pollex.hr

metodika u nastavi klasičnih jezika

Cristiano Ronaldo

Najnovija  je ministrica znanosti i obrazovanja, prije neki dan, najavila povećanje plaća prosvjetarima…

U jutrošnjim vijestima, neki od lokalnih političara se hvalio kako će novac prikupljen od povećanog prireza, uložiti, ne u auta i plaće supolitičarima, nego u škoooole, vrtiiiiiće… da bi našoj dijeci osigurao….

…a ovo je priča o tome zašto se vijesti baš nitko ne veseli:

Ima neka poslovica koja kaže da se nekom daje ono što se nekom drugome oduzme, i još neka koja kaže da kad nekom daš prst, tražit će cijelu ruku. A prosvjetari, poslovično nezadovoljni, to najustrajnije ponavljaju. Ni za kakav specijalno drugi ili drugačiji posao od onog koji i do tad rade loše.

-.-

Dobila sam zabranu napisati naslov ‘Cristiano Ronaldo u obrazovanju’ 😀 , samo Ronaldo ili aj može Cristiano Ronaldo:

 

 

 

Dakle, sa četrnaest je bio izbačen iz škole jer je stolicom gađao nastavnika, koji mu se rugao što je siromašan.

I mala primjedba:

Petar zna napamet sve ove životne priče, svih ovih nogometaša, sa datumima i sa godinama i sa utakmicama i porazima i pobjedama… bez da ga itko prisiljava, ali velik mu je problem pamtiti lekcije iz povijesti ili likove iz lektire, za školu, za ocjenu. Njegove učiteljice pokazuju veliku zabrinutost, brigu i želju da mu se pomogne. Ima jednu koja mu je čak dala u zaduženje da kad napiše domaću zadaću, slika ju i pošalje dokaz mail-om.

To je ta moderna škola. Za moderna vremena.

Ali ako je smisao škole memoriranje podataka, zar životna priča nekog od idola (bio on nogometaš ili katolički svetac, sic!), ne ulazi u istu tu kategoriju.

 

Oglasi
Komentiraj »

Mađarice mlade

Kad na kraju posta napišem “nastavit će se…”, nemam zaista namjeru pisati serijale, više je to svijest o kretanju u krugu, začaranom, moj način da vam kažem kako se zapravo proces odvija, bez pravog kraja i konca, i da se zapravo radi o ponavljajućoj radnji. I onda s vremena na vrijeme, pročitavam svoje objave, da se uvjerim da jest sve rečeno i da jest sve jasno i da se nema tu više što za dodati. Ukratko, nema apdejtovanja, samo repetitiones.

Dakle, bijah u školi, bijah na edukaciji, sudjelovah tu i tamo, naslušah se, svega čega, budući klasično obrazovana znam da su nam dana jedna usta, a dva uha da bismo mogli više slušati a manje pričati jer se nikada ne može toliko pametnog prešutjeti koliko se gluposti može izreći. I onda za utjehu, pogledah kako sam prije nekoliko godina žalila se, baš na ovom mjestu kako nikad nisam imala gluplju generaciju, te navodim primjere koji mi se iz ove pozicije ni ne čine tako glupima, jer nedavno, baš prije neki dan se požalih kolegici kako mi se jedna učenica na satu rasplakala nad mrtvim latinskim: da zašto je on sad mrtav, neću, neću!, a ovu je zanimalo samo koja je to učenica: aaa, kolegice, znam znam, ta mala je toliko dobra, tako osjećajna… I onda mi je baš prije neki dan, najbolji učenik rekao da je mađarski jedan od romanskih jezika, i pomislih da se predugo i pregorko zezam na temu borbe kontra mađarizacije novolatinštinom, a onda nesretna doznah da na satu materinjeg uče mađarizme!, turcizme, germanizme i ostale -izme, kao dio jezičnog korpusa budući su na ovim prostorima… dugo vremena… Uvjerljivo je siroto dijete objašnjavalo… Znate ono, kako u nastavnim priručnicima piše da učenike treba naučiti kako da misle / razmišljaju, pa nadobudna nastavnica zamijeni način za stanje.

-.-

Na cehovskim okupljanjima, u onih pet minuta što se raspravlja o “metodici i metodama”, bude vam jasno da je većina zaglavila na Deskriptivnoj II, a ostalih pet i pol, od šest sati se razmjenjuju recepti i planiraju šopinzi: odlazak na edukaciju je izgovor za izlazak, kako god je učenje, dok samo bile mlađe bio izgovor za nerad. Jer, kao: Čemu? Na duge smo staze, ionako svi mrtvi.

-.-

U nadi da produžetaka na ovu temu više biti neće, donosim bonus priču:

Mlada kolegica prezentira svoj način rada navodeći primjere korelacija s drugim predmetima

– Pridjevi I. i II. deklinacije, koji u svim padežima zadržavaju -e-, kao na primjer liber, miser, armiger, lucifer, onda oni meni svi (učenici, op.b.) šta sad, kako lucifer, šta sad lucifer ima s tim. Onda ja njima (učenicima, op.b.) tako je, to je pali anđeo koji je završio tako i tako, i sad smo mi u nadi da će se vratiti tamo gdje mi je mjesto. I to vam (sad se obraća skupu) je ta korelacija s vjeronaukom.

Ja nisam riječ rekla.

A neću ni sad.

