pollex.hr

metodika u nastavi klasičnih jezika

T. S. Eliot o obrazovanju

Nije neumjesno iznijeti pokoju primjedbu na račun uske povezanosti obrazovne teorije s političkom teorijom. Svatko među nama s pravom bi se iznenadio kad bi u nekoj zemlji vidio da su obrazovni i politički sustav u posvemašnjam nesuglasju; ono što sam kazao o negativnom karakteru naše političke filozofije daje nam za pravo jednako tako kritizirati i naš obrazovni sustav, pri čemu ne mislim toliko na njegov praktični vid koji možemo naći ovdje ili ondje, koliko na pretpostavke o naravi i cilju obrazovanja koje utječu na praktični život građana ove zemlje. Ne trebam vas podsjećati da poganske totoalitarne vlade nerado prepuštaju sustavu obrazovanja da se brine sam o sebi i da se one teško susprežu od uplitanja u tradiocionalne metode rada tih najstarijih institucija: previše smo dobro upoznati s posljedicama takva uplitanja u obrazovni susutav u nekim državama, s tim što je posebno zanimljivo da se vladajuće garniture u tim zemljama redovito pozivaju na razloge koji nemaju bas nikakve veze s predmetom. Konkretne će okolnosti po svoj prilici posvuda i u sve većoj mjeri zahtijevati prilagođivanje obrazovnih ideala političkim idealima pa nama u jednoj i u drugoj sferi jedino preostaje birati između većeg i manjeg stupnja racionalizacije. U kršćanskom društvu obrazovanje mora biti religiozno, ne u tom smislu što će za nj biti zaduženi svećenici, još manje u smislu opresivnosti, ili nastojanja da se svakoga pouči u teologiji, već u tom smislu što će njegove ciljeve određivati kršćanska filozofija zivota. Obrazovanje ne će više biti samo termin koji obuhvaća mnoštvo međusobno nepovezanih školskih predmeta koje učenici uče s nekim posebnim ciljevima ili čak uopće  bez ikakva cilja.

Prilična šteta, tako se bar meni čini, nastaje zbog pukog neznanja; zbog izostanka bilo kakve zajedničke podloge znanja velik dio genijalnosti biva potrošen na nedovršene filozofije. Pišemo za naše prijatelje – od kojih su većina također pisci – ili za naše učenike – među kojima će biti velik broj pisaca; ili pak ciljamo na zamišljeno pučko čitateljstvo koje ne poznajemo i koje možda čak i ne postoji.

Ne možete očekivati kontinuitet i dosljednost u politici, kao što ne možete očekivati ni vjerodostojno ponašanje koje bi bilo zasnovano na čvrstim načelima, postojanima unatoč izmijenjenim okolnostima, ako oni nisu utemeljeni na stanovitoj političkoj filozofiji: i to ne neke stranke, nego nacije. Ne možete očekivati kontinuitet i dosljednost u knjizevnosti i umjetnosti općenito ako ne postoji jedinstvenost kulture, koja se na području obrazovanja očituje posredstvom uglavljene, što ne znači nužno i krute suglasnosti o tome što bi svatko do određene mjere trebao znati, te ako ne postoji jasna distinkdija – ma koliko nedemokratski  to zvučalo – između obrazovanih i neukih. U Americi sam primiejtio da je napredovanje studenata, unatoč njihovoj pronicljivosti, otezano time što nikad ne mozete biti sigurni da su dvojica studenata, osim ako su pohađali istu skoli i bili izlozeni utjecaju istih nastavnika u istom vremenskom razdoblju, slusali iste kolegije i čitali iste knjige, premda je broj kolegija što su ih slusali bio iznenađujuće velik. Čak i kad bi im ukupna količina informacija sto su ih primili bila manja, mozda bi bilo bolje da su pročitali manje knjiga , ali da su one bile iste. U liberalnom društvu, koje je liseno bilo kakvih pozitivno određenih svojstava, ne postoji suglasnost u pogledu nuznosti da posoje stanovite količine znanja koje bi svaka obrazovana osoba trebala usvojiti u svakoj pojedinoj fazi svoga skolovanja: u takvu društvu pojam mudrosti iščezava, a umjesto njega imate sporadično i međusobno nepovezano eksperimentiranje. Obrazovni sustav neke zemlje mnogo je vazniji od njezina sustava vladavine; jedino odgovarajući sustav obrazovanja moze objediniti djelatni i kontemplativni život, djelovanje i razmisljanje, politiku i umjetnost. Zato “obrazovanje”, kako je kazao Coleridge, “treba poboljšati i definirati ga tako da bude istoznačno sa stjecanjem praktičnih znanja i vještina”. Taj preokret doista je učinjen; kad čuju riječ obrazovanje, svi odmah pomišljaju na stjecanje praktičnih znanja i vjestina. Sljedeći korak koji će sekularistički klerikalizam poduzeti bit će da utuvi u glave ljudi politička načela stranke na vlasti.

