pollex.hr

metodika u nastavi klasičnih jezika

Štefica Cvek u obrazovanju (21+)

sadržaj koji slijedi nije razumljiv ni mlađim punoljetnicima

Kako to! Zašto to tako?

Meni je, recimo, zanimljivo, ali razumijem da ne mora to tako biti svima, kako to da najnormalnije prihvacamo činjenicu da različita ljudska bica mogu imati različitu boju kose, očiju, biti različite visine, težine, ali kad se radi o sposobnosti uvida, ili pamcenja, i.e. bilo kojoj ‘nevidljivoj’ odn. nemjerljivoj karakteristici, e onda se kolektivno dižemo na zadnje noge trseci se dokazati da smo
a) svi isti po tom pitanju, odnosno da smo
b) baš mi, ili naši najmiliji, mrvicu istiji (č. bolji u tom nečem nemjerljivom).
Još jedan od mogucih odgovora na pitanje o poplavi odlikaša u vecim gradovima (a i manjim, također, iz prve ruke mogu posvjedočiti izjave tipa “Zbog čega ne bi i mi našoj djeci omogucili…”)

Druga, pak, meni zanimljiva stvar, koja se direktno veže na ovu prvu, jest povjerenje i.e. vjera koju ljudi imaju u certifikate.

Dakle, svi smo nominalno istih sposobnosti i svi možemo sve, pod uvjetom da imamo za to nešto pisanu potvrdu: tako na pr. prof. biologije i kemije tvrdi da ima dva fakulteta (brojeci, valjda broj predmeta koje, ako ima srecu predaje, ili broj svitaka koja mu je faks izdao na promociji, o da, ima i toga, iako, u najboljoj vjeri vjerujem da je to ipak – vic); prof. engl. i njem. – četiri, dakle, jezici & književnost; a prof. filozofije, logike, etike i čega sve ne, naziva sebe Filozofom. Da ne budem isključiva: i svi ostali nastavnici za sebe misle/kažu da su Povjesničari, Kemičari, Geografi…

I ponavljam: nikakva zla, pod uvjetom da oni kojima se podvaljuje (moram), i shvacaju to upravo tako, kao – vic.

Imate, na primjer, mladih nastavnika koji bez krzmanja tvrde da su njihovi srednjoškolski profesori imali više znanja od svih sveučilišnih, miješajuci, i po svoj prilici, još uvijek ne razlikujuci ono što im se prikazuje od onog što jest, tipa mladi prof filozofije izjavljuje da je on mislio da se na faksu uči samo B. Kalin, kad tamo “trebaš upamtit čitav popis autora i naslova da bi te na ispitu pitalo koje su boje korice te i te knjige”.

-.-

I onda uđeš u razred, i učenici te pitaju “Koji vi još jezik govorite, osim latinskog?”
Onda ja kažem “Jedva hrvatski”
Onda oni, u istom tonu “Profesor/ica iz XY zna talijanski”
“On/a vec sedam godina uči na sveučilištu”

(“sveučilište” je kolokvijalni naziv za školu stranih jezika, op.b.)

Sedam!

Mislim da je Štefica Cvek u prvom semestru našla to po što se vec ide na cjeloživotna…

Pa, društvo.

Oglasi
Komentiraj »

“Metoda natura”

Pomaganje mladicama

Jedan je čovjek, nevježa u poljodjelustvu, zasijao njivu pšenicom. Svakoga je dana obilazio njivu, nestrpljivo zavirujući među brazde, da vidi nije li se gdje pomolio koji izdanak.

Kad je prošlo vrijeme za to određeno, iz zemlje proklijaše mladice. Bile su nježne i zelene. Čovjek ih je sada obilazio dva puta dnevno. Izdanci su rasli, ali čovjek, budući da ih je svakodnevno zagledao, nije primjećivao njihov rast.

“One presporo rastu” zaključio je. “Uzalud i sunce i kiša, njima treba dodatna pomoć.”