-.-

 

1 Komentar »

Vesna Krmpotić o obrazovanju

Vesna Krmpotić sačinila je zbornik građe namijenjen roditejima, učiteljima i odgojiteljima koji započinje ovakvim navodom o obrazovanju:

Od kakve je koristi svekoliko znanje ovoga svijeta, ako s njim nismo dobili i valjan karakter?

Citat je to Sathya Sai Babe. A njegovim imenom bih bila i naslovila ovaj zapis jer radi se o programu tzv. SDE, Sai duhovne edukacije, čija se metodologija temelji na učenju i usvajanju pet ljudskih vrijednosti, a to su istina, ispravno postupanje ili ćudoređe, mir, ljubav i nenasilje.

Program SDE, kaže Krmpotić, ne zahtijeva nikakvu promjenu u već postojećem školskom programu bilo kojeg prosvjetnog sustava. SDE je dopuna svakoga programa u svakoj sredini.

Budući da Satya Sai organizacija nije propovjednička ni preobratiteljska (jer ne propovijeda novu religiju, niti popovijeda samo jednu religiju, već naprotiv, naglašava vrijednost i osobitost svake, ali i jedninstvo svih kroz zajedničku duhovnu sustinu), budući da Sai pokret nije pokret koji skuplja sljedbenike Sathya Sai Babe (jer skuplja sljedbenike Boga i božanskog učenja ma koje religije), to je Sai duhovnoj edukaciji jedini cilj da kod djece razvije svijest o bratstvu ljudi i očinstvu Boga.

Mladi pohodnici toga programa pokazuju izrazit otklon od neprimjerenog ponašanja – promjena se očituje u boljoj disciplini, usredotočenosti, marljivosti, odgovornosti, u odstupanju od nelijepih navika, te u boljem razbiru između dobra i zla, istine i privida.

Nastavni sat se održava po ovakvom obrascu:

  1. Geslo/poslovica/molitva (5-6 min)
  2. Tihovanje (5-6 min)
  3. Zajedničko pjevanje (6-7 min)
  4. Priča i razgovor o priči (15-20 min)
  5. Igraonica/radionica (15-20 min)

U sredinama u kojima se ne odobrava molitva prilikom nastave, preporuča se da se molitva izbjegne. Ukoliko je molitva dopuštena, djeca bi morala naučiti molitve svih vjera.

Preporuča se da se sat završi utišavanjem (mirnim sjedenjem bez riječi), koje traje minutu dvije.

Sathya Sai Baba je napisao poruku i blagoslov učiteljima:

Dragi učitelji,

Učiteljstvo je najplemenitije među zvanjima. Ono je također najsvetija sadhana (duhovni put) ka samoostvarenju. Jer ono sadrži uzgoj nesebične ljubavi, te obilato davanje i dijeljenje te ljubavi. Učitelj oblikuje nadolazeće pokoljenje u osobe sa samopouzdanjem i osloncem na sebe, u bogosvjesne osobe. On je graditelj sretnih domova, naprednih zajednica, i miroljubivih naroda. Ne samo da se učitelj mora opremiti znanjem i umijenjem kako saopćiti i podučiti, već i vizijom i uvidom kako nadahnuti i preobraziti.

Djeca upijaju običaje i navade, ponašanje i vjerovanje, koje zatiču kod učitelja i starijih …

I tako dalje, i tako dalje,

dakle, i Sai Baba se slaže sa mnom da su učitelji odgovorni za katastrofalno stanje uma nacije.

Nikakve kurikularne reforme, nikakvi planovi i programi nikakve strategije, sve dok se ne uvede obavezno psiho testiranje učitelja i pedagoga.

Rekoh, na početku, da je Krmpotić sastavila zbornik priča, točnije, metodološki je obradila svaki “nastavni” sat, koji počinje molitvom ili poslovicom, meditacijom, koju slijedi priča, iza koje su “pitanja za razgovor”, na koja je dala i točne(!) odgovore, a sve zajedno završava igrom, igrokazom, glumljenjem ovog o čem su slušali ili crtanjem istog.

Znakovito, prva se priča zove Ćepinatu Ćesthara? (Zar djela slijede riječi?) iz koje ću prepisati samo dio koji nas zanima:

Ćepinatu Ćesthara? – naljutio se otac – Zar se radi onako kako se kaže?

Naredio je dječaku da smjesta pođe u školu.

Dječak je pošao u školu. Tamo ga je čekalo novo iznenađenje. Bio je to dan ubrzane pripreme za sutrašnju posjetu okruznoga skolskog nadglednika. Učitelj je pripremao svoj razred za tu posjetu.

Ako nadglednik upita koliko smo lekcija obradili, vi ćete reći, 32 – poučavao je učitelj učenike. Zapravo, odradili su 23. Također je najvio da će danas raditi lekciju o H., istinoljubivomu vladaru, da bi se pripremili za sutrašnji dolazak nadglednika.

Ako nadglednik upita jesmo li već radili H., vi recite da nismo – upućivao je učitelj – Želio bih da sutra budete potkovani i sigurni.

Tada je učitelj počeo poučavati o H.-ovoj vjernosti zadanoj riječi, i o njegovoj zrtvi za istinu.

Kad je nastava završila a svi učenici otišli, samo je naš dječak ostao u razredu. On upita učitelja:

Zašto sami ne slijedite savjet o kojem nas poučavate?

Uvrijeđen, učitelj mu odbrusi: Ćepinatu Ćesthara?

