoj osobi dao vjetar u leđa…”

moram priznat, osjetila sam mrvicu sažaljenja (homo sum, nihil humani je je je)

ali, kad sam ih uputila na stranice Agencije i dala im kontakte, i svoj školski i privatni mail, jedno od njih je reklo da “nije baš na ti s tehnologijom”, a drugo se našalilo da je “po tom pitanju k’o iz pećine”.

Ako mene pamćenje ne vara, oni studentski prosvjedi su bili koordinirani preko fejsa… sad; kako to?

nastavit će se…

Oglasi
Komentiraj »

Pravilnik o praćenju i ocjenjivanju učenika

Imam jednog učenika koji ne zna čitati, ali ima peticu iz latinskog. Zapravo, pišem ovo u jednini, iako je takvih sve više i više.

Nije njemu problem zapamtiti pravila izgovora: kad je C, kad je K, kad TI, a kad CI. Problem je ta pravila primijeniti.

– Srca ti, – rekao bi – svaki put drukčije!

Kako ipak uspije dobiti peticu na testu, možda zna njegov smartphone, a možda se koji put potrefi – isto!

Sigurno je jedno: Ja nisam išla u školu za policajce, eda bih istragu pokretala 😀

Moj je posao: proizvodnja znanja!

E sad, još u moje vrijeme, svrha učenja, svrha škole je bila “treniranje memorije”, a onaj koji je mogao najviše podataka memorirati i suvislo interpretirati, imao je i najviše ocjene. (Naravno, u to vrijeme, nisi vodio računa o tome koliko tko ima para i što mu roditelji rade. Ali i to je stvar kućnog odgoja.)

Samo “treniranje memorije” ima višestruke dobrobiti: osim trenutne i najočitije – dobre ocjene – važnije su one dugoročne, naime, najnovija znanstvena istraživanja su pokazala da ljudi koji od mladosti vježbaju pamćenje, imaju manje šanse da u starosti uhvate demenciju. To, i ako jedu kefir. (Pa ti rješavaj sudoku križaljke!) I drugo, lakše se socijaliziraju, budući da imaju širok dijapazon tema za razglabanje sa sebi sličnima – odlikašima – što neizbježno vodi ka vrhu društvene ljestvice.

Medjutim,

moj je posao: proizvodnja znanja.

Kako se točno znanje proizvodi… ne zna se. Ali sintagma je zgodna. Lako se pamti.

Jer se stalno ponavlja.

Budući da sam prikrivena štreberica, smislila sam sebi opravdanje, a ono glasi otprilike ovako: Trebam ih učiti da poštuju pravila, da znaju odvojiti važno od nevažnog, i da radije traže sličnosti u stvarima i pojavama, nego razlike.

A znanje će se onda samo od sebe proizvesti.

Ne proizvodi se.

Danas su me (opet) pitali o pravima i pravilima (famozna “dva datuma”), i kad sam im rekla da su to jedva dva papira za pročitati, a dio koji njih zanima je samo jedna i pol rečenica, začudili su se; što ja to njima pokušavam reći.

– Pa da pročitate sami! I da zapamtite.

– Dooobro. Ali di se to točno nalazi?

(zapanjuje kako pronađu lektire, projekte i pitanja iz testova, a ne znaju za Narodne novine)

OVDJE

Komentiraj »

Poligloti

Da je danas Međunarodni dan materinjeg jezika doznala sam preko radija. U mojoj, naime, skoli, nitko nije mislio da je obiljezavanja vrijedan. Tamo je još uvijek na snazi izrugivanje ministričinom(?) zastupničinom(?) lošem engleskom. Zaista, da ne radim u javnoj školi, ne bih imala pojma čemu služe političari: malo skuplji big brader za Intelektualce! In summa, nek bude rečeno samo to, da se danas zaključilo da je jedini političar koji nas nije sramotio po svietu bio – ta ra – I.Sanader: otmjen, obrazovan i poliglota. (aj ašur ju prim.b.) Ali vratimo se stvarnom životu:

Da biste mogli pratiti priču kliknite ovdje, jer otprilike to je rekla radio voditeljica s početka posta, a na nju se nadovezala neka doktorica  profesorica s nekog instituta sa najnovijim znanstvenim otkrićem, da djeca do četvrte godine MOGU BITI poligloti, pod uvjetom da savladaju materinji jezik, jer je znanje materinjeg preduvjet za učenje bilo kojeg drugog jezika.

Stvarno nemam potrebu komentirati, ali još ne mogu vjerovati da sam to TO čula ponovljeno i ponovljeno i ponovno nekoliko puta za redom.

