Ali ne smije se više cijeniti čovjek od istine*

Sokrat sam nije nikada zapisao ništa, i s tom općepoznatom činjenicom nastavljamo raspravu o vašem temeljnom ljudskom pravu na nasilno obrazovanje.

Usporedimo li s tim, u današnje vrijeme popularne i ovdje spominjane majstore duha S. N. Lazareva ili Osho-a, čija su se predavanja naknadno pretvarala u knjige, Platon bijaše Sokratu duh, ili crnac, ili urednik, a samo će vrijeme pokazati hoće li se, ova spomenuta dvojica uvrstiti u obavezni školski kurikulum, i koliko će se njihovo učenje iskriviti, ili će poput Isusa iz Nazareta ostati alternativom s brojnim štovateljima, koji će oponašati samo njihovu fizičku pojavu?

Spominjem ‘nasilno obrazovanje’, a ne prisilno. Prisiliti vas naime nitko ne može da razumijete nešto ili naučite nešto dok na to niste sami od sebe spremni i sposobni. Hodati ste naučili sami od sebe. Da, postoje škole za specifičan rad nogu, ali samo ako ćete učiti za nogometaša ili manekenku. Ako, pak, od prirode hodati ne možete, možete se i mogu vas, na to prisiljavati, ali tako je kao je. A alternativa postoji. Postoje, također i škole disanja: tamo vas učitelji uče kad da udahnete a kad da izdahnete, ali ako biste prestali disati, prestali biste i živjeti. Što vas se zapravo uči? Da radite nešto što biste radili i onako, ali na tuđi način. To je nasilje.

Ili da se vratim na primjer iz prethodne objave, moj slabo informirani srednjoškolski profesor je mogao uspješno provesti mentalno nasilje, da nije postojala moćna zaštita srednjoškolske populacije, zvana pubertet.

Opet valja usporediti Sokrata, oko kojeg se skupljala zainetesirana omladina, koju je on strpljivo slušao i samo davao svoje mišljenje, sa mojim srednjoškolskim, kojem je sustav natjerao svu omladinu koju je mogao skupiti u tijesan prostor, da bi … nešto … ne znam što … rugao se ljudima koji su o nečemu razgovarali prije par tisuća godina?

Ako prihvatimo činjenicu da je informacija varljiva, jedino što se moglo naučiti od tog čovjeka jest da, kad nešto ne znam trebam to ismijavati. I to nazvati kritičkim mišljenjem.

U nastavku prenosim dio iz desete knjige:

– Hoćeš li dakle da počnemo razmatrati uobičajenim postupkom? Obično naime uzimamo svaki pojedini pojam za svako pojedino mnoštvo predmeta kojima nadijevamo isto ime; ili ne razumiješ?

– Razumijem.

– Da uzmemo dakle i sada mnostvo predmeta koje hoćeš, npr. ako hoćeš mnogo ima postelja i stolova.

– Kako ne?

– Ali samo su dvije ideje za te predmete, jedna za postelju, a duga za stol. (ideja je uzorak, prototip, op.b.)

– Da.

– Dakle, obično i govorimo da obrtnik jednoga i drugoga toga predmeta, gledajući ideju, jedan pravi postelje, a drugi stolove, kojima se mi sluzimo, i ostale predmete isto tako. Ta ne pravi ni jedan obrtnik samu ideju. Ta kako bi?

– Nikako.

– Ali pazi dakle kakvim zoveš ovog obrtnika?

– Kojega?

– Koji pravi sve one predmete koje i svaki pojedini obrtnik.

– O silnom nekakvom i čudnovatom čovjeku govoriš.

– Ubrzo ćeš o tome još više reći. Jer taj isti rukotvorac može ne samo napraviti one predmete koje i ljudi, nego pravi i sve raslinje iz zemlje i stvara sve životinje i sve ostalo, pa i sam sebe, a osim toga stvara zemlju, nebo, bogove, sve na nebu i sve ono pod zemljom u Hadu.

– Posve čudnovata mudraca spominješ.

– Ne vjeruješ? I reci mi: čini li ti se da uopće ne bi postojao takav obrtnik ili da bi bio na neki način stvoritelj svega toga, a na neki način ne bi? Ili ne vidiš da bi, na neki način, mogao i ti sam sve to stvoriti?