Dječak je sutradan odbio poći u školu. Bacio je knjige, izjavivši da je boravak u školi čisti gubitak vremena. Unezvjereni roditelji nisu znali što činiti, pa brže bolje poslaše po učitelja, ne bi li pomogao nagovoriti dječaka da se urazumi. Učitelj stize, no prije nego što je ista uspio reći dječaku, dječak kaže:

Ako je ono što nas uči majka, otac i škola samo za jezik i za papir, a odbaci se istoga časa kada ga treba primijeniti u zivotu, onda ja ne razumijem zašto bih ista trebao učiti.

Priča, naravno, završava tako da su riječi djeteta otvorile oči ovo troje odraslih te su se promijenili i počeli djelima svjedočiti istinu svojih riječi.

Mislim da na zapadu postoji priča u kojoj dijete viče: Car je gol! sa istim završetkom.

… a onda je mudrac izmislio sekularne škole…

-.-

Posebno mi je simpatično što u gotovo svakom od priručnika nove metodike postoji po citat iz Platonove Države. Tako i u Vesne:

Hoćemo li tek tako, to jest nebrižno, dopustiti da nam djeca slušaju kojekakve plitke priče, koje izmišljaju plitke osobe, da bi umom upila ideje, koje se najčešće suprote onim idejama, kakve bismo željeli da oni kao odrasli posjeduju?

To  što nikad nigdje nije navedeno točno mjesto citata niti ime prevoditelja, meni je (a ne mora i vama biti) znak šarlatanstva.

 

Komentiraj »

Cjelovita kurikularna reforma

Prijedlog za Latinski-jezik i za Grčki-jezik.

Izdvajamo:

Znanje klasičnih jezika uključuje gramatičko, leksičko i civilizacijsko razumijevanje izvornog teksta i poruke koju on prenosi pa je za ostvarivanje cilja učenja potrebno redovno i kontinuirano učenje unutar svih domena.
U procesu učenja i poučavanja središnje mjesto ima učenik, a učenje u kojem on ima mogućnost izbora i koje poštuje njegove individualne potrebe razvija motivaciju i time povećava kvalitetu učenja i konačni rezultat.
Stoga, jezična pismenost treba se razvijati postupno, u skladu s mogućnosti učenika. To podrazumijeva sustavno praćenje napredovanja i stupnja usvojenosti kompetencija kod svakog učenika posebno. U sadržajnom smislu gramatički sadržaji nisu cilj učenja i poučavanja i ne trebaju biti sami sebi svrhom nego su uvijek u funkciji razumijevanja teksta. Tekstovi na izvornom jeziku prate propisane preporučene teme i civilizacijske sadržaje. U procesu učenja i poučavanja učenikova uloga je partnerska i on zajedno s učiteljem i prema učiteljevoj preporuci suodlučuje o sadržaju koji će se unutar propisanih domena obrađivati. Time se povećava učenikova odgovornost i potiče kritičko mišljenje. U modernom pristupu učenju i poučavanju klasičnih jezika učitelj je partner i moderator u procesu učenja. Učenike stalno prati i usmjerava, a prije svega jasno upućuje nacilj i očekivanja u svakom dijelu rada. To kod učenika razvija svijest o učenju, potiče motivaciju i samoprocjenu uspješnosti. Učenje i poučavanje u tom smislu treba biti manje predavačko, a više vođeno na način da se izborom različitih metoda pouke poštuju individualne mogućnosti učenika. Sadržaji se trebajupredstaviti na poticajan način uzimajući u obzir iskustva učenika kakobi se sadržaj približio i lakše razumio. Odgovornost učitelja je predstaviti učenicima dostupna pomagala, uputiti ih kako se njima mogu primjereno služiti i voditi učenje preporučujući provjerene izvore informacija. U suvremenom društvu učiteljeva je dužnost učenike stalno upozoravati na provjeravanje točnosti i pouzdanosti informacija i sadržaja do kojih dolaze posredstvom audio-vizualne tehnologije, interneta i društvenih mreža. Učitelj je odgovoran za kontinuirano korigiranje i usmjeravanje u pravilnom korištenju stečenih znanja i primjeni naučenog u svakodnevnom životu i u različitim područjima ljudskog djelovanja.
U početnom učenju i učenju u kraćim programima preporučuje se usmjeriti dodatnu pozornost na osamostaljivanje u pravilnom korištenju dostupnih izvora kao što su rječnici i gramatike. Treba odvojiti posebno vrijeme za usvajanje i širenje vokabulara jer su korijeni klasičnih jezika u rječničkom fondu svih modernih jezika.

Sve paše, posebno ‘promjena’ elemenata vrednovanja (i pod prijetnjom da ću morat mijenjati kategorije na blogu):

