pollex.hr

metodika u nastavi klasičnih jezika

Antropozofija

Ne treba se pitati što čovjek treba znati i moći za postojeći društveni poredak, nego: čime je čovjek obdaren i što se u njemu može razviti.

Tada će biti moguće jačati socijalni poredak s novim i novim snagama nadolazećeg naraštaja. Tada će u tom poretku uvijek živjeti ono što od njega čine cjeloviti ljudi koji u nj stupaju; od nadolazećeg naraštaja neće pritom biti učinjeno ono što bi od njega htjelo učiniti postojeće društveno ustrojstvo.

 

(možda bi grof drakula rekao da je potrebna svježa krv)

(a na ovo zagrađeno ‘možda’, kao da su se nadovezali tvorci novog i poboljšanog nacionalnog kurikuluma: kreće se od vrtićke dobi u kreiranju generacije Ja. Kako se trenutno zanimam za pedagogiju Rudolfa Steinera, ne mogu ne vidjeti da se radi o pogrešno interpretiranoj “antropozofiji”, gdje je čovjek, umjesto boga centar svega, gdje je važno da su zidovi školske zgrade lijepo oslikani i gdje se osobita pozornost pridaje zaštiti okoliša u vidu razvrstavanja otpada i fotografiranja za školske novine. Tako, naime, to bude u praksi: još uvijek smo, mi učitelji, na razini oponašanja vanjske pojavnosti. Nemamo pojma što je unutra, a ne priznajemo ono što je iznad.)

Ne da mi se tražiti točan citat, ali mislim da je svima dobro poznata Ajnštajnova da problem ne možemo riješiti ako smo još uvijek na nivou razmišljanja koje je problem stvorilo.

A problem je taj da se na škole gleda kao na ‘proizvođače znanja’ – negdje sam pročitala i to da se tzv. “industrija znanja” (istraživanje i školstvo) širi dvostruko brže od ostale industrije – a na učenike, na ljude kao na proizvode s etiketama na kojima su deklaracije i cijene.

Spoznavši i to, gotovo je smiješno tvrditi da su pohađanje škola i posjedovanja diploma statusni simboli. Svi ih imaju!

Na sreću duh se ne da tlačiti.

.

Kad sam, prije petnaestak godina bila primljena na zamjenu u jednoj vjerskoj školi, prvi put sam se susrela s nečim sličnim gornjemu citatu*: ne možete očekivati da iz sjemena hrasta izraste smreka, ili iz sjemena ruže bor. Ne možete niti znati čega je to sjeme. Treba ga njegovati i promatrati i gledati što se iz njega može razviti, postojećim znanjem pospješivati njegov rast, a ako to znanje još nemate strpljivo i(li) sa zanimanjem čekati. Što drugo se može?

(sve drugo je nepotrebno nasilje)

.

I prije nego se odjavim:

 

načinit ćemo jedan misoni eksperiment. Pretpostavimo da su gospodin i gospođa M. došli do zaključka da njihova djeca trebaju sama odlučiti žele li se zanimati za glazbu ili ne. Glazbeni se odgoj stoga odbija kao zadiranje u slobodu djece. Roditelji provode svoju ideju do u detalje i sa svim praktičnim konzekvencama. Oni prodaju djedov gramofon, glasovir i violinu, usna harmonika svršava u ladici za stare stvari, a otac prestaje pjevati u kupaonici. Djeca dolaze u školu u kojoj učitelji prema smjernicama najviše školske nadležne službe prakticiraju slično držanje. Učenici moraju slušati i čitati čitav niz činjenica o glazbenim stilovima, epohama i velikim glazbenicima, a osim toga moraju i štošta naučiti iz osnovne glazbene teorije. No neke stvari nikad ne smiju činiti: pjevati, svirati neko glazbalo, slušati glazbu.

Djeca obitelji M. dolaze u pubertetske godine i počinju sama odabirati svoje interese. Ne mogu ipak izbjeći tome da druženjem s ostalim učenicima ne dođu u dodir s raznolikom glazbom. Možda je čak i vole. Glazbeni odgoj u školi za njih je međutim bio krajnje dosadan i jednoličan. Njihov put prema velikoj zapadnoj glazbenoj tradiciji neopozivo je zapriječen. Kad bi katkad prilikom nekog posjeta čuli na radiju jedan stavak iz Beethovenove “Misse solemnis” ili pak neku Mozartovu klavirsku sonatu, onda je nešto takvo za njihove uši tek niz besmislenih tonova.