– A koji je to način?

– Nije težak, pa se moze mnogovrsno i brzo obavljati, a najbrze tako ako uzmes ogledalo i svuda ga okrećeš. Brzo ćeš napraviti sunce, predmete na nebu, zemlju, sebe, ostale zivotinje, predmete, raslinje i sve stvari o kojima se upravo sada govorilo.

– Prividno da, ali ne tako da bi sve to negdje doista bilo.

– Lijepo i zgodno dolazi tvoj odgovor nasem istrazivanju. Jer, mislim, među takve obrtnike pripada i slikar; zar ne?

– Ta kako ne?

– Ali ćeš mislim reći da ne pravi istinito ono što pravi. Premda i slikar pravi postelju na neki način; ili ne pravi?

– Da, prividnu pravi i on.

– A što tvorac postelja? Nisi li netom govorio da ne pravi ideju, za koju upravo velimo da je ono što postelja jest, nego da pravi neki postelju?

– Ta govorio sam

– Dakle, ako ne pravi ono što jest, ne bi pravio biće, nego nesto sto je kao biće, a nije samo biće; a ako bi tko govorio da je djelo tvorca  postelja ili kojega drugog rukotvorca savrseno biće, čini se da ne bi govorio istinu.

– Ne bi zaista, barem ne onima koji se bave ovakvim razmatranjima.

– Ne čudimo se dakle nista ako je i to nekako nejasno prema istini.

 

 

_________________________________________________________________________

* Slično Arist., Nik. etika, 1096 a 16: “No, svakako se ne moze smatrati ispravnijim, sta vise za duznost da se, kad je u pitanju očuvanje istine, i prijateljstvo odbaci ako je potrebno, a to pogotovo vazi za filozofe: jer iako nam je i jedno i drugo dragocjeno, sveta je duznost dati istini prednost.”

What if your rights are wrong?

Moj srednjoškolski profesor filozofije nije cijenio Sokrata. Onaj jedan put kad ga je spomenuo, nazvao ga je ‘he he budaletinom’, ali u to vrijeme nisam ni mislila da je bitno što moj srednjoškolski profesor misli o ikome. I to je sreća i prokletstvo boravka u javnim školama: bilo tko može bilo što govoriti o bilo kome ili čemu, bez trajnijih posljedica. Šteta je vremena. I nevolja je što, ako te jednom život nanese u okruženje koje ima valjano mišljenje o nekom ili nečem, ili znanje koje je vrijedno pažnje i pamćenja, ti jedino možeš napravit grimasu, jer se sjećaš da je to ta koja ti je osigurala odličnu ocjenu kod profesora koji nije cijenio Sokrata.

I

Dok su me, tako, u srednjoj učili da je faca, Hegel – to je onaj “šteta po činjenice” – na faksu mi nisu uopće, ni o kome, govorili ništa.

Platonova Država je bila dio obavezne lektire, znate ono o odgoju, učiteljski smjer, ali nemojte sve, nije dobro zdravo za gotovo, doći će vrijeme. Tako mislim:

Sad, kako Država nije u hrestomatiji, i kako ja već nekih 15 godina nisam predavala, pa niti ponavljala grčki, da vas na početku oslobodim straha od određenih članova i nepravilnih glagola, u ovom ih tekstu neće biti, koristim prijevod Martina Kuzmića iz devetsto četrdeset druge, i idem ravno u pećinu (to je naime bio dio obaveznog gradiva):

Usporedi – rekoh – našu narav prema tome da li je ili nije obrazovana sa sljedećim stanjem. Zamisli naime da ljudi žive u podzemnoj špilji koja ima dug ulaz otvoren prema svjetlu, duž cijele spilje; da su ljudi u njoj odmala s okovima na nogama i vratu, tako da ostaju na istom mjestu i da gledaju samo predase, te glavu zbog okova ne mogu naokolo okretati, a svjetlo im ognja gori odozgo i izdaleka njima za leđima; među ognjem i sužnjima zamisli put gore, a uza nj sazidan zid, kao što čarobnjaci stoje pred gledaocima za ogradom preko koje pokazuju svoje sljeparije.

– Zamišljam.

