pollex.hr

metodika u nastavi klasičnih jezika

Državna natjecanja vs. Državna matura

I natjecanja i maturalni ispiti spadaju, u neku ruku, pod vanjsko vrednovanje znanja:

– ispitivači, tj. stručnjaci koji sastavljaju testove i koji ih ispravljaju, nisu (iako je moguće da budu) predmetni profesori dotičnog učenika,

– testovi se čuvaju u najstrožoj tajnosti do početka samog testiranja,

– testiranje se provodi pod najstrožim nadzorom, a učeniku su na raspolaganju jedino kemijska olovka plave ili crne boje, te strogo propisana pomagala, npr. znanstveni(!) kalkulator za matematiku ili fiziku; Žepićev ili Divkovićev latinsko-hrvatski rječnik za, jasno, natjecanje (ali ne i maturu) iz latinskog jezika.

Natjecanja, kao ni Drž.matura, koliko pratim, ne prolaze bez afera: obično oko snižavanja kriterija, krađe bodova, namještanja rezultata, te neisplate honorara nastavnicima i profesorima koje ih provode.

Budući da je o honorarima na ovome mjestu bilo dosta govora (ne cijenim, naime, mnogo učitelja niti liječnika koji galami zbog novca.), osvrnut ću se na ovaj bitniji aspekt: smisao, koristnost, značaj, ne toliko za pojedinog učenika koliko državu kao provoditeljicu.

Složili samo se oko sličnosti dvaju nacionalnih testiranja znanja, sada da vidimo razlike:

– što se učenika tiče, na natjecanja dolaze ili odlaze samo, po procjeni predmetnog nastavnika (kakogod da to u stvarnosti izgledalo), oni najbolji; maturirati moraju svi koji planiraju nastaviti obrazovanje na nekom od hrvatskih sveučilišta, odnosno, maturirati moraju svi,

– što se nastavnika tiče, na natjecanja odlaze samo oni koji žele napredovati u struci (zvanje mentora je 10-ak % na plaću, zvanje savjetnika 15-ak %, kriterij za ocjenu za napredovanje je, uz ljubaznu narav, postignuće u radu s učenicima) i nekoliko optimista; maturu moraju provoditi svi.

– na samim testiranjima, učenike na natjecanjima čuvaju nastavnici koji predaju određeni predmet; na državnoj maturi učenike ne smiju čuvati nastavnici koji predaju određeni predmet. Zakonom(!) je zabranjeno.

natjecanje se provodi na tri razine: školskoj, županijskoj i državnoj, za što svi sudionici dobiju pohvalnice, a onaj najnajbolji učenik uz pohvalnicu i knjigu ili kakvu umjetninu; matura se provodi na dvije razine: višoj i nižoj, ovisno o tome želite li nakon završene gimnazije upisati pravo ili ekonomiju, i to smatrajte pravom premijom.

Koliko se moglo pratiti po medijima, kriteriji na Drž.maturi su, usprkos postojanju izbora više i niže, dakle lakše i teže, dakle, potrebne i nepotrebne razine, sniženi toliko da se prolazi s 20%, jer maturirati moraju svi, matura se radi za prosječne, 20% je prosjek. Što ne znači da nismo zemlja znanja, zaboga, pogledajte kolika nam je prolaznost.

Koliko se moglo pratiti po forumima i blogovima i zbornicama, kriteriji na natjecanjima su, usprkos situ i rešetu koje probrani učenici prolaze, najprije u svom razrednom odjelu, onda na školskom i županijskom natjecanju da bi se probili do državnog koji je vrh, simpatičnost i snalažljivost nastavnika mentora i njegovog odabranika. (pogledajte još jednom motive za sudjelovanje)

Što se tiče postignutih rezultata 70-ak posto rješenosti, što je prema kriterijima ocjenjivanja solidna trojka, je obično vrh.

Oni najnajbolji obično nisu natjecateljski tipovi.

U čemu je kvaka? Tko profitira?

Osim sastavljača pitanja, o čemu je ovdje već bilo riječi, osim učenika kojima je “iznimno postignuće” (od 70-ak %) dodatan bod pri upisu u srednju, osim prvih, drugih i trećih kojima je fetiš skupljanje državnih svjedodžbi i certifikata, te osim dojma da se nešto radi i da se puno zna koji se nastoji ostaviti, korist vidim jedino za proizvođače i prodavače papirne konfekcije te grafičke dizajnere, koji su možda i sami jednom prolazili vanjska vrednovanja, jelte. Toliko vanjska da izvan domovine ne vrijede nešto.

Oglasi
Komentiraj »