1. JEZIK – element u kojem se vrednuje usvojenost gramatičkih sadržaja i razumijevanje jezičnih zakonitosti te pravila čitanja i pisanja, a mora biti sastavni dio vrednovanja na svima razinama učenja klasičnih jezika.
2. VOKABULAR – kao iznimno važan element učenja klasičnih jezika na svim razinama u kojem se vrednuje napredak učenika u usvajanju sve većeg opsega riječi kao i osnove lingvističkih zakonitosti i vještina.
3. TEKST I KNJIŽEVNOST – u kojem se vrednuje napredak u razumijevanju, prevođenju i interpretaciji prilagođenog ili izvornog teksta, ovisno o razni učenja i tipu škole. U klasičnim gimnazijama (i višim razinama gimnazijskog učenja) unutar ovog elementa vrednuje se i poznavanje povijesti književnosti i stila autora koji se obrađuju.
4. CIVILIZACIJA I BAŠTINA – element u kojem se vrednuju znanja o grčkoj/rimskoj civilizaciji, njezinu utjecaju na kulturu kasnijih razdoblja te razumijevanje humanisičkih fenomena iz nje proisteklih na svim razinama učenja. Osobito je važno unutar ove sastavnice vrednovati poznavanje antičke baštine u Hrvatskoj te njezino vrednovanje.
Također ovo,
U sklopu učenja i poučavanja klasičnih jezika vrednovanje je integralni dio cjelokupnog procesa učenja i poučavanja. Vrednovanje nije samo sebi svrhom niti je ocjena igdje navedena kao ishod ili cilj učenja. Stoga je proces vrednovanja potrebno shvatiti kao mjerenje prolaznog vremena i koristan indikator učeniku i učitelju na putu ostvarivanja ishoda i postizanja ciljeva učenja. Bilo bi dobro da proces vrednovanja bude diskretan, neagresivan i transparentan, a poželjno da ocjena nikada ne bude ni nagrada ni kazna.
U procesu vrednovanja najvažnije je da svaki postupak, metoda ili sredstvo pružaju informaciju o razini usvojenosti ishoda. U slučaju klasičnih jezika to u prvom redu znači da se vrednuje učenikova sposobnost kojom je u stanju unutar svakog pojedinog odgojno-obrazovnog ciklusa razumjeti i prevesti gramatički i leksički sve zahtjevniji tekst i napredovati u razumijevanju civilizacijskih fenomena sadržanih u njemu. Istodobno, osobito u višim ciklusima obrazovanja, potrebno je ispitivati napredak u interpretaciji teksta, njegovoj kontekstualizaciji unutar vremena kada je nastao, vremena prijenosa i sadašnjega trenutka čitanja.
Zapravo, ništa novo. Tako mogu sa stopostotnom sigurnošću reći da se ovo nikako ne sviđa većini štrebera s ove ili one strane katedre.
Meni paše.
Komentiraj »

Sretna nova šk. godina

Za zagrijavanje, prilažem suhohumornu:

Vade retro, Satana! Vade retro, Draco! Crux sacra sit mihi lux!

Kad sam ju prvi put čula, nisam znala da je to formula koja se rabi prilikom egzorcizma.
Učenik koji ju je donio (zadatak je bio jusivni konjunktiv), rekao je da je to dokaz da je latinski neprijateljski jezik -> budući da ga đavao razumije.

Davno je to bilo, ali jeza je još svježa.

U to ime:
Kako to da se još nitko nije sjetio pokrenut peticiju za referendum protiv škole?

Komentiraj »

Srozavanje

Većina nas, prosvjetnih djelatnika, jest svjesna ogromne uloge koju imamo u formiranju društva.

Tu svijest najbolje se može vidjeti izraženu na prosvjedima i štrajkovima. Naime, svaki put kad se traže veće plaće da bi se moglo biti u koraku s_

Dakle, da, većina mojih učenika ima bolji mobitel od mene.

Kad bismo išli ovakvom logikom:

1. ja imam završen fakultet, određeno znanje i ž. iskustvo, ali ne i materijalne stvari koje bi to i dokazale (osim tuljca s diplomama)

2. mali balavac koji se tek izlegao iz jajeta, bez ikakvog formalnog znanja i imanja, ima super turbo kul stvari koje čak i misle za nj!

Ispada da je bolje ne znati, ne misliti, samo imati, imati.

Dakle, da, to je ono što vam svaki put kad izađu na prosvjede i u štrajkove prosvjetni djelatnici poručuju: Škola ne vrijedi ništa. Znanje koje vam (pro)dajemo zaista ne vrijedi ništa.

I većina mojih učenika je toga jako svjesna.

Tu svijest se može najbolje vidjeti izraženu, ne na nacionalnim ili PISA testiranjima na kojima imaju iznimno loše rezultate, nego baš u činjenici da, usprkos tim iznimno lošim rezultatima, oni jako dobro plivaju u stvarnom životu. I tu ne mislim samo na načine & metode iskamčivanja super turbo kul stvari od roditelja i staratelja, oni zaista dobro rastu i uspijevaju ako ih se presadi na neko strano sveučilište ili općenito – mjesto radnje.

Dakle, da, u stvarnom se životu tisuću puta potvrdila činjenica da, ako učenik nešto ne shvaća (ili odbija shvatiti), i ako se to ponavlja iz generacije u generaciju, da tada nije problem u učeniku, nego ili u metodi, u učitelju ili u samom gradivu koje mu se nastoji uvaliti u glavu.

U nas se redovito krivnja prebacuje na one koji su najnedužniji. O čemu ću nešto kasnije.

Naslov ovog posta dugujem kolegici, koja je, uvjerena u premoćnu vrijednost svoje diplome, a koju joj nitko ne doživljava, pokušala samoj sebi dići spomenik spominjući neku svoju bivšu učenicu koja joj je navodno rekla da je “u odnosu na srednju školu, fakultet pretežak”.

Prevedeno na njen jezik, to je značilo:

– Nisam vas dovoljno cijenila, jer nisam znala koliko ste vi toga morali naučiti da biste bili to što jeste (državni službenik, op.b.), i sad mi je žao.

Iako bi se to moglo protumačiti i kao “veća količina uzaludnog sitničarenja”, naravno pod uvjetom da želimo ostati pristojni.

