“Boje su u nama” i “Pusti lava da spava”, bile su drugi i treći izbor za naslov ovog odlomka. Kako vidite, dinosauri su ponijeli trijumf, a razlog je više lingvističke prirode, iako se govori o psihološkom profilu, tiranina, kao suprotnosti – kraljevskome liku.
Eto, tako se dogodilo da smo, popularno znanstveni naziv za dinosaura omnivora (još jedan latinizam!, koji označava svejeda, koji ipak preferira friško meso), rečenog Tiranosaur Reksa, povezali s najpoznatijom teorijom najpoznatijega teoretičara. Prvi dio je složenica od grčkih riječi: tyrannos, za koju ne postoji prikladan prijevod, a kao takva se udomaćila u većini nama poznatih jezika, i sauros, koja znači gmaza ili guštera ili reptila, dočim je drugi, latinska riječ za kralja (u našemu jeziku postala od, pisalo se ovdje već o tome, pogrešno izgovorenog i napisanog, vlastitog imena dobrog vladara Karla).
Podsjetimo još i na sitnicu, da je kralj (grčka je riječ basileus, odatle i bazileja i bazilika i bazilisk! Još malo popularno fantastične mistike!), onaj koji vlada sobom i svojim predmetom: Imperare sibi – maximum imperium.
Ali, što to govori Sokrat:
588 c i dalje
Napravimo u mislima sliku duše, da pojmi onaj koji je govorio ono što je govorio. (…a govorio je da je bolje biti nepravedan dok se glumi pravednost: “Pravda je korist jačega” op.b.)
Kakvu sliku?
Sliku takvih stvorenja kakva se priča da su bila u stara vremena, Himera, Skila, Kerber, kao i mnoga druga stvorenja za koja se veli da su bila mnogi oblici srasli u jedno.
Ta veli se.
Pravi dakle, prvo lik zvijeri šarene i mnogoglave koja ima naokolo glave pitomih i divljih životinja i koja se može u sve to pretvarati i stvarati iz sebe.
Posao je to za silnoga kipara, ipak, neka bude napravljeno, kad se već riječima lakše pravi nego od voska i takvih tvari.
Onda dakle pravi, drugo, lik lava, a treće lik čovjeka; ali prvi lik neka bude daleko najveći, a drugi iza njega.
To je lakše, i napravljeno je
Sastavi dakle to troje u jedno, da bude nekako jedno s drugim sraslo.
Sastavljeno je.
Onda im izvana oblijepi sliku jednog bića, sliku čovjeka, te će se onome koji ne može unutra vidjeti, nego vidi samo izvanjsku ljusku, činiti jedno stvorenje, čovjek.
Oblijepljena je.
Sad ćemo, dakle, odgovoriti onome koji govori da tome čovjeku koristi krivo činiti, a ne koristi pravedno činiti. On ništa drugo ne veli nego to da onome čovjeku koristi častiti i jakom činiti onu mnogoliku životinju, lava i što lavu pripada, a čovjeka ubijati glađu i činiti slabim, tako da će se dati vući kamo ga bude vodilo koje god od onoga dvojega, zatim da mu koristi ne privikavati i ne sprijateljiti jedno s drugim, nego da koristi pustiti da se u sebi grizu, bore i jedno drugo ždere.
Ta svakako bi to govorio onaj koji bi hvalio nepravdu.
Zar ne bi opet onaj koji veli da pravda koristi, rekao da treba raditi i govoriti ono po čemu će kod onoga čovjeka najjači biti čovjek unutra te će postati čuvar mnogoglavom skotu, pa će mu kao ratar pitome nagone hraniti i gojiti, a neće dopustiti da divlji rastu, za saveznika će učiniti lavlju snagu, brinut će se za sve skupa, sprijateljit će jedno s drugim i sa sobom i tako će sve odgajati.
Ta svakako to opet govori onaj koji hvali pravednost.