T. S. Eliot; Ideja kršćanskog društva, Verbum, Split, 2005.

str. 44 – 51

preveo Mijo Pavić

Zbog neobičnih kriterija katalogiziranja knjižne građe, naletjela sam na ovo vrijedno djelo. Svrstan je u “opće znanje”, vrlo blizu D. Icke-a o kojem sam ovdje, te C. Sagana ovdje.

T.S.Eliot se zalaže za, naravno, klasično obrazovanje, iako bi pripustio i “intelektualce koje se ne zovu tako da bi im se laskalo”.

Zanimljive su definicije(?) društvenih uređenja:

Konzervativizam odveć često konzervira pogrješne stvari; liberalizam slabi disciplinu; revolucija poriče postojanje onoga što je trajno.

Pojam “demokracija”, kao što sam više puta istaknuo, ne obuhvaća u dovoljnoj mjeri pozitivne sadržaje da bi se ona sama mogla suprotstavi silama koje vam se ne sviđaju – one ju mogu lako preoblikovati. Ne budete li htjeli Boga (a on je ljubomoran Bog), klanjat ćete se Hitleru ili Saljinu.

Zato obrazovanje treba biti kršćansko, nacionalno, ali ne političko!

Ničim ograničena industrijalizacija udaljava ljude od tradicije, otuđuje ih od religije i čini ih prijamljivim za masovne sugestije, i to vijedi za sve društvene klase: drugim riječima, ona ih pretvara u svjetinu. A svjetina nije manje svjetina ako je dobro uhranjena, pristalo odjevena, ako živi u udobnim stanovima i ako je disciplinirana.

Napisano je krajem tridesetih godina, neposredno prije II. svjetskog rata, u vrijeme velike depresije. Zvuči dosta moderno, možda zato što se povijest stalno ponavlja (jer bi htjela da je učiteljica?), u svakom slučaju preporuka!

Oglasi
Komentiraj »

Srozavanje

Većina nas, prosvjetnih djelatnika, jest svjesna ogromne uloge koju imamo u formiranju društva.

Tu svijest najbolje se može vidjeti izraženu na prosvjedima i štrajkovima. Naime, svaki put kad se traže veće plaće da bi se moglo biti u koraku s_

Dakle, da, većina mojih učenika ima bolji mobitel od mene.

Kad bismo išli ovakvom logikom:

1. ja imam završen fakultet, određeno znanje i ž. iskustvo, ali ne i materijalne stvari koje bi to i dokazale (osim tuljca s diplomama)

2. mali balavac koji se tek izlegao iz jajeta, bez ikakvog formalnog znanja i imanja, ima super turbo kul stvari koje čak i misle za nj!

Ispada da je bolje ne znati, ne misliti, samo imati, imati.

Dakle, da, to je ono što vam svaki put kad izađu na prosvjede i u štrajkove prosvjetni djelatnici poručuju: Škola ne vrijedi ništa. Znanje koje vam (pro)dajemo zaista ne vrijedi ništa.

I većina mojih učenika je toga jako svjesna.