Roditelji ove djece imali su solidan motiv za svoj način rada: dati djeci slobodu. No poduzete su mjere pokazale baš suprotno djelovanje. Sloboda im je bila uskraćena.

No djeca neće zbog toga optuživati svoje roditelje. Ona, naime, nemaju pojma što su u stvari izgubila. Ukoliko je netko toliko netaktičan pa ih upita što misle o nekom skladatelju ili glazbenom stilu, oni u pravilu odgovaraju sliježući ramenima: “Nisam muzikalan.”

Kad bi se u većem broju obitelji provodile ideje bračnog para M. i kad bi se one istodobno prakticirale u centralno vođenom školstvu, u glazbenom bi se životu najkasnije nakon dvije generacije osjetile teške posljedice:

 

(obratite pažnju na kondicional u posljednjem pasusu. pa se osvrnite oko sebe.)

Omiljen alibi “pohađao/la sam šuvaricu”, je mila majka prema generaciji koja izlazi iz novih i modernih gimnazija za novo i moderno vrijeme.  Šuvarevci su bar znali što gube (ili da nešto gube).

________________________________________________

*za vas dvoje koji mislite da je waldorfska pedagodija nespojiva, i u suprotnosti, s katoličkim naukom 🙂

Oglasi
Komentiraj »

Kaloskagathia

Svako toliko zadam sebi pročitati nešto od stručne literature za edukaciju edukatora; tako sam ovaj mjesec, posudila “Disciplinirani um” Howarda Gardnera, koji, kako na koricama tvrdi izdavač, nudi kontroverzno i dalekosežno rješenje za unapređenje obrazovanja putem triju načela, i to istine, ljepote i dobrote.

Skratit ću dugu priču, ako vas podsjetim na to da je prof. Gardner “izumitelj” teorije višestrukih inteligencija, koja je “izazvala pravu revoluciju u školama širom svijeta”. Hoće reći, zbog koje danas u gimnazijama sjede djeca koja ne znaju čitati, pisati ni računati (često ni sjediti), jer su sva jednako sposobna samo što neki imaju disleksiju, disgrafiju ili diskalkiju, a uz dobrog i strpljivog učitelja ili stručnog suradnika, danas-sutra mogu biti predsjednici vrhovnog suda, inženjeri prometa i neurokirurzi. Jer svijetu treba što više predsjednika vrhovnih sudova, inženjera prometa i neurokiborga.

“Disciplinirani um”, kao da se naslanja na klasični ideal “ljepote i dobrote”, o kojem je nas par strpljivijih čitalo u Platonovoj Državi, jer autor, već u prvom poglavlju obećaje objasniti

tri važne stvari koje bi trebale pokretati obrazovanje, a koje imaju svoje ime i povijest koja zadire duboko u prošlost. Tu je područje istine – i njezina druga strana, ono neistinito ili neodredivo. Tu je područje ljepote – i njezina odsutnost u iskustvima ili predmetima koji su ružni ili kičasti. I područje moralnosti – što smatramo dobrim, a što zlim.

I, on to obećaje objasniti na tri teme za koje “bi želio da svi u potpunosti razumiju”, a to su evolucija, revolucija i Mozartova djela!

Đaba! što kasnije na jednom mjestu citira Platonovu, da je cilj obrazovanja postići to da pojedinac želi raditi ono što mora raditi, jer u Gardnera to znači da

pojedinac može sam odlučivati o istini, ljepoti i dobroti, koja će prožeti njegov život.

Ovako trgano iz konteksta, čini se plemenitom (ili makar ‘zašto ne?’) idejom.

U stvarnom životu, to uvijek znači teror galame, gluposti i grabeži. Koji se mogu zaogrnuti bilo kakvim pokrivačem. Istinu govori onaj koji govori glasnije. Tj. onaj koji govori.

Koliko su samo štete napravili ti “humani znanstvenici”, hineći da rade nešto korisno, od dosadnog zabadanja su napravili posao, a od onih koji gledaju svoja posla pacijente (u trećem smislu po Aniću).

Da, moram.

.

.

.

A mogu spomenuti i ovo.

(tiho je u redu)

1 Komentar »