Dakle bi na svaki način onaj koji bi hvalio pravdu govorio istinu, a koji bi hvalio nepravdu, lagao bi. Jer ako bi gledao na nasladu, na dobar glas i na korist, hvalitelj pravednosti govori istinu, a što god kudilac kudi, nije točno ni pametno.
Nije, čini mi se nikako.
Nagovarajmo ga dakle blago – ta ne griješi svojevoljno – I pitajmo ga: sretniče, ne bismo li rekli da i lijepi i sramotni običaji imaju svoje podrijetlo, pa je lijepo ono kad se zvijer u nama podlaže čovjeku, ili možda bolje božanskomu u nama, a sramotno ono kad se pitomi dio podlaže divljemu? Hoće li pristati ili neće?
Hoće, ako mene bude slušao.
A što misliš, da li se i razuzdanost odavno kudi zato što u njoj preko potrebe postaje raspušteno ono zlo, onaj veliki i mnogoliki skot?
Očito.
A ne kudi li se samovolja i mrzovoljnost onda kada nerazmjerno poraste i nategne se lavlji i zmijski dio?
Svakako.
A ne kudi li se raskoš i mlitavost zbog slabljenja i popuštanja upravo toga lavljeg dijela, naime kad u njemu stvaraju kukavičluk?
Dašto.
A ne kudi li se laskanje i ropsko ponašanje onda kada tko taj isti dio, tj. volju, podlaže mnogoglavoj zvijeri, te ga radi novca i nesitosti one zvijeri odmala zlostavljanjem privikava da postane majmun umjesto lava?
Dakako.
…
I nikada nije zgorega ponoviti da nitko nikome ništa ne taji i ne skriva, jedino što je svakodnevnom čovjeku lijeno čitati stare knjige. Kao što Bibliju sigurno ima svaka kućna knjižnica, tako je i makar neki dio nekog Platonova dijaloga sa Sokratom u bar jednom obaveznom školskom udžbeniku odobrenom od nadležnoga ministarstva.
Citat u kojem se raspravlja o razlici između stvarnog filozofa (ljubitelja istine, pravde i mudrosti) od onog koji to nije, započinjem usporedbom s potokom koji teče niz korito. Očito je da govori o čovjeku sklonom meditacijama, to jest onom kojem nije problem, dapače, prava mu je priroda biti stalno u tom stanju. Prva misao mi je bila na onu iz knjige psalama: Sicut cervus desiderat ad fontes aquarum, ita anima mea desiderat ad te, Domine. Možda ćete vi vidjeti nešto drugo…
485 d i dalje
Kome želje na jedno silno naginju, znamo da su mu za ostalo slabije, kao potok naveden u drugo korito.
Dašto.
Kome su dakle želje potekle za naucima i za svim što je takvo, stavile bi se, mislim, u službu naslade duše same po sebi, a ostavljale bi tjelesne naslade, uz uvjet da se bude istinski filozof, a ne patvoreni.
Posve nužno.
Takav je zaista razborit i nikako nije željan blaga, jer radi onoga radi čega se blago s mnogo truda traži, drugome kome više priliči nego njemu.
Tako je.
Pa doista i ovo treba ogledati kad hoćeš prosuđivati filozofsku i nefilozofsku narav. . Što?
Da ti ne izbjegne ako on ima u sebi prostu ćud. Jer jamačno je sitničavost najviše protivna duši koja ima uvijek čeznuti za cjelovitošću, bila ona božanska ili ljudska.
Živa istina.
Koja je, dakle, duša veličajna te ima zornu predodžbu o svemu vremenu, svemu bitku, misliš li da joj se može ljudski život činiti nečim velikim?
Ne može.
Zar će takav držati smrt za nešto strašno?
Najmanje.
Dakle, u kukavnoj i prostoj naravi, istinske ljubavi prema mudrosti, kako se čini, ne bi bilo?
Čini mi se da ne bi.
Koji je dakle uredan, a nije željan blaga te nije ni proste čudi, ni hvastav ni kukavica, bi li kako postao nepouzdan ili nepravedan?
Ne bi nikako.