Jednoga se dana vratio s polja posve iscrpljen.

“Umorio sam se”, reče ukućanima “Pomagao sam izdancima da rastu.”

Kad su ga upitali kako je to radio, objasnio je da ih je vukao iz zemlje. Njegov sin tada otrči u polje. Imao je što i vidjeti: sve su mladice bile uvenule, isčupane.

Mencius (lat.), Mengzi (kin.) narodni filozof koji je živio par sto godina prije Krista, vjerovao je da je čovjek po prirodi dobar. Ovdje ga navodim kao dokaz tezi da nije to novoizmišljotina nas nekoliko koji smo odrastali i živimo pod staklenim zvonom. Međutim, kako se dogodilo s vremenom da se voda onečišćava na samom izvoru, potreban je nuždan oprez: Čuvati se onih dobronamjernih koji znaju kako ‘bi trebalo’.

Komentiraj »

Vesna Krmpotić o obrazovanju

Vesna Krmpotić sačinila je zbornik građe namijenjen roditejima, učiteljima i odgojiteljima koji započinje ovakvim navodom o obrazovanju:

Od kakve je koristi svekoliko znanje ovoga svijeta, ako s njim nismo dobili i valjan karakter?

Citat je to Sathya Sai Babe. A njegovim imenom bih bila i naslovila ovaj zapis jer radi se o programu tzv. SDE, Sai duhovne edukacije, čija se metodologija temelji na učenju i usvajanju pet ljudskih vrijednosti, a to su istina, ispravno postupanje ili ćudoređe, mir, ljubav i nenasilje.

Program SDE, kaže Krmpotić, ne zahtijeva nikakvu promjenu u već postojećem školskom programu bilo kojeg prosvjetnog sustava. SDE je dopuna svakoga programa u svakoj sredini.

Budući da Satya Sai organizacija nije propovjednička ni preobratiteljska (jer ne propovijeda novu religiju, niti popovijeda samo jednu religiju, već naprotiv, naglašava vrijednost i osobitost svake, ali i jedninstvo svih kroz zajedničku duhovnu sustinu), budući da Sai pokret nije pokret koji skuplja sljedbenike Sathya Sai Babe (jer skuplja sljedbenike Boga i božanskog učenja ma koje religije), to je Sai duhovnoj edukaciji jedini cilj da kod djece razvije svijest o bratstvu ljudi i očinstvu Boga.

Mladi pohodnici toga programa pokazuju izrazit otklon od neprimjerenog ponašanja – promjena se očituje u boljoj disciplini, usredotočenosti, marljivosti, odgovornosti, u odstupanju od nelijepih navika, te u boljem razbiru između dobra i zla, istine i privida.

Nastavni sat se održava po ovakvom obrascu:

  1. Geslo/poslovica/molitva (5-6 min)
  2. Tihovanje (5-6 min)
  3. Zajedničko pjevanje (6-7 min)
  4. Priča i razgovor o priči (15-20 min)
  5. Igraonica/radionica (15-20 min)

U sredinama u kojima se ne odobrava molitva prilikom nastave, preporuča se da se molitva izbjegne. Ukoliko je molitva dopuštena, djeca bi morala naučiti molitve svih vjera.

Preporuča se da se sat završi utišavanjem (mirnim sjedenjem bez riječi), koje traje minutu dvije.

Sathya Sai Baba je napisao poruku i blagoslov učiteljima:

Dragi učitelji,

Učiteljstvo je najplemenitije među zvanjima. Ono je također najsvetija sadhana (duhovni put) ka samoostvarenju. Jer ono sadrži uzgoj nesebične ljubavi, te obilato davanje i dijeljenje te ljubavi. Učitelj oblikuje nadolazeće pokoljenje u osobe sa samopouzdanjem i osloncem na sebe, u bogosvjesne osobe. On je graditelj sretnih domova, naprednih zajednica, i miroljubivih naroda. Ne samo da se učitelj mora opremiti znanjem i umijenjem kako saopćiti i podučiti, već i vizijom i uvidom kako nadahnuti i preobraziti.