Kolegica je, naravno, frknula na opasku svoje bivše učenice a sadašnje studentice, jer ni fakulteti više nisu što su bili u njeno vrijeme:

– Sve, sve, sve, se srozalo!

Djevojka se, navodno, složila s opaskom.

Što možemo protumačiti dvojako:

1. qualis magister/ra – talis discipulus/a

2. asinus asinum fricat

nastavit će se

Komentiraj »

Ajn cvaj policaj

Dok ovo pišem susjedi s gornjeg kata se svađaju, ali to me posebno ne dekoncentrira jer radim u državnoj školi gdje su svađa i galama u opisu radnog mjesta…

…Na kojem sam održala ex abrupto & ex cathedra & ex capite predavanje o dobroj državi koja nam omogućava, sasvim besplatno i ne tražeći NIŠTA zauzvrat, vrhunsko obrazovanje (koja to i gdje javna škola mukte uči sirotinju latinski i grčki?) (može netko reći da smo baš zato siromašni. i ja ne bih proturječila. nije sve za svakoga!), ali moji mališi me, čini se, doživljavaju više kao stendap komičarku. I vrlo sam svjesna da krivica nije samo na meni.

Kad sam istu priču ponovila ravnateljici, rastreseno je promrmljala:

– Vidite, pazite, ako oni vama a-ha-a, a vi nama aha-na-la-la lako može doći ta-na-na

Tako da vjerujem da me nije baš pratila. (u nekim je financijskim problemima: škola nema za wc papir i tako to…)

Povod ex (pa 3x da se ne ponavljam) predavanju je bio, meni nerazumljiv, ushit i likovanje većine učenika zbog izricanja odgojnih mjera pojedinim učenicima… Koji su bili dovoljno glupi da ih se uhvati u šk.dvorištu s cigaretama (jedan je navodno imao e-cigaretu).

A samo sekund prije sam svjedočila kako je većina odraslih ljudi na isti način ushićeno likovala nad presudom bivšem premijeru. Te nisam mogla a da se onako sama za sebe i u sebi ne zapitam ‘što je to tako u ljudima tužno?’.

Nastranu sad s besplatnom trećom deklinacijom, koju će netko naučit za pet a većina nikako, za dugoročnije će ostat ovo da je e-pušača ulovilo i kaznilo a da je većina prošla lišo! Jer svi puše/kradu samo što se neki i bahate!
I, iako tu možda i ima pokoja naivka koja misli da je na svijetu profesor/policajac/sutkinja personificirana pravda, dajte, molim vas pitajte ove moje susjede odozgor:

Kakve to veze ima sa stvarnim životom.

Komentiraj »

O zdravstvenom

Točno / Netočno

– Prije neki dan, na sjednici Nastavničkog vijeća, ravnateljica nas je podsjetila da su se vremena promijenila.

– Prije nekoliko dana na sjednici Nastavničkog vijeća, ravnateljica nas je podsjetila na to da su se vremena promijenila.

– Neki dan na sjednici Nastavničkoga Vijeća, Ravnateljica nas je podsjetila kako su se vrijemena promijenila.

Osim očitih pravopisnih grješaka (velikog i malog slova, ije i je), sve ostalo (veznik, izrična ili uzročna rečenica) je stvar stila, odnosno, namjere pisca ili govornika da nešto istakne, ili skrene pozornost čitatelja ili slušatelja.

Budući da će ovo biti post iz ciklusa “Ovlasti ravnatelja”, odabir pada na treći egzemplar.

Dakle, u Njeno vrijeme, bilo je domaćinstvo i prva pomoć, i ono i DSZ, i marksizam, također. A naprimjer danas imamo, debatni klub i volontere i dramsku i scensku i tko zna što će se sve još iskristalizirati. Odlučit će slobodno tržište…

…Što je dalo naslutiti da Tržište dirigira nastavne planove i programe.

OK, vjerujem da je takva propaganda.

Nekoć je možda postojala potreba da i dječaci i djevojčice znaju razbit jaja, ili spremit molotovljev, ali danas je drugačije vrijeme te je fronta isključivo verbalna. Mladi ljudi današnjice trebaju znati jasno i riječima isključivo (eventualno i kakvim scenskim pokretom) izraziti nečije tuđe mišljenje, te ga moći gorljivo braniti ne više niti manje od tri minute! (toliko traje jedna pjesma)…

…Ali Higijena, pazite, ili kako se to danas zove Zdravstveni odgoj, gledajte, to treba!

-.-

Ne znam, jeste li znali da kratica nastavnog predmeta TZK zapravo znači Tjelesna i zdravstvena kultura, i da je uveden iz prozaičnog razloga da se mladi nauče brinuti o svom tijelu. Ako je itko ikad imao uvid u godišnji plan i program nekog od profesora TZK-a, zna da se osim trčkaranja i preskakanja kozlića, tamo treba učiti, između ostalog, i o – zdravoj prehrani. Zbog čega današnja mlađarija radije odlazi na fitnesse u teretane, nego u školske dvorane? (Dok u isto to vrijeme sve više iste te mlađarije biva oslobođeno pohađanja TZK-a.) Za teretanu treba platiti članarinu, dočim je TZK besplatan. Ako pretpostavimo, da na jednom i na drugom mjestu dobiju sat razgibavanja, zbog čega biraju ovaj “na plaćanje”?