Dakle, i to: kad budeš razmatrao filozofsku i nefilozofsku dušu, pripazit ćeš onda odmah odmala je li ona pravedna i pitoma ili nepouzdana i divlja.
Svakako.
Nećeš zaista ni ovo propustiti, kako ja mislim.
Što?
Da li lako ili teško uči. Ili očekuješ da bi ikada itko išta dovoljno zavolio što bi s mukom i teško radio, a malo postizao?
Nema toga.
Hoćeš onda moći kako kuditi takav posao koji nikada nitko ne bi mogao kako treba obaviti ako od prirode ne bi bio pametan, lako učio, bio plemenit, ugodan, prijatelj i srodnik istine, pravednosti, hrabrosti i razboritosti…
Vidiš li kako to osjetljivom čini dušu državljana, tako da se razbjesni i ne podnosi ako joj tko nameće išta stege? Jer znaš da onda ne mare ni za pisane ili nepisane zakone, samo da im nikako nitko ne bude gospodar..
I te kako znam.
To je, dakle prijatelju, – rekoh ja – tako lijep i mladenački početak odakle nastaje tiranija, kako se meni čini.
Dakako mladenački; nego što je nakon toga?
Ona ista bolest koja nastade u oligarhiji, te je upropasti, nastaje i u toj državi u kojoj je veća i jača zbog slobode, te demokraciju stavlja u ropstvo. I doista, pretjerivanje u bilo čemu rado dovodi do velike promjene u protivno, kod vremena, raslinja i tijela, pa i kod državnih uređenja, i to ne najmanje
Naravno.
Jer prevelika sloboda ne prelazi, čini se, ni u što drugo nego u preveliko ropstvo i za pojedinca i za državu.
Ta prirodno.
Vjerojatno je, dakle, da tiranija ne nastaje iz drugog državnog uređenja nego iz demokracije – iz krajnje slobode, mislim, najveće i najljuće ropstvo.
Očito.
Ali nisi me to pitao nego koja je to jedna te ista bolest koja nastaje prvo u oligarhiji i zatim u demokraciji te je predaje u ropstvo.
Istinu govoriš.
Govorio sam o onom staležu besposlenih i rasipnih ljudi, među kojima najhrabriji vode, a vrlo kukavni slijede; a uspoređivali smo ih s trutovima: jedne s trutovima koji imaju žalce, a druge s trutovima bez žalaca.
S pravom.
Kad se dakle nađu te dvije vrste ljudi, prave smutnju u svakom državnom uređenju, kao u tijelu sluz i žuč. Toga dvoga upravo i treba da se dobro čuvamo, ne manje nego mudar pčelar, da uopće ne nastanu, a ako se pojave, da ih se što brže sa samim saćem izreže.
Zeusa mi, svakako.
Ovako dakle uzmimo da bismo razgovijetnije vidjeli što je i kako je.
Kako?
Rastavimo u govoru demokratsku državu na troje, kao što doista i jest. Nastaje, naime, u njoj zbog neograničene slobode jedan takav stalež koji nije ništa manji nego u oligarhijskoj državi. Ali je mnogo žešći u demokraciji.
Kako?
Drugdje se on ne cijeni, ali u demokraciji taj je stalež na čelu, osim gdjekojeg izuzetka: najžešći od njih govore, a ostali sjede blizu oko govornica, pa zuje i ne trpe onoga koji nešto drugo kaže; tako taj stalež ima cjelokupnu upravu u takvu državnom uređenju, uz male izuzetke.
Uz vrlo male izuzetke.
Zatim se odvaja od mnoštva i ovakav drugi stalež.
Kakav?
Premda se svi bave stjecanjem, ipak većinom postaju najbogatiji oni koji su od prirode najuredniji.
Prirodno.
Odatle dakle, mislim sišu trutovi najviše meda, i najlakše.
Ta kako bi itko isisao od onih koji imaju malo?
Takvi se dakle bogataši, mislim zovu hrana trutova.
Otprilike.