– Zamisli dakle uz taj zid ljude koji nose svakakve sprave što iznad zida izviruju, kipove, druge životinje kamene, drvene i svakojako izrađene; i kako je prirodno, da jedni nosioci govore a drugi da šute.

– Čudnu sliku veliš, i čudne sužnje.

– Nalik na nas! Jer misliš li najprije da bi sužnji od sebe samih i jedan od drugoga što drugo vidjeli osim sjena što bi od ognja padale na stijenu pećine pred njima?

– Ta kako, ako bi bili prisliljeni cijeli zivot drzati glavu nepomično?

– A što bi vidjeli od predmeta koji bi se mimo nosili? Zar ne bi isto?

– Dašto.

– Ako bi se dakle mogli među sobom razgovarati, ne misliš li da bi ono što bi vidjeli smatrali pravim predmetima?

– Bez sumnje.

– Ako bi, dalje, u tamnici od suprotne strane odjekivalo kad bi koji od prolaznika progovorio, misliš li da bi oni držali da netko drugi govori, a ne sjena koja bi mimo prolazila?

– Zeusa mi, ne mislim.

– Posve bi dakle takvi ljudi držali da ništa drugo nije istina nego sjene predmeta.

– Vrlo nužno.

– Gledaj dakle što bi im se dogodilo kad bi se toga izbavili, odbacili okove i izliječili ludosti, ako bi im se prirodno ovako to događalo. Kad bi koji bio odvezan i prisliljen iznenada ustati, okretati vrat, stupati i gledati gore prema svjetlu, osjećao bi kod svega toga bol i zbog blistanja svjetla ne bi mogao spoznati ono čiju je do tada sjenu vidio. Što bi, misliš, rekao ako bi mu tko govorio da je tada gledao tlapnje, a sad da bolje vidi jer je nešto bliže biću i okrenut k višem biću, a ako bi mu onda sve što bi prolazilo mimo pokazivao i pitanjima silio da odgovara što je, misliš da ne bi bio u zabuni i mislio da je istinitije ono što je do tada vidio nego ono što mu se sada pokazuje?

– Kudikamo.

– Zar ga ne bi, ako bi ga tko silio da gleda u samo svjetlo, boljele oči, zar ne bi bježao i okretao se prema onome što može gledati i mislio da je to zaista jasnije od onoga što bi mu se pokazivalo?

– Da, tako.

– A ako bi ga vukao tko silom odanle neravnim i strmim uzlaskom i ne bi pustio prije nego bi ga izvukao do sunčanog svjetla, zar se ne bi pri tom namučio i ljutio sto ga vuku, a kad bi već došao na svjetlo, zabliještenim očima ne bi mogao vidjeti nista od onoga čemu sada velimo da je istinito?

– Ta ne bi kad bi to bilo iznenada.

– Dakle bi mu, mislim, trebalo priučiti se ako bi htio vidjeti one predmete  gore. I najprije bi najlakse opažao sjene, zatim u vodi slike ljudske i ostale, poslije pak same predmete. Zatim bi lakse promotrio noću stvari na nebu i samo nebo, pogledajući u svjetlo zvijezda i mjeseca negoli danju sunce i sunčano svjetlo.

– Kako ne!

– Napokon bi dakle, mislim mogao vidjeti i ogledati sunce, kakvo jest, ne njegove slike u vodi i na tuđem mjestu, nego sunce samo po sebi i na svojem mjestu.

– Naravno.

I zatim bi već o njemu zaključivao da ono daje godišta i godine, da svime upravlja u vidljivom svijetu i da je na neki način uzrok svemu onome što je vidljivo.

– Očito bi nakon onoga na to došao.

– Misliš li da onda, kad bi se sjećao prijašnjeg stanja mudrosti ondje i tadašnjih supatnika, ne bi sebe držao sretnim zbog te promjene, a one žalio?

– I te kako.

– A ako je tamo imao kakve časti i pohvale od drugih i počasti onaj koji je naoštrije vidio sjene koje su mimo prolazile i koji je najbolje pamtio što je običavalo prolaziti prije, poslije i zajedno, te bi onda iz toga najvrsnije pogađao ono što će se dogoditi, misliš li da bi bio željan toga i zavidan na časti i vlasti među onima? Ili bi mu se dogodilo po Homerovim riječima, te bi živo volio “kao težak služiti drugome čovjeku siromašnu” i bilo što radije podnio nego da bi onako morao misliti i zivjeti?