Sad malo čituckam po portalima: uglavnom doktorice profesorice prosvjeduju protiv tuđica (naj su ljuće na anglizme), koje su iskvarile majčinski nam hrvatski.

Vala, sestro, kad probereš i izbaciš sve, ali sve stranjske rieči, ostaju ti NU i NA.

Komentiraj »

A di je treći?

Ovlasti ravnatelja (8)

 

Ovaj post je test.

Bojim se, naime, da ultratanki laptop koji je ravnateljica počela nositi preko ramena otkad je postala poslovnom ženom, nije samo modni dodatak. Strah me je, dakle, da je počela čitati moj blog. Ukoliko je tome tako, te ako se to pokaže istinitim, nakon sto objavim ovaj post, trebala bih potražiti novi posao. Ne mora u struci. Brzo učim.

Naime, na sjednici, koja je trajala do dugo u noć i na kojoj je prijetila da pazimo što govorimo i da sve uvijek do nje dođe, i da prije padamo mi, pa tek onda ona, krivnju za plazma televizor je svalila na prijašnje ravnateljstvo. Sad, nisam baš pazila točno kako je došlo do toga, da sveopće oduševljenje uvođenjem modernih tehnologija (u atrij škole) prijeđe u gnušanje, šuška se da je bilo nekakvih prijava inspekciji ili uskoku (ja stvarno nisam), uglavnom, u afektu je izvalila da svi dobro znaju, ovaj znamo, da su to televizori (množina?) koje je izdavačka kuća ta i ta, promotivno darovala, te da bi oni stajali u prašini da ih Ona nije spasila: jedan od njih je darovala nekoj humanitarnoj udruzi, a drugi svi znamo je li, gdje je.

nenagradno pitanje:

Kako znamo da je ravnatelj politički?

(jer uvijek svaljuje krivicu na prošlu vlast)

 

Komentiraj »

Io Saturnalia

Prije neki dan sam nazočila razgovoru o izgovoru latinskog jezika: starija kolegica (da, ona koja misli da je grčki romanski jezik i tako godinama poučava učenike) je izrazila svoju fascinaciju činjenicom da je latinski, iako mrtav, služben jezik u državici Vatikan, a stariji kolega je prisnažio da je do nedavno to bio službeni jezik i Hrvatskoga sabora. Zatim su se složili da je nedopustivo da određeni narodi, a pri tom su, osim Talijana, bili spomenuti i Anglosaksonci, kvare latinski jezik nekakvom svojom izmišljotinom izgovora.

– Mene posebno žulja ono Č č Č ili još gore Đ đ Đ…

Kako već dosta dugo hodim po zemlji, znam da nije pametno raspravljati s budalama(!) te sam se nečujno udaljila. Moglo bi se reći da je to bio kukavički potez, ali bijeg je nekad bolja polovica hrabrosti.

Kako su mi bahatost i opće neznanje vječna inspiracija(!), ne mogah odoljeti a da zapis o maškarama ne započnem u duhu!

Ovakva je priča:

Točno podrijetlo riječi “karneval” ne može se odrediti: Neki ga izvori povezuju s “carrus navalis” i grčkom proljetnom svetkovinom boga Dioniza. Drugi će pak reći da se radi o “caro, vale!”, “zbogom meso” jer označava početak velikog posta.

Pričajući sa svojim učenicima, o rimskom kalendaru i uopće o računanju vremena, povezali smo naše maškare s rimskom svečanosti Saturnalija. Zašto? Tj. kako? Rimski je kalendar u početku imao deset mjeseci, a onda je kralj Numa dodao još dva. Januar i Februar. Godina je započimala u proljeće, mjesecom Martom, završavala u desetom mjesecu Decembru (od decem za deset), a dva zimska mjeseca su bila doba mirovanja, umiranja, doba kad su demoni vladali zemljom. Saturnalije, svetkovine posvećene bogu Saturnu, obiljezavale su novo buđenje prirode, a padale su, navodno, u vrijeme zimskog solsticija, pa se danas najčešće uspoređuju s Božićem.

Računajući na prste, došli smo do zaključka da nije logično da se u sred zime tjeraju demoni, jer su oni tu i kroz siječanj i veljaču, koji su najhladniji. Onda smo se sjetili zvončara, koji u nekim našim krajevima, nekako oko veljače, obilazeći i stvarajući nesnosnu buku, u kozjim (ovčjim?) kožama (baš kao Dioniz!) tjeraju zimu i najavljuju proljeće. Jedan je učenik(15) rekao da se njemu već dugo čini da ovaj kalendar ne štima i da bi se nešto trebalo napraviti po tom pitanju.