A puk bi pripadao u treći stalež, koliko su radnici, te se ne miješaju u državne poslove, i nemaju osobito mnogo imovine. Taj je stalež upravo najveći i najznatniji u demokraciji, a i odlučujući, kad se samo skupi.
Jest; ali neće da to često čini ako ne dobiva nešto meda.
Dobiva uvijek, koliko samo mogu poglavari imućnima otimati imovinu, dijeliti puku i sami najviše zadržavati.
Zaista je tako.
Oni dakle, mislim, kojima se otima prisiljeni su braniti se, te govoriti i raditi u skupštini kako samo mogu. Ako dakle imućni i ne žele prevrata, oni im drugi predbacuju da puku rade o glavi i da su za oligarhiju. I napokon, dakle, kad već vide da puk, ne hotimice nego iz neznanja i prevaren od klevetnika, nastoji njima krivo činiti, tada već htjeli ili ne htjeli doista postaju skloni oligarhiji, ne svojevoljno, nego stoga što i to zlo zameće onaj trut koji ih bode.
Svakako.
Nastaju dakle tužakanja, sudovi i parnice, medu njima.
I te kako.
Zar puk ne običava uvijek dati prednost jednome kao svome zastupniku, te ga hraniti i uzdizati?
Da običava.
Očito je dakle da tiranin niče iz tog zastupnika naroda, a ne od drugda, kad god postaje.
I kako očito.
Kako se dakle počinje mijenjati od zastupnika u tiranina? Zar nije očito da se počinje mijenjati onda kada on počne raditi ono što kaže priča o žrtvi za Zeusa Likejskoga u Arkadiji.
Koja priča?
Da naime onaj koji okusi ljudske utrobe, koja je narezana među utrobama dugih žrtvenih životinja, nužno postane vuk, ili nisi čuo za tu priču?
Jesam.
Zar je kako drugačije s onim koji zastupa puk? Kad se on, oslanjajući se na poslušno mnoštvo, ne usteže ni od krvi suplemenika, te ih nepravedno okrivljuje, kako je to već običaj, vodi na sudove i kalja se krvlju uništavajući ljudima život pa opakim jezikom u ustima kuša srodnu krv, tjera građane u progonstvo i ubija i pri tom govori o ukidanju dugova i diobi zemlje, zar nije dakle takvu čovjeku nužno suđeno nakon toga da ili propadne od protivnika ili da bude tiranin i da postane od čovjeka vuk?
Zaista nužno.
Taj dakle, postaje buntovnik protiv imućnika?
Da.
Nato dakle, svi koji su dotle došli iznalaze onaj poznati zahtjev tiranina, naime traže od puka tjelesnu stražu da im zaštitnik puka ostane nepovrijeđen.
Da.
Daju, dakle, mislim, iz straha za njega, a s nadom za sebe.
Da.
Kad to dakle vidi čovjek koji ima novaca i uz novac je osumnjičen da mrzi na puk, tada on, dakle druže, po proroštvu koje je dano Krezu “bježi i ne čeka i ne stidi se kukavan biti”.
Ta ne bi imao prilike da se drugi put zastidi!
A ako se i dade uhvatiti, predaje se smrti.
Nužno.
A onda, očito, onaj zastupnik ne leži, kako je dug i širok na tlu, nego oborivši mnoge druge, stoji sam na državnim kolima, od zastupnika puka sada je dogotovljen za tiranina.
A kako neće?
Da prođemo dakle – rekoh ja – blaženstvo čovjeka i države u kojoj takav smrtnik nastane?
Svakako prođimo.
Zar se onda u prve dane i vrijeme ne smješka svima i ne pozdravlja koga susreće? Ne kaže li da ni nije tiranin, ne obećaje li mnogo i pojedincu i državi? Zar nije oslobodio od duga, nije li razdijelio zemlju puku i onima oko sebe, ne gradi li se da je svima milostiv i blag?
Bez sumnje.
