pollex.hr

metodika u nastavi klasičnih jezika

O podrijetlu jezika

The lyf so short, the craft so long to lerne,

Th’assay so hard, so sharp the conquerynge,

The dredful joye, alwey that slit so yerne:

Ovako Geoffrey Chaucer započinje svoj Sabor ptica.

Što Luko Paljetak, par sto godina poslije, na hrvatski prevodi ovako:

Život je kratak, dugo učit treba

napor je velik, cilj je teško steći,

uteći vazda kratka radost vreba;

Ne navodim ovo samo zbog očite aluzije na latinsku sentencu Ars longa – vita brevis, jednostavno mi se učinilo zgodnijim započeti zapis o podrijetlu jezika, nerazumljivim engleskim oca engleske književnosti, nego recimo nerazumljivim hrvatskim Marka Marulića.

Da je čitav svemir nastao iz samo jedne točkice i da se neprestano širi, tvrde fizičari. Biolozi kažu da je život nastao iz jedne stanice. A filolozi, da su svi poznati jezici postali od jednog zajedničkog jezika.

Za Izidora Seviljskoga(8., 9. st.) koji je bio veliki autoritet u znanstvenim pitanjima, nije bilo dvojbe: prije izgradnje Babilonskog tornja svi su ljudi govorili hebrejski (Origines XII, 1, 2) a nakon toga samo su tri “sveta jezika” (linguae sacrae): hebrejski, grčki i latinski.

Linguae diversitas exorta est in aedificatione turris post diluvium… initio autem quot linguae tot gentes fuerunt, deinde plures gentes. Tres sunt autem linguae sacrae: Hebraea, Graeca, Latina, quae toto orbe maxime excellunt. His enim tribus linguis super crucem Domini a Pilato fuit causa eius scripta.

(Različitost jezika nastala je u izgradnji Tornja nakon potopa… na početku je bilo onoliko jezika koliko i naroda, a poslije više naroda. Tri su pak sveta jezika: hebrejski, grčki i latinski, i oni su najizvrsniji na cijelom svijetu. Na tim je trima jezicima na krizu Gospodnjem stoga Pilat dao napisati natpis. (Origines, IX, 1, 3))

Zamisao o trima svetim jezicima na kojima je bio natpis na Kristovu krizu nalazimo prvi put kod Hilarija iz Toursa sredinom 5. st.; svi su drugi jezici promatrani kao Bozja kazna zbog biblijske priče o izgradnji Babilonskog tornja: Bog je tada ljudima pomijesao jezike da ih kazni zbog obijesti te da ne bi mogli suradivati u pothvatima protiv Njegove volje. Po svjedočanstvu Biblije, dakle, u drugim, odnosno “nesvetim” jezicima ne moze biti vrijednosti. S druge strane sv. Augustin, koji nikada nije dobro naučio ni grčki ni hebrejski, nije bio isključiv u jezičnim pitanjima. Smatrao je da su različiti jezici posvećeni time sto slave Boga, a samo jezici pogana mogu biti barbarski.

(Matasović, Lingvistička povijest Europe, MH, Zgb, 2015. str 146)

Nedugo nakon ovakvog Izidorova razmišljanja, anonimni ce irski autor dokazivati da je upravo irski najbolji jezik na svijetu, jer je u njemu sazeto sve najbolje od svih drugih jezika, kao što je i ogamsko pismo najsavrsenije, jer je najkasnije nastalo.

U njemačkoj i u skandinavskim zemljama 17. stoljeća, bili su popularni pseudoznanstveni pokusaji da se dokaze kako su upravo germanski jezici “najstariji i najplemenitiji”, čak i u usporedbi s klasičnim jezicima europske kulture, grčkim i latinskim. Primjerice, Justus Georg Schottel (ili Schottelius, 1612-1676), autor utjecajne njemačke gramatike, tvrdio je da je ime njemačkog jezika (deutsch) izvedeno iz riječi za “boga” (lat. deus), jer je nakon izgradnje Babilonskoga tornja jedino među Nijemcima ostalo znanje o svemogućem Bogu. Nesto poslije, svedski je liječnik i alkemičar Andreas Kempe (1622-1689) u djelu Jezici raja, ustvrdio da je svedski najstariji jezik čovječanstva i da je njime govorio Bog u rajskom vrtu. Adam je pak govorio danski, koji je samo losa kopija svedskoga, a zmija se Evi obratila na francuskome, sto je jezik izvornoga grijeha. (ova teza, vjerojatno jest ironična, ali dobro ilustrira kakvim su se spekulacijama bavili učeni ljudi tog razdoblja.)

(isto, str. 231)

Da se učeni ljudi od vajkada dobro zabavljaju, nema nikakve sumnje, zbog toga se oni pametniji, da kažem pristojniji, drže po strani, jer u tih je još osjećaja odgovornosti prema čovječanstvu koje bi moglo njihova maštanja (jer od toga zapravo sve!) shvatiti za ozbiljno. Od čudnih ideja na području znanosti o prirodi i društvu, sva zla svijeta!

Tako, Richard Dawkins, evolucijski biolog, kojeg je časopis Prospect proglasio jednim od 10 svjetskih intelektualaca s najvećim utjecajem na javnost, svoju Najveću predstavu na zemlji (Dokazi u prilog evoluciji), započinje:

Zamislite da ste učitelj starorimske povijesti i latinskog jezika te da ste željni prenositi na druge svoj zanos prema drevnom svijetu… No usprkos tome, nađete se u situaciji da vam neprestano krade vrijeme, a vašem razredu odvlači paznju, lajavi čopor ignoramusa koji, uz jaku političku te osobito financijsku potporu, neumorno trčkaraju unaokolo pokušavajuči uvjeriti vase nesretne učenike da Rimljani nikad nisu postojali. Nikad nije postojalo Rimsko Carstvo. Cijeli svijet pojavio se samo malo prije proslosti do koje seze sjećanje zivih ljudi.  Španjolski, talijanski, francuski, portugalski … svi ti jezici i njihova sastavna narječja izronila su spontano i izdvojemo te ne duguju nista nikakvom izvornom jeziku poput latinskoga.

Situacija u kojoj se nalaze danas mnogi nastavnici znanstvenih predmeta nije nista manje tegobna. Kad pokusavaju razlagati sredisnje i vodeće načelo biologije, kad posteno smjestaju zivući svijet u povijesni kontekst, a to znači u kontekst evolucije, kad istrazuju i objasnjavaju pravu prirodu samoga zivota – njih se salijeće i ometa, napastuje i zlostavlja, čak im se i prijeti da će izgubiti posao.

Lako im se moze dogoditi da dobiju prijeteća pisma roditelja te da moraju podnositi sarkastične osmijehe i drsko prekrizene ruke djece kojoj je ispran mozak.

Ovo nije pošteno. Samo je promjena stalna, tu smo se složili. I tu treba stati. Proglasiti sve ostale ignorantima, da bi dulje mogao uzivat u pravedničkoj borbi sveznajućeg sebe – to je hibris. Uzalud mu sva ta klasična naobrazba. (U ovih xy godina učiteljevanja ne prestajem se ispričavat svojim učenicima, čak i kad ne prijete i ne drže ruke drsko prekrizenima, i kad im je latinski bas nekako kul.) p.s.

For of olde feldes, as men seyth, Cometh al this newe corn from yer to yere, And out of olde bokes, in good feyth, Cometh al this newe science that men lere (22-25)

 

Oglasi
Komentiraj »