Ista je stvar s bilo kojim drugim predmetom: zbog čega se masovno plaćaju “repeticije” ako je istu stvar moguće dobiti besplatno u svojoj školi (svaka škola je dužna organizirati dodatnu i dopunsku nastavu, sredstva su osigurana, i “sredstva” se isplaćuju)?

Mislim da razlog ne može biti općeprihvaćeno mišljenje da jedino ono što stvarnim novcem platiš ima neku vrijednost (to bi značilo da besplatne stvari(?) ne vrijede ništa) jer onda ne bi bilo masovnog hrljenja u javne škole radi stjecanja svjedodžbi i diploma.

Možda bi razlog mogao biti činjenica da je navika opasna opasna stvar. Ponavljajući radnje svojih predaka, zaboravili smo razloge zbog kojih su uopće bile poduzimane. I sad ih radimo mehanički. Misleći da drugo ili bolje niti ne postoji.

A možda se radi o kakvoj ucjeni?

Ili o solidarnosti? Rodili smo se, iz nijednog drugog razloga, nego da nekome osiguramo njegovo radno mjesto!

Ako su javne škole ikada i bile mjesta gdje se stjecalo znanje, danas su to isključivo mjesta gdje jedni ljudi ugnjetavaju druge ljude. Pri tom, jedni od njih za (besplatni) novac.

-.-

Možda će nakana uvođenja novih zanimljivih(?) nastavnih predmeta biti da vrati učenike u učionice? Možda. Ne znam. Iskreno, ne vidim im svrhe, osim što će u dogledno vrijeme, zahtijevati zaposlenje novog VSS kadra kojem će opet glavna preokupacija biti ogovaranje učenika, roditelja i obiteljskih liječnika, koji izostaju s nastave, odnosno pravdaju te izostanke.

-.-

Ipak,

tema ovog posta nije trebala biti Zdravstveni odgoj, kao nastavni predmet.

Namjeravala sam pisati o zdravlju (ili Zdravlju) dostupnom svima.

Nedavno, Ministarstvo je najavilo (ne znam da li se to već i provodi) ukidanje “besplatnog” zdravstvenog studentima(?) starijima od 26 godina, što je među ovim blagoglagoljivim izazvalo ne malu buru. Oni smatraju da imaju pravo (iako ne znaju za što niti zašto) i smatraju da su diskriminirani (mislim da su se čak spominjali i zatvorenici koji su u boljem položaju u odnosu na njih). U isto vrijeme liječnici štrajkaju, jer smatraju da su zakinuti s obzirom na posao koji obavljaju, naime, održavaju radni narod zdravim! U isto vrijeme svi javni djelatnici imaju pravo na plaćeni sistematski pregled kod privatnog liječnika (doduše u vrijednosti od samo 500 kuna), za koji je pripadajuća ustanova (čitaj, država) osigurala novac (guglajte bilo koji Kolektivni ugovor). Iako svi imaju svog odabranog, kojem plaćaju/mo glavarinu, i koji bi ih trebao poznavati, i slijedom toga odlučiti jesu li ti pregledi potrebni ili su bacanje novca.

Eto,

valjada sam pogodila sva velika slova.

-.-

(iako sam promašila temu)

Komentiraj »

Carl Sagan o obrazovanju

Volio bih da vam mogu pričati o nadahnutim učiteljima znanosti iz moje osnovne ili srednje škole. Ali kad bolje razmislim, njih nije bilo. Bilo je rutinskog memoriranja periodičke tablice elemenata, poluga i kosina, fotosinteze i razlike između antracitnog i bitumenskog ugljena. Ali nije bilo uzvišenog osjećaja čudesnog, niti nagovještaja evolucijske perspektive ni bilo čega o pogrešnim idejama u koje je svatko nekoć vjerovao. U srednjoškolskoj laboratorijskoj nastavi postojao je odgovor do kojeg smo trebali doći. Ako ne bismo došli do njega, dobili bismo lošu ocjenu. Nije bilo ohrabrivanja da slijedimo vlastite interese, pretpostavke ili pogreške. Na kraju udžbenika bilo je materijala za koje se moglo reći da su bili zanimljivi. Školska godina bi uvijek završila prije no što bismo stigli do njega. U knjižnicama ste, recimo, mogli naći prekrasne knjige o astronomiji, ali ne i u učionici. Dugi način dijeljenja podučavao se poput niza pravila iz kuharice, bez objašnjenja o tome kako ovaj posebni niz kratkih dijeljenja, množenja i oduzimanja dovodi do pravog odgovora. U srednjoj školi, izlučivanje drugog korijena se predavalo propovjedničkim tonom, kao da je to metoda koja je nekoć sišla sa Sinajske gore. Naš posao je bio samo da zapamtimo ono što nama je zapovjeđeno. Dođi do točnog rješenja i ne brini ako ne shvaćaš što zapravo radiš. U drugom razredu sam imao vrlo sposobnog nastavnika algebre od kojeg sam naučio mnogo matematike; ali i on je bio nasilnik koji je uživao u tome što može natjerati djevojke na plač. Moje zanimanje za znanost svih se tih školskih godina održavalo samo čitanjem SF knjiga i magazina za popularnu znanost.