A kada, mislim, što se tiče vanjskog neprijatelja jednoga sa sobom izmiri, a drugog uništi, te od njih nema više opasnosti, onda uvijek najprije zameće ratove, kako bi puk trebao vođu.
Prirodno.
Zar ne i zato da bi građani morali davati novčane prinose te tako siromašili i bili prisiljeni baviti se oko kruha svagdanjega te mu manje raditi o glavi?
Očito.
Zatim, mislim, ako za koje sumnja da će mu kao slobodoumni smetati pri vlasti, zameče ratove da bi imao izliku uništiti ih tako da ih preda neprijateljima. Poradi sveg toga tiraninu je uvijek nužno da se zapliće u rat.
Nužno.
Dakle, dok to čini postaje sve omraženiji kod državljana.
Ta kako ne.
A sigurno će i neki koji su mu pomogli pri usponu te su sami postali moćni, otvoreno govoriti i pred njim i među sobom, i koriti ovakve prilike; dakako oni koji su najmuževniji.
Prirodno.
Tiranin, dakle, ako hoće vladati, treba sve te ljude uklanjati, dok ne ostane nijedan ni od prijatelja ni od neprijatelja koji nešto vrijedi.
Očito.
Treba mu dakle, oštro gledati tko je hrabar, ponosan, razuman, bogat, te je tako sretan da mora svima tima, htio ili ne htio biti neprijatelj i progoniti ih dok ne očisti državu.
Lijepog li čišćenja.
Da, protivno nego kako liječnici očišćuju tijelo. Oni oduzimaju najgore a ostavljaju najbolje, a on protivno.
Ta da, mora onako raditi kako mu je nužno ako želi vladati.
U blaženu je dakle prisilu sputan, koja mu nalaže da, ili prebiva s lošim mnoštvom koje ga mrzi, ili da ne živi.
Da, tako je.
Zar onda neće trebati to veću i vjerniju tjelesnu stražu što ga više mrze državljani zbog njegovih djela?
Kako ne.
Koji su onda vjerni i odakle će ih pozvati?
Mnogi će sami od sebe doletjeti ako bude davao plaču.
Tako mi psa, čini mi se da opet govoriš o nekakvim stranim svakovrsnim trutovima.
Begoviću je, kao inspiracija za libreto Gotovčeve operete, poslužila narodna priča o lakovjernoj Turkinji, koja je povjerovavši da joj je pokojni muž poslao glasnika sa onoga svijeta, predala lopovu svu svoju imovinu. Početkom dvadesetog stoljeća, zapadni svijet nije vjerovao u džine ni meleke, ali zasigurno se znalo za putovanje duša, van tjelesna iskustva, i ona slična smrti, a antička Grčka, kao kolijevka zapadne civilizacije je ponudila ime.
Tko je Ero, u stvari, bio, zna jedino Sokrat, a koga je sve i koliko toga je priča o njemu nadahnula, pročitajte ispod:
614 b i dalje
Pričat ću ti priču junačine Era, sina Armenijeva, rodom iz Pamfilije. On jednom pogibe u ratu, i kad mrtvace nakon deset dana odniješe već raspale, njega odniješe čitava. Donesen kući, imao se dvanaestog dana pokopati, ali ležeći na lomači, oživje, a oživjevši pričaše što je ondje vidio.
Kad je već njegova duša izašla, reče da je išao s mnogima, i da su došli u neki božanski kraj u kojem su bila dva otvora u zemlji, jedan uz drugi, i opet gore na nebu druga dva otvora nasuprot.
U sredini među tim otvorima, sjeđahu suci, i kad bi oni presudili, nalagahu pravednima da idu desno i gore kroz nebo i da sprijeda privežu znakove presuda, a nepravednima nalagahu da idu lijevo i dolje i da oni imaju otraga znakove svega što su učinili. A njemu, kad je pristupio, rekli su da on ima biti glasnik ljudima o onome ondje i govorahu mu neka sluša i gleda sve u onome kraju. Vidio je tu dakle kako su na jedan i drugi otvor neba i zemlje odlazile duše kad im se izrekla presuda.