Djeca upijaju običaje i navade, ponašanje i vjerovanje, koje zatiču kod učitelja i starijih …

I tako dalje, i tako dalje,

dakle, i Sai Baba se slaže sa mnom da su učitelji odgovorni za katastrofalno stanje uma nacije.

Nikakve kurikularne reforme, nikakvi planovi i programi nikakve strategije, sve dok se ne uvede obavezno psiho testiranje učitelja i pedagoga.

Rekoh, na početku, da je Krmpotić sastavila zbornik priča, točnije, metodološki je obradila svaki “nastavni” sat, koji počinje molitvom ili poslovicom, meditacijom, koju slijedi priča, iza koje su “pitanja za razgovor”, na koja je dala i točne(!) odgovore, a sve zajedno završava igrom, igrokazom, glumljenjem ovog o čem su slušali ili crtanjem istog.

Znakovito, prva se priča zove Ćepinatu Ćesthara? (Zar djela slijede riječi?) iz koje ću prepisati samo dio koji nas zanima:

Ćepinatu Ćesthara? – naljutio se otac – Zar se radi onako kako se kaže?

Naredio je dječaku da smjesta pođe u školu.

Dječak je pošao u školu. Tamo ga je čekalo novo iznenađenje. Bio je to dan ubrzane pripreme za sutrašnju posjetu okruznoga skolskog nadglednika. Učitelj je pripremao svoj razred za tu posjetu.

Ako nadglednik upita koliko smo lekcija obradili, vi ćete reći, 32 – poučavao je učitelj učenike. Zapravo, odradili su 23. Također je najvio da će danas raditi lekciju o H., istinoljubivomu vladaru, da bi se pripremili za sutrašnji dolazak nadglednika.

Ako nadglednik upita jesmo li već radili H., vi recite da nismo – upućivao je učitelj – Želio bih da sutra budete potkovani i sigurni.

Tada je učitelj počeo poučavati o H.-ovoj vjernosti zadanoj riječi, i o njegovoj zrtvi za istinu.

Kad je nastava završila a svi učenici otišli, samo je naš dječak ostao u razredu. On upita učitelja:

Zašto sami ne slijedite savjet o kojem nas poučavate?

Uvrijeđen, učitelj mu odbrusi: Ćepinatu Ćesthara?

Dječak je sutradan odbio poći u školu. Bacio je knjige, izjavivši da je boravak u školi čisti gubitak vremena. Unezvjereni roditelji nisu znali što činiti, pa brže bolje poslaše po učitelja, ne bi li pomogao nagovoriti dječaka da se urazumi. Učitelj stize, no prije nego što je ista uspio reći dječaku, dječak kaže:

Ako je ono što nas uči majka, otac i škola samo za jezik i za papir, a odbaci se istoga časa kada ga treba primijeniti u zivotu, onda ja ne razumijem zašto bih ista trebao učiti.

Priča, naravno, završava tako da su riječi djeteta otvorile oči ovo troje odraslih te su se promijenili i počeli djelima svjedočiti istinu svojih riječi.

Mislim da na zapadu postoji priča u kojoj dijete viče: Car je gol! sa istim završetkom.

… a onda je mudrac izmislio sekularne škole…

-.-

Posebno mi je simpatično što u gotovo svakom od priručnika nove metodike postoji po citat iz Platonove Države. Tako i u Vesne:

Hoćemo li tek tako, to jest nebrižno, dopustiti da nam djeca slušaju kojekakve plitke priče, koje izmišljaju plitke osobe, da bi umom upila ideje, koje se najčešće suprote onim idejama, kakve bismo željeli da oni kao odrasli posjeduju?

To  što nikad nigdje nije navedeno točno mjesto citata niti ime prevoditelja, meni je (a ne mora i vama biti) znak šarlatanstva.

 

Komentiraj »