______________________________________________________________________

Carl Sagan, Svijet progonjen demonima (str. 13), Naklada Jesenski i Turk, 2013.

prevela Rajka Rusan

Ovako je u predgovoru, naslovljenom “Moji učitelji”, govorio Carl Sagan, svjetski poznat popularizator znanosti, da bi zaključio da

najbitnije stvari nije naučio od učitelja u školi, čak ni od sveučilišnih profesora, nego od roditelja, koji baš ništa nisu znali o znanosti…

a tu, pretpostavljam, misli na, osim odlazaka u muzeje i knjižnice, na bezuvjetnu podršku.

Dakle, iako na vlastitom primjeru zorno pokazuje da znanje, ni slobode, ne ovise o formalnom obrazovanju, dapače(!), ipak iz nekog razloga navija za državno financiranje znanosti i za popularizaciju iste.

 

Sad, što radi astronom na blogu posvećenom klasičnim jezicima?

Moja profesorica je predavala gramatiku na sličan način kako Sagan govori o matematici (ono što on zove znanošću, mi zovemo prirodnim predmetima) (mislim da bi se ovdje svi složili da je popularizacija društvenih predmeta – bespredmetna) – kao recepte iz kuharice: “uzmi osnovu, dodaj nastavak, ne taj, onaj drugi, ništa ne valja, ajmo ponovo”, a isto tako rade i kolegice koje se usude pričati o tome. Rezultat su prijevodi ala google. Učenici se boje latinskog jer im ništa ne izgleda logično.

Trebalo bi educirati sve te profesorice, da neće svijet propasti ako nisu uvjerile svih 160 učenika iz generacije, da razmišljaju na jednak način kao i one. To je pogrešan način. (Zbog čega tek na repeticijama shvate što trebaju raditi? Iako ne i zašto.)

To važi za većinu, ako ne sve predmete. 

Zaključimo: škole su tu da zastraše i zatupe. Nikako da potjeraju demone. I tako je to oduvijek.

Malo dalje, na str. 214. spominju se i društvene znanosti:

Stoljećima je znanost, a ne pseudoznanost, bila pod stalnim napadom – mogli bismo reći – antiznanosti. Tvrdilo se da je znanost i akademsko poučavanje općenito, previše subjektivno. Neki tvrde da je potpuno subjektivno, poput, primjerice – povijesti. Povijest općenito pišu pobjednici da bi opravdali svoje postupke, da bi pobudili patriotski zanos i da potisnu legitimne zahtjeve pobijeđenih. U slučaju da nema uvjerljive pobjede, svaka strana piše prikaze u vlastitu korist onoga što se stvarno dogodilo. Engleske  povijesti prikazuju Francuze u lošem svjetlu i obratno; američke povijesti se od nedavno nisu obazirale na politiku genocida koji se provodio nad Indijancima; japanski prikazi događaja koji su doveli do II. svj. rata minimalizirali su japanske zločine i ukazivali na to da je njihov glavni cilj bio altruistički osoboditi istočnu Aziju od europskog i američkog kolonijalizma; nacistički povjesničari su tvrdili da je Poljska bila napadnuta 1939., jer je Poljska bezočno i ničim isprovocirana napala Njemačku…

Ove povijesti su tradicionalno pisali akademski povjesničari, kojima su se mnogi divili i koji su često bili stupovi društva. Objektivnost je bila žrtvovana u službi viših ciljeva. Zbog ove žaljenja vrijedne činjenice, neki su otišli tako daleko da zaključe, kako se ovaj zaključak proteže s povijesti na cijelo znanje, uključivši i znanost.

I mi smo pristrani; udišemo prevladavajuće predrasude iz naše okoline, poput svih drugih. Znanstvenici su povremeno potpomagali i zagovarali niz štetnih doktrina (uključujući navodnu superiornost jedne etničke skupine ili spola nad drugom, na temelju mjerenja veličine mozga ili izbočina na lubanji ili IQ testova). Znanstvenici često oklijevaju uvrijediti bogate i moćne. Povremeno neki od njih varaju i kradu. Neki su – a većina bez trunčice žaljenja – radili za naciste. Znanstvenici su također pristrani kad se radi o ljudskim šovinizmima i o našim intelektualnim ograničenjima… Ali, znanstvenici su također, u većini spomenutih slučajeva, bili oni koji su pozvali na uzbunu i upozorili na opasnost.

Kud ćeš boljeg argumenta protiv popularizacije! ->Ako još ne znaš odgovore, ako ih još uvijek tražiš, je li pametno mnoštvu, koje po definiciji ne voli misliti, stavljati bube u uho? Makar iz povijesti koja se uči u školama znamo koliko su ideologije opasne, i od koga ili čega su potekle.

 

Zanimljivo je da sam ovu knjižicu pronašla na istoj polici na kojoj i Davida Ickea, i ostale teoretičare zavjera. Svakako preporučam, ima tu i vještica i vanzemaljaca, a posebno me razveselilo što je u isti koš s medijima i ostalim new age guruima stavio i nutricioniste i kreacioniste, tako da je prilično jasno da, od svog tog njegova razumljivog jezika kojim objašnjava znanost, i nema baš neke koristi.

Knjiga je prvi put objavljena 1996. Toliko.

 

PS

Da ne bi bilo zabune, poštujem nj rad. Namjera je također plemenita. (Da udovoljim i kriterij za kategoriju “poslovice”: Put u pakao popločan je dobrim namjerama.)

I jako mi se sviđa onaj osobni štih, zbog kojeg dobija na vjerodostojnosti. U zahvali supruzi je napisao:

Znam koliko sam sretan što sam u jednoj osobi našao nekoga čijim se savjetima i sudovima, smislu za humor i hrabrim vizijama toliko divim i tko je istodobno i ljubav mog života.