A od druga dva otvora na jedan su uzlazile duše iz zemlje, pune suhosti i prašine, a na drugi su s neba silazile druge čiste duše. I sve duše koje su neprestano dolazile, činilo se da su došle s daleka putovanja. Veselo odlažahu na travnjak, razapinjahu šatore kao na zboru, pozdravljahu se među sobom koje bijahu poznate. One koje su dolazile iz zemlje pitahu one druge za prilike ondje, i one s neba za njihove prilike. Dok su jedne drugima pričale, jedne su naricale i plakale, sjećajući se koliko su i kako su trpjele i što su vidjele na putovanju pod zemljom – a putovanje je tisuću godina – a opet one s neba pričahu o užicima i prizorima beskrajno lijepim.
Da se, dakle, mnogo ispripovijeda, Glaukone, treba mnogo vremena, ali glavno je, reče Er ovo:
Koliko je svaki pojedinac ikada ikome krivo učinio i kolikima, za sve je kažnjen redom, za svakoga deseterostruko – i to za svaku stotinu godina, jer je tolik čovječji vijek – da bi trpio deseterostruku kaznu. I ako je tko skrivio mnoge smrti, time što je izdao i turio u ropstvo ili države ili vojske ili što je bio sukrivac kakve druge nevolje, zbog svega je toga dobio deseterostruke muke za svako zlodjelo.
I opet ako je učinio kakva dobročinstva, i ako je bio pravedan, za sve je isto tako dobivao plaću. A o onima koji su se netom rodili i kratko vrijeme živjeli govoraše drugo što nije vrijedno spomena. Ali za neštovanje i štovanje bogova i roditelja i za vlastoručno ubojstvo spominjaše još veće odmazde
Presude su i kazne takve nekakve, a prema njima su i nagrade. Kad onima na travnjaku proteče svakom po sedam dana, treba im osmi dan odanle ustati i ići dalje. Dolaze četvrti dan onamo odakle vide odozgo preko svega neba i zemlje protegnuto svjetlo u pravcu kao vrpca najvećma nalik na dugu, ali jasnije i čišće. Do svjetla su došli pošavši naprijed dan hoda i ondje su vidjeli prema sredini svjetla napete s neba krajeve njegovih veza. A od krajeva je napeto vreteno Ananke, pomoću kojega se obrću sva obrtanja. A okreće se vreteno u krilu Ananke. Na svakome njegovu krugu stoji odozgo i skupa se vrti Sirena, te daje svaka jedan svoj posebni glas: od svih osam slaže se jedna harmonija glasova. A druge tri žene sjede naokolo jednako daleko, svaka na svom prijestolju, Moire, kćeri Ananke, u bjelini s vijencima na glavi, i to Laheza, Klota i Atropa, i pjevaju uz glasove Sirena; Laheza prošlost, Klota sadašnjost, a Atropa budućnost.
Kad su, dakle, oni došli, odmah su imali ići k Lahezi. Onda ih je nekakav glas najprije postavio u red, zatim je uzeo s koljena Lahezi kocke i uzorke života, uspeo se na nekakvu visoku govornicu i rekao:
“Govori djeva Laheza, kći Ananke. Duše jednodnevne, počinje se dugi vijek smrtonosan za smrtan rod. Neće sudbina vas kockom birati, nego ćete vi birati sudbinu. Na koga padne prva kocka, prvi neka bira život u kojemu će nužno biti. Ali krepost nije ničije vlasništvo. Nju će svatko cijeniti ili ne cijeniti, i imat će je više ili manje. Krivnja je na biraču, bog nije kriv.”