Tu svijest se može najbolje vidjeti izraženu, ne na nacionalnim ili PISA testiranjima na kojima imaju iznimno loše rezultate, nego baš u činjenici da, usprkos tim iznimno lošim rezultatima, oni jako dobro plivaju u stvarnom životu. I tu ne mislim samo na načine & metode iskamčivanja super turbo kul stvari od roditelja i staratelja, oni zaista dobro rastu i uspijevaju ako ih se presadi na neko strano sveučilište ili općenito – mjesto radnje.

Dakle, da, u stvarnom se životu tisuću puta potvrdila činjenica da, ako učenik nešto ne shvaća (ili odbija shvatiti), i ako se to ponavlja iz generacije u generaciju, da tada nije problem u učeniku, nego ili u metodi, u učitelju ili u samom gradivu koje mu se nastoji uvaliti u glavu.

U nas se redovito krivnja prebacuje na one koji su najnedužniji. O čemu ću nešto kasnije.

Naslov ovog posta dugujem kolegici, koja je, uvjerena u premoćnu vrijednost svoje diplome, a koju joj nitko ne doživljava, pokušala samoj sebi dići spomenik spominjući neku svoju bivšu učenicu koja joj je navodno rekla da je “u odnosu na srednju školu, fakultet pretežak”.

Prevedeno na njen jezik, to je značilo:

– Nisam vas dovoljno cijenila, jer nisam znala koliko ste vi toga morali naučiti da biste bili to što jeste (državni službenik, op.b.), i sad mi je žao.

Iako bi se to moglo protumačiti i kao “veća količina uzaludnog sitničarenja”, naravno pod uvjetom da želimo ostati pristojni.

Kolegica je, naravno, frknula na opasku svoje bivše učenice a sadašnje studentice, jer ni fakulteti više nisu što su bili u njeno vrijeme:

– Sve, sve, sve, se srozalo!

Djevojka se, navodno, složila s opaskom.

Što možemo protumačiti dvojako:

1. qualis magister/ra – talis discipulus/a

2. asinus asinum fricat

nastavit će se

Komentiraj »

Ajn cvaj policaj

Dok ovo pišem susjedi s gornjeg kata se svađaju, ali to me posebno ne dekoncentrira jer radim u državnoj školi gdje su svađa i galama u opisu radnog mjesta…

…Na kojem sam održala ex abrupto & ex cathedra & ex capite predavanje o dobroj državi koja nam omogućava, sasvim besplatno i ne tražeći NIŠTA zauzvrat, vrhunsko obrazovanje (koja to i gdje javna škola mukte uči sirotinju latinski i grčki?) (može netko reći da smo baš zato siromašni. i ja ne bih proturječila. nije sve za svakoga!), ali moji mališi me, čini se, doživljavaju više kao stendap komičarku. I vrlo sam svjesna da krivica nije samo na meni.

Kad sam istu priču ponovila ravnateljici, rastreseno je promrmljala:

– Vidite, pazite, ako oni vama a-ha-a, a vi nama aha-na-la-la lako može doći ta-na-na

Tako da vjerujem da me nije baš pratila. (u nekim je financijskim problemima: škola nema za wc papir i tako to…)

Povod ex (pa 3x da se ne ponavljam) predavanju je bio, meni nerazumljiv, ushit i likovanje većine učenika zbog izricanja odgojnih mjera pojedinim učenicima… Koji su bili dovoljno glupi da ih se uhvati u šk.dvorištu s cigaretama (jedan je navodno imao e-cigaretu).

A samo sekund prije sam svjedočila kako je većina odraslih ljudi na isti način ushićeno likovala nad presudom bivšem premijeru. Te nisam mogla a da se onako sama za sebe i u sebi ne zapitam ‘što je to tako u ljudima tužno?’.

Nastranu sad s besplatnom trećom deklinacijom, koju će netko naučit za pet a većina nikako, za dugoročnije će ostat ovo da je e-pušača ulovilo i kaznilo a da je većina prošla lišo! Jer svi puše/kradu samo što se neki i bahate!
I, iako tu možda i ima pokoja naivka koja misli da je na svijetu profesor/policajac/sutkinja personificirana pravda, dajte, molim vas pitajte ove moje susjede odozgor:

Kakve to veze ima sa stvarnim životom.

Komentiraj »