 

 

1 Komentar »

Kiseli kupus i kiselo grožđe

Kad sam bila dobila prvi posao u struci, od mnoštva savjeta stručnjaka (jer svatko tko je ikad na bilo koji način boravio u školi smatra da zna kako treba “s djecom”) koje pamtim, ostao je onaj o kiselom kupusu. Dao mi ga brkati automehaničar, inače obiteljski prijatelj, a glasi ovako:

– Nema strogih i pravednih, ili-ili. Bolje biti strog nego pravedan. Znači, i kad nisi u pravu, ti si u pravu. Inače izgoriš.

Priča je zapravo išla ovako:

Njegov neki Pravi Profesor iz nekog nevažnog predmeta, mu dao jedinicu. Bez veze. Uz obrazloženje “Eto ti, pa nek ti se kiseli, k’o i kupus, trideset i jedan dan, pa kasnije vidi šta ćeš kusat.”

Mislim da ne trebam naglašavati, da ovaj automehaničar danas zarađuje više od tog Profesora. Dakle, i bolje kusa. I ne misli se na kupusa.

Poanta je bila, tako ja bar mislim: kad se nemaš držat ni za šta drugo, drži se za diplomu. Iako vjerujem da nije mislio ništa loše.

Medjutim, dogodilo se da se negdašnja šala, pretvorila u zbilju; čini se, kao da su baš svi uvjereni da nema kruha bez diplome, i to je zlo. Zašto?

Napisala sam, dosta (i previše puta) kako nove generacije kao da su sve gluplje i gluplje. Istog trena bih se pokajala i tražila objašnjenja, opravdanja. Jer ne radi se o tom da ja s godinama postajem nestrpljivija (baš suprotno) ili pametnija pa mi sve drugo ide na živce (dapače, strah me da ću poglupjeti, ostanem li duže ovako)… ali nešto je užasno pogrešno.

Npr. kad ih slušam kako komuniciraju između sebe ili kakvim se šalama smiju… ali ništa bolje nisu niti neke moje vršnjakinje (ili starije žene). Dakle, nije stvar u godinama, neki ljudi s vremenom ne steknu ništa osim bora.

Npr. način na koji se meni obraćaju ili bilo kome od starijih, na razini je trogodišnjaka, sa grimasama, kreveljenjem i obavezno zaborave na “vi”. Ali to su fore sa crtića ili realitija, a svi znaju da nas televizija odgaja.

Danas su, npr. donijeli novost da u “turističkoj gimnaziji” nema ni kemije, ni matematike ni fizike ni latinskog, i zbog čega ga oni moraju učit. Najprije sam pitala “Što je turistička gimnazija? Gimnazija za turiste ili?” Da bih shvatila da oni svaku srednju školu zovu gimnazijom, iako je to vjerojatno početno bila nečija šala. Onda sam im savjetovala da se prebace u tu “bolju” gimnaziju. Da bih shvatila da oni zaista ne razumiju šalu. Ja sam bar mislila da je šala, iako bi cinik to nazvao – drugačije.

Isti taj razred (zapravo radi se o jednom učeniku, zbog kojeg svi ispadaju – uh) ima običaj filozofirati na način:

– Šta ste vi studirali, je li latinski, ono latinski, baš čisti latinski? E i ništa drugo?

– Pa i latinski je dovoljno težak, sam za sebe – ne čekaju se odgovori, niti im trebaju, sami između sebe vrte uvijek isti dijalog. S tim da ovaj s “teškim samim po sebi” misli da pomaže. On je učiteljičin miljenik!

– Profesorica iz mioc-a (matematička gimnazija!) još zna i englenski.

Jednom sam ih pokušala animirati na način: Pa i vi učite engleski od vrtića, nije valjda da ga ne znate. To bi bilo kao da kažete da jedino profesor matematike zna dva i dva, a jedino profesorica hrvatskog napisati esej na zadanu temu, a profesorica kemije …

To im, kako je ispalo, zvuči kao blasfemija. Omalovažavanje struke. Najprije me glupo gledaju, a onda me proglase glupom. I tu dolazimo do onog pravedan* ili strog**, i bezvezne jedinice, s tim da se nikad ne nadmudrujem s djecom, jer to oni po svemu jesu i tako će to ostati, sve dok ih stvarni život ne lupi u čelo. Bezvezne jedinice, nisu stvarni život. Možda i griješim. Možda u nekom od ove djece čuči pravi radnik, umjesto gutača magle (i budućih prodavača). Tko sam ja da sudim.

A sad da objavim i priču o kiselom grožđu, ali to neće biti starozavjetna o potomcima kojima trnu zubi, ako su roditelji jeli kiselo grožđe, bit će to Fedrova basna:

Fame coacta vulpes alta in vinea

Uvam appetebat summis saliens viribus.

Quam tangere ut non potuit, discedens ait:

“Nondum matura est; nolo acerbam sumere.”

Qui facere quae non possunt verbis elevant,

Adscribere hoc debebunt exemplum sibi.

Nejasno je, ide li ova mene, ili vas.

Eto vam domaćeg rada 🙂

_______________________________________________________________

*pravedan profesor bi možda išao na uvjeravanje dok pametniji ne popusti tj. dok ne prođe sat

**strog profesor bi lupio dnevnikom o stol, izveo dvoje troje ispred ploče i upisao četri ili šest topova, pa tako dok ne prođe sat

Komentiraj »