Kad je glasnik to rekao, bacio je kocke na sve, a svatko je dizao kocku koja je pala pokraj njega, samo nije Er, njemu nije dao glasnik. Zatim je opet glasnik metnuo pred njih na zemlju uzorke života, mnogo više nego je njih ondje bilo, a uzorci su bili svakakvi, metnuo je, naime, živote svih životinja pa i svekolike ljudske. A bijahu među njima i silništva. Jedna su silništva bila trajna, a druga su sred vijeka propadala i svršavala se siromaštvima, progonima i prosjačenjima. Bilo je života i za ugledne ljude, te su bili jedni ugledni zbog obličja po ljepoti i ostaloj jakosti i vrsnoći, a drugi su bili ugledni zbog roda i vrsnoće predaka. a bilo je života i za neugledne ljude u tim svojstvima, a isto je tako bilo života i za žene.
A vrstanja za dušu tu nije bilo. I tu je, mili Glaukone, sva opasnost za čovjeka, i zbog toga treba nastojati najviše kako će svaki od nas ostale nauke odnemariti, a taj nauk tražiti i učiti, samo ako ga bude mogao odakle naučiti i iznaći, naime, to će mu dati moć i znanje da raspoznaje dobar i loš život, pa da uvijek svuda po mogućnosti odabire bolji život i promišlja sve što je upravo sada rečeno, tako da jedno s drugim uspoređuje i razlaže po vrijednosti toga prema kreposti života, pa da onda zna koja smjesa ljepote i siromaštva ili bogatstva i uz koji duševni značaj čini život zlim ili dobrim da zna što čini običan i prost rod, privatan život i državnička služba, jakost i slabost, učenost i neukost, i što čine sva takva duši prirođena i stečena svojstva ako se jedna s drugim miješaju.
Onda bi, pazeći na prirodu duše, iz svega toga mogao stvoriti zaključak i odabirati bolji ili gori život, zovući gorim onaj život koji će voditi dušu da postaje nepravednija, a boljim onaj život koji će je voditi da postaje pravednija, a ostalo sve da pušta na miru. ta vidjeli smo da je takav izbor za života i nakon smrti najbolji.
Treba toga da se drži, i da takav dođe u Had, da ga ni ondje ne zbunjuju bogatstva ni slična zla, da ne zapadne u silništva i duga takva djela, te da ne počini mnoga i nepopravljiva zla, a da još veća sam ne pretrpi, nego da nauči uvijek odabirati srednji takav život i kloniti se po mogućnosti jedne i druge krajnosti i u ovome životu i u svemu budućemu, jer tako postaje čovjek najsretniji.
Pa zatim, pričaše dalje Er, glasnik sa onoga svijeta, da je glasnik tako rekao:
“I onoga koji posljednji pristupi čeka život zadovoljan, ne zao, samo ako pametno odabere, i ako živi skladno. Ni prvi neka ne bude u izboru nemaran ni posljednji neveseo!”
Reče dalje Er, da je vrijedno bilo vidjeti taj prizor kako su pojedine duše birale živote; bio je prozor jadan, smiješan i čudan, jer su duše većinom birale po navici prijašnjeg života. Vidio je Er, dušu koja je nekad bila Orfejeva kako je odabirala život labuda, a vidio je i dušu labuda kako se preobražava da uzme ljudski život, a isto tako i druge ptice pjevice. Duša Ajanta Telamonova se klonila da ostane čovjek jer se sjećala svađe radi oružja, a duša Agamemnonova je uzela život orla. Atalantina je duša, kad je vidjela časti kojima se obasipa borac, uzela to, a duša Terzita podrugljivca je, među posljednjima, ušla u majmuna. Slučajno je išla na izbor i duša Odisejeva, po kocki od sviju posljednja. Pamteći prijašnje muke, odrekla se častoljublja, dugo je vremena obilazila i tražila život dokona pojedinca, i jedva ga je našla gdje leži odnemaren od ostalih. Kad ga je vidjela, rekla je da bi isto bila učinila i onda da je dobila prvu kocku, i veselo ga je uzela.