Pitala sam, misle li da smo se mi usklađivali s ostatkom svijeta, ili da bi se svijet trebao uskladiti s nama. Jer svaka tradicija ima ovakve ili onakve maškare! Nije li i noć vještica nekakvo maškaravanje, ali u sasvim drugo doba godine i na sasvim drugom kraju Zemlje?

Kad se radi o dalekoj, davnoj prošlosti, i kad se radi o stvarima koje su nerazumljive i nespoznatljive, ili ako je jednostavno, pametnije ne miješati se previše u velike kozmičke stvari, sigurnije se okrenuti poeziji nego historiji. Na koncu, otac povijesti Herodot, pisao je pričice za razbibrigu. Povijest nikad nije smjela biti ozbiljna znanost. To je preopasno. Jednako tako se i svaki razgovor o filologiji na kraju završi svađom, čijim jezikom govore Hrvati. Društvene znanosti parazitiraju na niskim strastima običnih, normalnih ljudi. Inače ih nema.

Naravno da sve to nisam izgovorila u razredu. Osim činjenice da bi to bilo nemoguće, nisam toliko blesava da namećem svoja promišljanja(?), nikad ne znaš što će se nekom zalijepiti za mozak i u kojem će momentu otpasti. Obično u najkrivljem i na najneočekivaniji način.

Okrenimo se, dakle, beletristici:

Imam “Saturnalije” Johna Maddox Robertsa. Peti dio serije SPQR, u izdanju Frakture iz Zaprešića. Vrlo traljav prijevod (svi su im prijevodi loši, no nije bed) je učinila Marijana Javornik Čubrić, a u devetom poglavlju, Decije (glavni lik) raspravlja s Ciceronom o – narodnim običajima:

“Marko Tulije, ti si jedan od najučenijih ljudi našega doba. Jesam li u pravu ako ustvrdim da je tvoje poznavanje bogova jednako opsežno kao i tvoje poznavanje prava, povijesti i filozofije?”

“Prvo, dopusti mi da kažem da nijedan čovjek ne može uistinu poznavati bogove. Ja sam opsežno proučavao ono što je napisano i izgovoreno o bogovima.”

“To mi i treba. Ako mogu postaviti tako osobno pitanje, koje je tvoje osobno uvjerenje u pogledu toga?”

Zastao je na trenutak. “Prije dvadeset godina otišao sam na podulje putovanje u Grčku. Učinio sam to kako bih proučavao, povratio svoje narušeno zdravlje, i usput, izbjegao da me Sula uoči. Još je bio diktator i imao je razloga da me ne voli. U to vrijeme iniciran sam u eleuzinskim misterijima. Bio sam pravi skeptik, no misteriji su se pokazali prosvjeljujućim i dojmljivim iskustvom. Naravno, zabranjeno je raspravljati o njima s nekim tko nije iniciran, no dovoljno je reći da sam otada uvjeren da postoji mogućnost ne samo za dobar život nego i za besmrtnost, ili barem kontinuitet duše.”

Nisam očekivao nista tako duboko. “Shvaćam. Pa ipak, većina ljudi u svijetu ima vlastite bogove za koje vjeruje da upravljaju svijetom. Ima li ičeg valjanog u tome?”

“Ono što ljudi imaju uglavnom je strah” rekao je Ciceron. “Boje se svijeta u kojem žive. Boje se onoga što vide i onoga što ne mogu vidjeti. Boje se drugih ljudi. Nijedan od tih strahova, žurno dodajem, nije neutemeljen. Svijet je ustinu opasno i neprijateljsko mjesto. Ljudi traže sile koje kontroliraju svijetom i žele im se umiliti.”

“A mogu li te sile postojati kako ih mi zamišljamo?”

“Misliš, je li Jupiter veličanstveni sredovječni čovjek s orlovima u pratnji? Ima li Neptun plavu kosu i trozub? Je li Venera bujna žena beskonačne seksualne privlačnosti?” Nasmijao se “To smo dobili od Grka, Decije. Našim precima bogovi nisu imali obličja. Bili su prirodne sile. Štovali su se u poljima, šumama i svetištima. No teško je zamisliti bogove bez obličja. a onda smo vidjeli slike koje su stvorili Grci kao prikaze svojih bogova i usvojili smo ih.”

“Ali možemo li mi zaista utjecati na bogove svojim obredima, svetkovinama i zrtvama?”