– Ja mislim tako, da bi volio sve podnosti nego onako zivjeti.

– I ovo dakle uzmi na um. Ako bi takav opet sišao i na isto mjesto sjedao, zar mu ne bi oči bile pune mraka, došavši iznenada sa sunca?

– I te kako.

– A ako bi mu onda opet trebalo prepirući se s onim vječnim sužnjima prosuđivati one sjene dok je još zabliješten, prije nego se oči ustale – a to vrijeme privikavanja ne bi bilo baš kratko – zar mu se ne bi smijali, i zar se ne bi o njemu govorilo da se gore uspeo samo zato da se vrati s pokvarenim očima, te da nije vrijedno ni kušati gore ići?  I ako bi kako mogli dobiti u ruke onoga koji bi ih htio otkivati i gore voditi, zar ga ne bi i ubili?

– Zaista bi.

– Dakle, mili Glaukone, – rekoh ja – tu cijelu sliku treba nadovezati na prijašnje prikazivanje, pa uspoređivati svijet što se preko vida ukazuje sa stanom u tamnici; svjetlo ognja u njoj s djelovanjem sunca; a ako uspon gore i gledanje predmeta tamo gore uzimaš kao uzlazak duše u misaoni kraj, nećeš promašiti ono što mislim, kad već to želiš čuti, a bog zna da li je moje mišljenje upravo istinito. Meni se dakle ispravnim čini da je u svijetu spoznaje ideja dobra zadnja i da se jedva moze vidjeti. Ali kad se ugleda, treba zaključivati da je ona uzrok svemu što je ispravno i lijepo u svijetu; vidljivom svijetu rađa svjetlo i njegova gospodara, a u misonom svijetu sama kao gospodar daje istinu i um; zatim mi se čini da nju tu treba vidjeti onaj koji želi razumno raditi bilo u privatnom, bilo u javnom životu.

Istok. Mistika?

Dakle, sve do glave sedme, opisuje se život kakav jest. Ako ste imali strpljenja za Vladara, ili za dnevne novosti. Ukratko, bolje je činiti nepravdu, a činiti se pravednim, jer se onaj koji je pravedan – čini nepravednim. Praktično, radi se o ne mogućnosti gledanja dalje od vlastita nosa.

A Sokrat se sjeća zlatnog doba ljudskog roda. I označava početak kraja.

Ali, tih će početaka biti još:

od tud moj interes za teorije urota :Đ

 

Tko drugome školu gradi, nek’ sam u nju uđe

Kad god pomislim, jer ne usudim se to reći na glas, koliko sam sretna što sam imala profesore koje / kakve sam imala, stvarnost se pobrine da me demantira: Organizira se kakav stručni skup ili naleti neki od kolega sa studija, koji se istih tih profesora sjeća kao “budala koje su na predavanjima čitali sa papira”, a ovdje citiram najbezazleniju opasku.

Nastavnici koji su moju akademsku personu oblikovali, svi su pokojni, a predavanja koja su / smo zapisivali, tko zna gdje su. Knjižnice su punije, po mom mišljenju, nevrjednijih a popularnih stvari, a za antiku je, kako se čini, zainteresiran samo poneki gejmer. Ispravite me, slobodno.

Zato sam odlučila, jer ipak je ljetni odmor, te nema brige oko potomstva koje u školama zaglupljuju tko zna čime, jer ne može se sve to pratit, vratiti na ovo mjesto originalni motiv – klasično obrazovanje.

Malo vas to zna, diplomirala sam na komediji, prije dvadesetak godina, što je u to vrijeme bio prilično ozbiljan i nerazuman pothvat, ne zbog nedostatka literature na koju bih se mogla nasloniti, nego zato što “ovo umijeće oponaša život i ljude koji su lošiji od stvarnih”, a jedini zaključak koji sam mogla izvesti bio je da je taj život i da su ti ljudi, u dlaku isti kao ovi sadašnji mi.

Čemu ovakav uvod:

brinem se, jasno, na kakav život se nastavlja moja nastava (klasičnih jezika), i kakav je uzor (će biti uzor) moja nastavnička osoba.

Započet ću, naravno, sa Sokratom.