pollex.hr

metodika u nastavi klasičnih jezika

Malba Tahan o obrazovanju

Vrijednost jednog čovjeka ravna je onome što on zna. Znanje je moć. Mudri ljudi podučavaju primjerom, a ništa tako ne grije čovjekov duh kao dobar primjer. Potraga za znanjem, međutim, treba biti samo zbog dobra.

Grčki filozof Sokrat uložio je sav svoj autoritet kada je rekao: “Jedino korisno znanje jest ono koje nas čini boljima.”  Seneka, drugi slavni mislilac, upitao je u nevjerici: “Kakva korist od toga da se zna što je ravna crta ako onoga koji zna ne krasi vrlina čestitosti?”

Malba Tahan, Čovjek koji je brojio, Izvori, Zagreb, 2003. s portugalskog preveo Damir Mikuličić

Malba Tahan je pseudonim brazilskog matematičara de Mello e Souza, a osim ovog mog izdanja, postoji i ovo u izdanju Frakture iz Zaprešića i zapada samo 50 kuna! (ovo nije plaćeni oglas):

Prepisat ću još, jer je meni zanimljivo, a nigdje u samoj knjizi niti na njenim koricama nema prijetnje sankcijama u slučaju neovlaštenog raspačavanja teksta:

Iako zborim jezikom muškim i anđeoskim,

sve dok nisam dobrostiva,

zvučim poput limene svirale

ili tritravog cimbala,

ja sam ništa,

ja sam ništa.

Iako sam vična proroštvu,

i pojmim tajne, znanje imam,

te planine mogu pomicati,

sve dok nisam dobrostiva,

ja sam ništa,

ja sam ništa.

Iako dadoh sva svoja dobra,

da uboge nahranim,

iako dadoh da mi spale tijelo,

sve dok nisam dobrostiva,

ja sam ništa,

ja sam ništa.

pjesmu koju pjeva nevidljiva Beremizova učenica, a vi pogledajte De charitate, u plavoj knjizi iz latinskog, pa Prvu Korinćanima 13, 1-4.

Oglasi
Komentiraj »

Graditelj Bob, Justin Bieber & društvene zvijezde

Slušam na radiju, Marko s portala MojPosao nabraja zanimanja koja će u ovoj godini biti najtraženija: sva obrtnička i sva zdravstvena. Spiker se, prigodno, spominje sile liječnika koja napušta našu domovinu, a Marko šuti. Izrezalo ga, pretpostavljam. Možda javnost ne treba čuti da silu liječnika u bijelom svijetu i ne čekaju baš onakve bijele kute kakve su zamislili sebi u domaji, a koje su rezervirane, nemojmo se lagat, za odabrane. Svijet, najme traži, radnike njegovatelje.

S tim u vezi, jer lijepo se uklapa u moju teoriju da su za katastrofalno stanje uma najviše krive školske učiteljice, pa tek onda novinari, koji su prededucirani od strane istih tih učiteljica, slijedi topla božićna priča:

Da bih, kad se vratim s praznika, mogla reći da sam proslavila mirno i dobro (u krugu najmilijih), na okupljanjima uvijek uzmem bebu: ne moram se pretjerano trgat, kao profesorici latinskoga dobro mi ide uspavljivanje nevine dječice. Vještina je to, i tek 10 posto talenta. I dok tako sjedim nevidljiva, preda mnom se odvija čist horor: Gospođa nacrtanih obrva, s visoka govori mojoj sestri kako je prava šteta što se naš mali (i moj, nego kako!) nije uspio upisati u gimnaziju…, i šta će sutra bit s njim. A moja sestra se pravda, kako nije on baš za knjigu. Dakle, pravda sebe, a krivi njega. Mali ide u srednju tehničku, istu školu kao i njegov otac, koji je privatnik i ima loše gene. Mislim se, jer ne mogu, na sreću, pričat zbog bebe: pa je li mogla smislit bolje ‘opravdanje’, ili reći da ide očevim stopama, ili jednostavno prešutjet.

Gospođa s obrvama ima i manju sebe pored sebe koja je završila neku gimnaziju i sad nešto studira. Na pitanje što studira prilazi bebi “gući-gući” (vjerojatno, dakle, nešto na filozofskom), otima mi dijete iz ruku, starija vadi mobitel da se slikaju ispod bora, beba zaplače, sljedeći tren se pozdravljaju i odlaze.

Da se svi odreda ne bi rasplakali, iz osjećaja dužnosti, govorim kako samo u našem malom gradu ima čak devet, ili više, gimnazija, a samo jedna tehnička škola, u tih devet ili više gimnazija ima po pet ili šest razreda sa po dvadeset i šest učenika, a u jednoj tehničkoj isti program sluša samo njih dvadeset i šest. Carum est quod rarum est! – ovo ubacujem samo zbog bloga, u stvarnom se životu nije popularno (niti volim) koristiti latinskim izrekama.

Osim toga, on će steći neko praktično i korisno znanje (č. unovčivo), a za učenje (koje je samo po sebi luksuz) uvijek ima vremena, ako ima volje.

Kakva si ti to profesorica!

Evo kakva:

Nekakvi su se građevinski radovi obavljali u, i na školskoj zgradi, čitavo polugodište, i lako je moguće da će trajati i čitavo drugo. Mislim da su radnici plaćeni po satu. Iako nije to ono što želim ispričati. Želim reći kako sam zatekla nekoliko puta cure (ne samo učenice) kako doslovce bulje u njih. I kažem, ima, istina je, nečega privlačnog u uniformama, pa bile to bijele kute, modre kute ili zaštitna odijela. Osim što iz prve govori o kom se tu zapravo radi, sugerira red i rad. A svi vole red i rad. Međutim:

– E jadni moj prika, – jedan od učenika, tobože jednom od radnika – Da ti je bila draža knjiga ne bi se sad morao znojit… Je l tako, profesorice?

I sigurna sam da je to čuo najprije od neke od profesorica.

Šta je to tako užasno sramotno u radu rukama?

Mislim to što ne ostavlja mogućnost varanju. Što napraviš napravio si. Svi to mogu vidjet i to je to. A u nas je varanje na cijeni.

Tako da se na zadnjoj sjednici raspravljalo o tome treba li učenicima pravdati onaj izostanak kad je bio u nas koncert Justina Biebera, a za koji su se ili donosile liječničke ispričnice ili spominjao posjet Interliberu.

Sramota, pjenili su zborničari, kakvi su to roditelji koji će radije maloljetnoj djevojci kupiti kartu za koncert jednog običnog pjevača, nego da sjedi u školi i stječe znanje! (ako sam na momente posvađana s padežima to je zato što želim što vjernije prenijeti uzavrelu atmosferu) Moji bi roditelji mene bili prije ubili nego dopustili da radim takvo nešto!

Možda bih se ipak trebala korigirati: nisu školske učiteljice krive za katastrofalno stanje uma nacije, nego roditelji školskih učiteljica.

Ti ćeš meni učit, makar i na silu, ali nećeš mi radit!

I da zaključim, u prazničkom tonu, a latinskom izrekom, i.e. izrekom na latinskome:

Carmina non dant panem?

Nemojte to pitat Justina Biebera, on radi, i radi dobro, pitajte naše – školske učiteljice.

-.-

 

1 Komentar »