“Utječemo na sebe. Kada priznajemo te neopisive sile, vidimo sebe u pravoj perspektivi, a to je perspektiva poniznosti. Naši rituali obnavljaju poredak društva, od dnevnih obreda koje vodi glava svakog kućanstva do velikih državnih obreda. Svi se vrše zajednički i svi naglašavaju strogu hijerarhiju države u podložnosti drzavnim bogovima. Što se zrtve tiče, svi ljudi razumiju načelo razmjene. Nešto vrijedno daje se u zamjenu za nešto drugo. Običnim ljudima žrtva je upravo to – razmjena materijalnih predmeta za manje materijalne, no ipak opipljive koristi od bogova. Obrazovani ljudi zrtvu shvaćaju kao simbolični čin koji dovodi do jedinstva naših smrtnih sebstava i viših sila čiju premoć priznajemo.”

“A žrtvovanje ljudi?”

“Većina naroda, uključujući nas Rimljane, prakticirala je ljudsku zrtvu. To je uvijek bila najradikalnija zrtva. Neka su drustva bila zloglasna po tome, posebno Kartazani. Mi smo odavno ukinuli tu praksu, ne samo unutar Rima nego i u svim dijelovima svijeta kojima Rim upravlja. Da sam cinik, rekao bih da je to zato što postoji malo stvari koje manje cijenimo od ljudskog zivota, pa ne mozemo zamisliti da bi nasi bogovi htjeli tako bezvrijednu zrtvu.

Ipak, istina je posve drugačija. U zrtvovanju ljudi nudimo bogovima ono što nama najviše sliči. Identitet je najvazniji čimbenik u religiji i čaroliji. Mozemo prezirati drugog čovjeka kao ekonomsku jedinicu manje vrijednu od domaće zivotinje, ali priznajemo činjenicu da je on stvorienje vrlo slično nama.

Svatko od nas nejasno shvaća da svi dijelimo zivotnu silu, i nadamo se da će prinošenje zrtve toj sili zadovoljiti bogove. No to se mora napraviti na pravome mjestu i u pravo vrijeme i unutar pravog obreda. Da nema tih čimbenika, bojna polja i arene bili bi najsvetija mjesta na svijetu.”

 

A na drugom mjestu, Decije ovako racionalizira svoj strah zbog spoznaje da je Kralj luda, u stvari žrtveni jarac, ljudska žrtva, da su svijeće koje su se darivale za Saturnalije, pogrešan prijevod grčke riječi phota…

 

Dok sam prolazio ulicama, praznično veselje pred mojim se očima pretvaralo u nešto prijeteće i zlokobno. Zašto je toliko ljudi nosilo maske, ako ne zato da glume demone? Razlog za cijeli radosni događaj bio je samo primitivni zimski strah da ako malo ne udobrovoljimo bogove, oni nam sljedeće godine neće dati proljeće.

Znao sam da sam samo morbidan. Ljudi su uglavnom nosili maske zato što su koristili gužvu kako bi mogli švrljati s tuđim zenama i muževima. Slavili su zato sto je Rimljanima svaki razlog za slavlje dobar.

 

 

9 komentara »

Žvaka

“Ne žvači preko nastave!” – govorili su naši stari.

(Ja sam imala jednu profesoricu, koja je govorila da nismo krave da preživamo, i koja je hodala po razredu s košem u koji su cure redom pljucale žvake.)

A onda su se pojavili školski psiholozi, koji su rekli da je znanstveno dokazano da žvakanje smanjuje stres, i da je u redu da djeca žvaču dok god to rade pristojno.

Šta je sad?

Pomlatiše mi se prvašići, pod satom. Preko nastave.

Momčić je curi zalijepio žvaku u kosu, a cura je momčiću zalijepila šaku u nos, i tako je nastao kaos.

Ako sada malo bolje pogledamo gornju mudru izreku, možemo vidjeti i njeno dublje značenje: Ne žvači preko nastave, jer to ne samo da nije pristojno, nego toliko opušta da momentalno zaboraviš što radiš i gdje se nalaziš. Ne preživaj ko krava, ne pljuj ko kočijaš, ne lijepi suučenicima ispljuvke u kosu… da ne ispadne da dajem ideje, prestajem s nabrajalicom i vraćam se na radnju priče:

KAOS: Cure su se solidarizirale i zasule momke tekama, papirima i pernicama, a niti momčići nisu prema njima bili nježni. Naravno da malo pretjerujem, uvijek je većina ona koja stoji po strani, šuti i očekuje da netko drugi riješi stvar na pravedan način. Kako je pravda uvijek na strani govornika, to su zavađene strane stale objašnjavat tko je koga zašto i zbog čega. A pošto se zna da istinu govori onaj koji govori najglasnije, učiteljica je morala začepiti uši.

Svi su dobili po opasku.

Učiteljica može očekivati same probleme.

————————————————————–

POUKA: Ne izmišljaj toplu vodu; slušaj svoje stare.

 

Komentiraj »