Isto su tako išle duše i iz ostalih životinja u ljude, i jedne u druge, te su se nepravedne pretvarale u divlje životinje, a pravedne u pitome i miješale se svakojako. A kad su već sve duše odabrale živote, onda su, kako im je pala kocka, u redu pristupale k Lahezi, a ona je sa svakim slala onog demona kojega je odabrao da ga u životu čuva i da mu ispuni što je odabrao. Demon je dušu vodio najprije pred Klotu, pa stupio pod njezinu ruku i pod vreteno što se vrti, potvrđujući tako udes koji je svatko kockom odabrao. A kad se čovjek dotaknu vretena, vodio ga je demon opet do predenja Atropina da zapredenu pređu izabrane sudbine učine nepromjenljivom. A odanle je onda išao ne obazirući se pod prijestol Ananke i kroza nj je prošao. I kad su već i ostali prošli, išli su svi na polje Lete kroz silnu žegu i omaru, jer i bijaše polje bez drveća i raslinja. Oni su tu, kad je već nastajala večer, razapinjali šatore kraj rijeke Ameleta, a njegove vode nikakva posuda nije mogla držati. Potrebno je dakle bilo da svatko ispije mjericu one vode, a oni koje ne čuva razumnost da piju više od mjerice. A kako bi svagda koji ispio, sve je zaboravljao. Kad su usnuli, te je došla ponoć, nastala je grmljavina i potres i odanle je najednom svaki drugamo gore letio da se rodi, trepereći kao zvijezde.
A Eru, nisu dali piti vode. Kuda je pak i kako došao u tijelo, ne zna, nego je najednom otvorio oči i vidio da je zora i da leži na lomači.
I tako se, Glaukone, priča spasi i ne propadne. I nas će spasiti ako je budemo slušali i sretno ćemo prijeći rijeku Letu, i duše nećemo okaljati. Nego budemo li mene slušali, držati ćemo da je duša besmrtna i da može podnositi sva zla, sva dobra, pa ćemo se uvijek držati puta prema gore, i pravednost ćemo razumno i na svaki način izvršavati, da budemo mili i sami sebi i bogovima, i dok smo ovdje i kad budemo dobivali nagrade za pravednost. Da budemo sretni i ovdje i na putovanju od tisuću godina, koje smo pripovijedali.
Zakon veli da je najljepše pokazivati što veću mirnoću u nesrećama i ne uzrujavati se. Jer niti je očito što je u takvim zgodama dobro ili zlo, niti ima kakva poboljšanja za onoga koji se ljuti, niti ikoja ljudska stvar vrijedi da se čovjek oko nje previše muči, a žalost smeta onome što treba da nam u tim prilikama najbrže dolazi.
Što to?
Treba – rekoh – da svatko u nezgodi promišlja, pa da kao kod bacanja kocke prema onome što je palo ureduje svoje stvari onako kako razum kaže da bi bilo najbolje, a da ne bi, kad postrada, kao djeca držao se udarena mjesta i dugo vikao, nego da bi uvijek privikavao dušu da što brže ide na liječenje i popravljanje onoga što padne i oboli i da bi liječenjem uklanjao kuknjavu.
Svakako bi bilo najbolje da se svatko u nezgodama tako ponaša.
Zar ne velimo da najbolji dio hoće da sluša razum?
Ta očito.
A zar nećemo reći da je nerazuman, mlitav i sklon kukavičluku onaj dio koji se ne može otrgnuti od sjećanja na nesreću i od naricanja, te je toga nesit?
Reći ćemo zaista.
Zar taj uznemireni dio ne dopušta svakakva i mnogovrsna oponašanja? Ali razumnu i mirnu ćud, koja je uvijek sama sebi jednaka, nije lako oponašati, i ako se oponaša, nije ju lako razumjeti, osobito sakupljenom mnoštvu i svakakvim ljudima koji se u kazališta kupe, ta oponaša se čuvstvo njima tuđe.
Svakako.
Očito, dakle, pjesnik oponašatelj nije stvoren za takav dio duše, niti njegova mudrost nastoji ugađati tome dijelu, ako hoće biti na glasu kod mnoštva, nego je stvoren za uznemirenu i šaroliku ćud, jer se ta ćud lako oponaša.
pollex.hr 